"Razvojni put Bore Šnajdera" - mahnito kazalište Aleksandra Popovića

Ovo i jeste predstava protiv primitivizma koji je posljednjih 30 godina nahrupio u Beograd, u Srbiju i ne zaustavlja se. Mora im se pružiti otpor. Svaki će gledalac doživjeti katarzu i biće spreman na otpor

7869 pregleda 1 komentar(a)
Egon Savin, Foto: Luka Zeković
Egon Savin, Foto: Luka Zeković

Refren šnajderaja postoji u većini drama Aleksandra Popovića. Već u komadu Ljubinko i Desanka: “To se nosi ove jeseni... faltne u susret. Ovde legovano... a može i na cvikle. Samo se onda obaška kroji... ukoso, odozgo, pa ukoso odozdo pa na gore... To ne trpi svaki dezen... i za deblje nije... to širi... zato ga se šočići i klone. Ranglan je samo za šlang persone...”

Gde je šnajderaj tu je i singer ritam. Melodija. Ritam jezika, ritam slika, replika, dijaloga, tišine, smijeha, tri tačke, znaka uzvika, konflikata, obrta... Zato u drami Razvojni put Bore Šnajdera vlada stalna napetost. Visok tlak. Iz fraze u frazu, iz vira u vir, iz žarišta u žarište... Najčešće s tragičnom sudbinom lica u drami. Apsolutni sam muzički laik ali ritam u Šnajderu je kao ritam u Verdijevom Rigoletu. Raspored energetskih polja u Bori Šnajderu otvara svim glumcima veliki horizont.

U melodiji jezika pisca Bore Šnajdera prepoznaje se zvuk narodne poezije: osmerca, deseterca, dvanaesterca... Melodija veličanstvenog prevoda Stanislava Vinavera Rableovog romana Gargantua i Pantagruel. Prepoznaje se lirski val Miloša Crnjanskog iz Stražilova i Hiperborejaca. Zapete kod Crnjanskog, kao tri tačke kod Aleksandra Popovića, daju poseban ritam. Kao džez ritam Ele Ficdžerald. Ili ritam Džima Morisona: Dani svetli a bola puni./O, reci, o, gde je tvoja sloboda/Večne su, ispaše ulice naše. Sve te melodije Popović je uglazbio u jezik ulice, jezik periferije Beograda (“Može li se živeti na zor? - A može li na zort”), jezik birokratije i jezik radničke klase...

U opusu Aleksandra Popovića može se naći replika ili dijalog koji je najbolji komentar zbivanja u Bori Šnajderu. Evo, opet iz komada Ljubinko i Desanka: “Avgust: Sve je to jedan cirguz... Desanka: ... Sve to i ono sa ovim... Pa jedno drugo podrazumeva i vuče... a tako vam je i u životu: sve povezano kao svinjska creva.” Kompozicioni princip kao svinjska crijeva i kao krmeći kas.

Ući u intonaciju, u ritam Aleksandra Popovića, u surovost događaja i njihov komentar s osmjehom - težak je zadatak. Uspio je u tome Egon Savin. Nije lako pohvatati sve te nove montaže. Savin je preskočio prvi čin. Limarsku zadrugu pretvorio u opštinu, u državu. Upravnika zadruge ustoličio za predsjednika, u vrhovnog komandanta. Parade. Paradiza, komunističkog. Koristio je fragmente iz drugih komada (najviše iz Smrtonosne motoristike). Da bi oplemenio likove Rozike i Goce u Bori Šnajderu. Rozika je nalik Silvani iz Motoristike. Uveo novu neorelističku scenu sa Gocom i čistačicama. Scena o problemu pobačaja u tradiciji Srbije. Istakao ulogu svinje (pečenja) u srpskom mentalitetu i u (ha, post)modernom teatru. Scenu bjesomučnog kola, sa kraja komada u kome se sve ruši kao u paklu preveo u bergmanovsku tišinu. U monolog Bore Šnajdera, sa lisicama na rukama. Na sceni je još samo milicioner (čvrst kao Atlas, kao sudbina) koji će ga odvesti u aps. Posljednji monolog, koji će Bora Šnajder izgovoriti u lice publici Savin je sačinio iz tri dela Borinih iskaza (ovo nije ni polovina Savinovih intervencija koje je koristio u svojoj adaptaciji): “Uprskao sam kao ćuran motku... stočetrdeset i sedam miliona proturio sam kroz ruke za kratko vreme, pa ništa... zato što su moji prsti ovakvi... rastavljeni... samo, fuke - fuke!... Kad imam ja se mažem i po dupetu... nemam ja smisla za ekonomisanje s malim. Ja sam se oduvek baš borio!... I mašinu sam imao... i šnitove sam imao, što ih je malo ko imao u varoši... ali ne može čovek da umakne od sebe... takav mi je fah... svako mora da nosi svoj krst i da kleči faltne od bordure, da comcacuje falš laštokom od kum-sajde... i da ide dalje svojim putem!... sve štik - štik, cik - cak, flah, frim,... palac - prst i lakat na!!! Nije lako Srbin biti... i hoće li me bar ko ispratiti! Idem, ... e pa šta je ... ako je zatvor bar je fraj! I to je za ljude! Manje-više sve ste vi to već znali i pre nego što ste se rodili, ali moje je da vam još jednom ponovim... danas će sutra biti juče, prolazi vreme!... ja ne bih imao šta više drugovi, ja sam sa svoje strane koliko sam mogao - odmogao! Daj ancuj ga u šesnaest... plisirano na colove... daj!!!... Sitan štep...”

