U subotu, 29. jula, 2023. navršava se devedesetpet godina od smrti Gavra Vukovića, dugogodišnjeg ministra inostranih djela Crne Gore, sina slavnog crnogorskog junaka i senatora, Vojvode Miljana Vukova, za koga Gavro reče: “Bio je skroman, izgledao je miran, ali dirnut u častoljublje, postajao je pravi ris”.
Vojvoda Miljan Vukov rođen je 1820. u selu Lopatama, u matici Vasojevića, Lijevoj Rijeci. Otac Vuko i majka Jokna imali su šestoro đece, četiri