Sitan štep kao neuništivi vitalizam Bore Šnajdera. Kao životno-filozofski i šnajderski princip: DANAS ĆE SUTRA BITI JUČE, prolazi vreme... ja sam sa svoje strane KOLIKO SAM MOGAO ODMOGAO.

Znam da ovdje nije mjesto ovom monologu, u mom eseju, al’ ja sam Bunjuelov đak pa nek tu ostane. U pravu je Egon Savin i red je da Bora Šnajder ode apsolutno sam. On u drami aranžira svoje lično kolo, on je sam protiv svih. Sve te svoje socijalističke marifetluke pretvara u bunilo, u fantastiku. Mangupsku priču. Najveća usamljenost je kad si okružen drugim ljudima a sam si kao Don Žuan. Ili, Tin Ujević i Bora Šnajder u četiri ruke:

"Ja bivam mlađi, Svijete,

Ja sam vaše Potomstvo!"

Egon Savin i tim asova

Egon Savin već tri desetljeća najbolji je tumač Aleksandra Popovića. Režirao je komade Tamna je noć, Svinjski otac, Mrešćenje šarana, Smrtonosna motoristika i, evo, Boru Šnajdera... Činio je to majstorski i s velikom naklonošću. Ljubav sve nadmaši. Na probama Savin štrihuje, foršpiluje, natpjevava se sa piscem i glumcima, tancuje, anciguje kao ansambl glumac. I sa glumcima darovitim kao nar uživa, veseli se. Sve je to dio truda i čuda a bez tog stiha nema pozorišta. Stari Latini kažu ne hvali prijatelja kad je prisutan. E, pa, boli me... za latinsku mudrost. A kad ću da pohvalim Savina, kad me ne bude više. Ili... Kakav sam ja onda navijač? To je moja uloga na probama. Biti pristrasan znači biti spontan i najprecizniji.

Aleksandar Popović piše onako kako igraju kineski akrobati. Baciti u vazduh riječ, riječ teško lako je... Tušem u vazduhu izvući znak, znak nemogućno mogućno je. Slog na slog balansirati još više, eh... ali sam postati tako lak kao potez slog, znak na nebu, čitav jedan minut: lebdjeti. Gleda me, i namigne mi veliki pjesnik Hans Magnus Encensberger.

Gledam kako na probama, već od čitajućih, hor glumaca zavjerenika, predvođen raskošnikom Nenadom Jezdićem vileni, lebdi iznad tla, iznad pozornice. 10, 30, 60, 120 minuta. Sa temperaturom, sa vatrom 38-39. To je propisao doktor Egon Savin.

Eh, kakva je ovo skvadra u Bori Šnajderu. Osjećaju svoje srce u tuđim grudima. Igraju u transu dupli pas. Vidim kako Irfan Mensur gleda, dugo gleda partnera, pa tišinom progovori... Kako Branka Šelić od onomatopeje napravi kazališnu ariju... Branislav Lečić iz ode o ličnom rasulu izvede novi lament nad Beogradom. Periferijskim Beogradom iz vremena Olje Ivanjicki i Leonida Šejke, Vere Jeftimijades i Dragana Lubarde, Bebe Lončar i Aleksandra Gavrića, Ljubice Otašević i Miloša Milutinovića. Traje to nabrajanje kultnih mjesta kao neki Šekspirov monolog. Nebojša Milovanović od jedne pojave napravi simfoniju, uz Jezdićevu tercu, i pošalje socijalizam, sve sa Centralnim komitetom i vrhovnim zapovjednikom u penziju, u vražju mater. Likvidiraće ga zbog toga... Radovan Vujović socijalnu tiradu (žalopojku) o nepravdi prevede u erotsku farsu. I još često asistira Savinu sa scene... Tamara Dragičevič povileni do Lajze Mineli u Kabareu, odigra i kolce i čarlston i ode u svijet, ode u ne zna ni sama gdje... Milica Gojković, u socijalnoj minijaturi, nadigrava se sa Nenadom Jezdićem. A to je kao da na mreži pariraš Džon Mekinrou. Nenad Jezdić, glumac najviše energije i šarma među glumcima na beogradskoj sceni više od 70 posto utakmice igra simultanku. I simultanku sa samim sobom pa u finalu protiv Aleksandra Popovića i Egona Savina... Mladi Ognjen Nikola Radulović, budući član Centralnog komiteta, kao partijski sudija hrabro pošalje Boru Šnajdera na robiju... Nisam odavno vidio tako pouzdano obezbjeđenje na sceni. To su uglavnom nijemi kadrovi, a Lazar Đukić i Đorđe Pantović briljiraju... Hor pionirki/čistačica (s horovođom Gocom) ubogih, strasnih, čistih: Anđela Kuzmanović, Dunja Antić, Jana Rokić, Lana Vukašinović i kafe kuvarica, koja baletski preskače barice vode Katarina Rajković i portir s kapom i kofom leda: Rade Stojiljković.

Dokumentarno leteći kostimi Lane Cvijanović. Scenografija Egona Savina, ruinirana svečana sala opštine, nakrivljeni sto, skraćene, hrome stolice, ocvali fikus, freska Ismeta Mujezinovića i lokvice vode koje glumci preskaču kao što Terens Stemp igra tenis u filmu Blow Up. Pa harmonikaš Luka Lopičić, sufler Goran Mladenović, organizator Vladimir Perišić, asistent režije sveprisutni Janko Cekić koji je na probama markirao čitav ansambl. Nije samo Nenada Jezdića, a mogao bi. I Saša iz salona čuvar Čistilišta kazališta. I Vesna Radovanović, dramaturg, ponajbolji gledalac proba.

Nabrajanje vodi u bunilo

Lebdjenju doprinosi, posebno, postupak nabrajanja u Bori Šnajderu. Koristili su taj postupak od pamtivijeka u književnosti. Već u Bibliji, Kuranu, Talmudu, a koriste ga Homer, Petronije, Rable, Sterija, Nušić, Crnjanski, pa Žari u Kralju Ibiju, Jonesko u komadima Kakav kupleraj, Stolice...

Tradicija je ljepota koju čuvamo. I zato dvije fusnote iz srpske kazališne literature. Pouzdano znam da je Aleksandar zapamtio zauvijek stihove Jovana Sterije Popovića: “Srpski rode.../Mrtva leži tvoja mati/Tvoja slava, tvoja dika./Crni slovi neizgladni/na grobu joj natpis leži:/Ovde srpska majka leži/od sinova ubijena.” I druga fusnota pjesnika utopljenih duša i utopljenih dana. Ušao je Aleksandar Popović u intonaciju Disovih dana i naših dana. U ritam malo veseliji od Sterije. “Progledale sve jazbine i kanali,/Od pandura stvorili smo velikaše,/Dostojanstva podeliše idioti,/Mračne duše nazvaše se patrioti./(...) Svoju mudrost rastočismo na izbore,/Svoju hrabrost na podvale i obede,/Budućnosti zatrovasmo sve izvore,/A poraze proglasismo za pobede.” Fusnote vode u ludilo. Ali, šta ću, ne mogu bez fusnota.

Neosjetno se u nabrajnju od stvarnih podataka pređe u vrtoglavicu, u fantastiku dostojnu njemačkih romantičara. Lina u drugom delu drame donosi gomilu faktura i stavlja na sto ispred Bore Šnajdera, i onda predsednik čita: “Sifoni, rešoi, šoder, džezve, loder, šeboj, drveni advokati, filcani, budže, opute, papule, lužine, štopcigeri, čivije za violine, đinđuve, merdžani, piksle, refei, slavine, kontre, klinci, zejtinjave krpe, krpelji, muljači, zarezači, pampurači, sekire, pumpe za vezivanje, zakivci, šipci, ugarci, laktovi, prst pred nosom, kamen u glavu, filovane pesnice, pupele, bubotke, rotkve strugane, puždre i prošci iz raja, nešto od dorata i ovce, plus labudova muda...”

Ovaj spisak faktura na probama je postao još više dokumentaran sa preciznim i filovanim brojkama. A Bora Šnajder nastavlja monolog: “Pa ti vodi ovaj narod. Postupiću ja drastično, po kratkom postupku!... Jer durunga govori sedam jezika, nema ko nju ne razume. Sto puta im daj, zaboraviće!... a jedan put mu odbij pamtiće do smrti... jer naš čovek je mudar, on misli svojom glavom. Naredi mu pa da vidiš kako se izigravaju naredbe. Treba to ceniti...” Za vrijeme monologa Nenad Jezdić udara štambiljem, pečatom, po fakturama i po stolu. Liči to na ariju bubnjara Edi Barselone, džez festival ko će se sjetiti koje to godine. Pa ide dalje šnajder: “Daj razvuci malo znaš kakav je red... daj ancuguj ga u šesnaest.” Čuju se zvuci harmonike, ulazi harmonikaš Luka, a Bora već u ludom zanosu baca fakture sve do plafona, sve do oblaka. Uživaju Kafka i Orvel, lete, lete fakture kao na platnima Marka Šagala. Leti svečana sala, kabinet predsjednika, leti pozornica, leti Aleksandar Popović. Letimo i mi na probi, u sali Jugoslovenskog dramskog pozorišta. A Bora Šnajder odlazi sa scene stepujući uz kolce: Igraj mala na colove i ode sve u pičku materinu. Završi se san socijalizma i Bore Šnajdera. Liči na kraj, na finale komada, al’ nije, biće još finala.

Bora Šnajder i bend The Who

Ili Bora Šnajder i stereo stihovi:

Što bih krio ja sam bio čio. Ma con brio./ Nije čudo što sam ludo govorio laži./ Bejah stvarka što se čarka u dnu jarka. Marka!/Bejah tučen bejah mučen ali hajde kaži./ Mada mmucam ja sam glavni. Već mi niste ravni./Up... up... u pporno se ppenje/M... m... m... m... moje pokolenje/Ko od mene traži leka sudba mu je preka./Ko u mene samo blene taj dok trene skrene./ Ali neka već proživeh to što tebe čeka./ Gazih srču sve u grču od scene do scene./ Poput ovna poput klovna gazio sam govna./ A kraj mene klize lica ko zna iz kog vica./Stolice su sve slomljene i sala se prazni./Sve je moje ali to je ko po nekoj kazni...

Zar ima boljeg komentara života i djela Bore Šnajdera od stihova grupe The Who, autor teksta Peter Townshend. Nije slučajuna ova rima jer Aleksandar Popović je najveći roker modernog jugoslovenskog kazališta.

Postupak nabrajanja je zarazan. Od te lijepe bolesti povileni i predratni buržuj Piklja, bivši predsjednik posleratne opštine, ruševina od čovjeka. I Špira privatnik, raspet između privrednog rasta i njegove firme i 101 privatne obaveze. Špira reakcija dobro gura... al’ stalno pod pritiskom UDBE i partije. Pa Vitomir, kadrovik, opterećen socijalnom traumom od pre rata. Eksploatisan, i erotski od rođaka buržuja. I Goca, higijenska radnica (daktilografski kurs) u histeričnoj potrazi za boljim, kancelarijskim radnim mjestom. A još je i noseća sa podoficirom, članom partije, a on je ženjen.

Od sindroma nabrajanja boluje i Rozika, perifersijska dama, koja je probila led već u trinaestoj, a čista kao snijeg. I u kostimu hoda kao da je gola. Ima scensku, uličnu erotičnost, kao, kao Džesika Lang, kao Kim Besinger. Čini se Roziki, ma ne čini joj se, da je njeno carstvo svaka varoš, cijela srpska, beogradska periferija i cijela Jugoslavija: Živim ko kraljica. U osvajanju Bore Šnajdera nabraja Rozika šta je sve probala liqueur... menta ili ajer... Šta, šta pijem... Žilavka, oplenka, prokupac, vugava, burgundac, game, smederevka, suvarak, traminac, hamburg, šipon, kosovski božur, starček, ejzero, tamnjanika, bordo, džervin, kavadarka, opolo, prošek, vlasotinačko, rizling, župski rubin, tokajac, grk, semijon, ciganski baron... Eh, kad vince udari u lice.

Pa još, u adapataciji Bore Šnajdera, čuje se harmonikaš Luka i pjesma Pogledaj de mala moja. Pa kako da odoli Bora Šnajder, pa kako bilo ko da ne padne. Sve se ruši u opštini, u polisu, u državi Bore Šnajdera. I Rozika koja je davala koliko je mogla shvati da za nju tu nema više mjesta pod suncem. Zgađena odlazi, ali gdje god da ode čekat će je ista propast.

Prokišnjava vam socijalizam

Može i farsa u Bori Šnajderu da ima boju prolaznosti stvari, da ima nijansu tragedije, tragedije i komedije i satire i... Ali kako to (od)igrati? Drsko, mangupski pretjerati, al’ juvelirski precizno. S dijapazonom.

Metereolog Aleksandar Popović sa velikim dijagnostičkim darom pepoznao je simptome bolesti koji će dovesti do raspada socijalističke carevine. To je vrijeme od 1945. do druge polovine šezdesetih. Već i te 1967/68. naviru pukotine koje će dovesti do raspada socijalizma, raspada Jugoslavije. Prošao je zanos pobjednika, zanos mladih komunista (12.000 članova KPJ ušlo je u rat već 1941, poginulo ih je 7727, e ko se već kasnije trpao u partiju?), SKOJ-a, AFŽ-a. Popović mikroskopski snima partijsku diktaturu, korupciju, pljačku. Ili kako im je to u lice sasuo Špira klonfer:

Vi - gde ste da ste - tu ste!... Ne mičete se s mesta!... Sebe ste namirili... loj vam kosti isterao!... Ide, ide, pa stane!... jeste da napredujete unatraške, ali zato bar dobro kočite uzbrdo. Kod vas jedan radi, šestorica ga nadgledaju, a 12 njih štimuje i namiče! Dva meseca asfaltirate kanalizacionu šahtu fi 600 milimetara, koliko će vam trebati vremena da turite poklopac? Pa posle anonimnim pismima tražite spas!... za slamku se hvatate!... ne gledate od čega se živi!... hoćete li moći još dugo da izdržite tako?... i kako vi to zamišljate, meni nije jasno!... ušla vam VODA U UŠI I U OBJEKAT! Budžet ste potrošili na gumene čizme i papule. Bušni ste na sve strane... PROKIŠNJAVA VAM SOCIJALIZAM... A nek mene puste na tvoje mesto, za tri meseca će opština da propeva!... Ali ja radim kako radim, gde me ture i gde me cimnu, gde me pipnu isto će da bude... isto ću da radim svuda, jer ja sam čovek... Kad bi ja podmirivao i vas sitne ribice malo bi vam bio i za doručak!... Znam ja od prvog dana da se ti vrzmaš oko mene zbog onoga, ali ja ne dajem kome ne moram!... Ovde podmaži, onome zamasti, onoga podmiti, tamo začepi, svuda doteci!... Mnogo vas, brate, ima koji ste skrstili ruke, pa samo gledate u Špiru kao u kravu muzaru... Odlazi, jer ako mi padne mrak na oči, dograbiću jedan malj pa ću vas sve pobiti!... Serem se ja na sve vaše tekovine na čelu sa Centralnim komitetom i vrhovnim komandantom.

Čovek najviše dobija na vagi kad drugome napakosti

U raspadu sistema isplivaju licemjerstvo, udvorištvo, poslušnost, kukavičluk, doušništvo, prostakluk, zavist, pakost, mržnja... Kako opstati, gdje da se djenu članovi poražene klase:

Piklja: A mi pepelom da se pospemo!... U mišju rupu da se zavučemo!... ko dve pare u kesi da se stisnemo!... svakome da se klanjamo i s puta sklanjamo!...

Lina: Samo ovaj prvi uk da preživimo!... i u Komitet da se uguramo.

Piklja: Ovo je opšte rasulo, ženo!...

Lina: Daj da se i nas dvoje, privremeno, nabijemo drugom na ognjište dok ne prođe gungula!...

Piklja: Slađe se kod drugog čoveka i ruča, komotniji je nego u svojoj kući!... drugi to čisti i pere!...

Lina: Možeš da se raspištoljiš, da prosipaš, da lomiš, da trošiš!...

Piklja: Da baciš, na koncu konca, neugašen opušak, da zapališ kuću!...

Lina: I da jedeš, da se nasitiš... i sit opet da jedeš iako ne možeš, samo da ih što više oštetiš!... to goji...

Piklja: Od toga čovek najviše dobija na vagi kad drugome napakosti!!!...

I onda Piklja i Lina zapjevaju i odlaze zagrljeni: Crven fesić, joj mamo, mamice.

Pakost udruži dvoje već razišlih supružnika do erotske strasti.

Bora Šnajder je kao oblak. Prolazi, a vječan je. Bez oblaka nema ni vatre, ni svjetla. Ni električnog svjetla. Kad ste umorni, depresivni, brižni, ljubomorni, očajni, pakosni, zavidni... kad ste ništa. Čitajte oblak(e). Čitajte Boru Šnajdera: Dođite u Jugoslovensko dramsko pozorište (ja sam Jugosloven po srodstvu...): nasmijaće vas, zaboljeti. Ostaće vam od smijeha knedla u grlu. Prepoznaćeš tvoj mentalitet, mentalitet građana Beograda, građana Srbije. Primjera srpskog mentaliteta u dramama Aleksandra Popovića ima na pretek: “Moral u prahu... Strugana ekonomija... Mleveni humanizam... Zidamo i raziđujemo... Po srpskoj formuli: ćar plus fajda jednako šteta... Smežurao se narod kao da je prokuvan u ceđi... Svi složni od poslušnosti... Ostalo je mrtvo more i duša se u njemu prokurvala, i časti se užegle, i dostojanstva uskisla, i korota popala po njima kao inje...”

Predstava protiv primitivizma

Uprkos prirodi od koje se ne može pobjeći, uprkos vladajućem srpskom mentalitetu, svim slabostima, Aleksandar Popović je optimista jer zna da nema zla koje čovek neće nadmašiti. Dijete beogradske ulice, heroj sa Golog otoka, moler, asfalter i ko zna šta sve ne... razumije ljudske bedastoće. Popović kao i Doktor iz dvodelne pozorišne službe Utva ptica zlatokrila veli: “Nemam ja izbora pa bili vi ovakvi ili onakvi, moji ste. I kad vas ružim ja vas se ne odričem, nego vas volim, pa bih hteo da budete što bolji. Sešću ja s vama i na žar ako treba” (Hoće da sedne, ali mu Prelivoda izmakne stolicu). Ili kako kaže Aleksandar Popović: “Po ubeđenju sam komunista, opredelila me na tu stranu čovečnost.”

Vidio sam da su Egon Savin i glumci tumačeći Boru Šnajdera spremni odmah da kažu šta misle o srpskom mentalitetu, o suvremenom trenutku. I zato će ih prostak izbjegavati. Ovo i jeste predstava protiv primitivizma koji je posljednjih 30 godina nahrupio u Beograd, u Srbiju i ne zaustavlja se. Mora im se pružiti otpor. To je ova igra Bore Šnajdera. Svaki će gledalac doživjeti katarzu i biće spreman na otpor. Spreman da pobijedi bahati prostakluk.

Vidjet ćeš život i priključenija Bore Šnajdera, predsjednika opštine, predsjednika kluba, nužnika, zoo vrta... predsjednika cirkusa, limarske zadruge, vašara, otpada, lovačkog društva... predsjednika kanalizacije... predsjednika lunatika, samoubica, epileptičara, maloumnika... predsjednika kupleraja, belaja, šinteraja, moleraja, maglaja... Predsjednika vodostanja, suhog granja, ćeretanja... Predsjednika kilavih poslova... Nastavi, nastavite: predsjednika zdravlja, groblja, slavlja, predsjednika prelivoda, jajovoda, toplovoda, mutivoda, predsjednika biciklista, nadrealista, statista, predsjednika da sve blista, predsjednika zemljotresa, blesa i nebesa... Ili:

"Sve se čovjek bruka sa čovjekom,/Gleda majmun sebe u zrcalo!"

Ovaj znak uzvika u Gorskom vjencu djelo je Bore Šnajdera. Smrt fašizmu, živio Aleksandar Popović, najveći jugoslovenski dramski pisac s druge polovine 20. vijeka. Aleksandar Popović, koji je najavio paranoju i šizika 21. vijeka.

Reprize su 20. i 28. marta, već su rasprodate.

Dođite i recite da ste familija Bore Šnajdera i niko vas neće moći zadržati.

Bonus video: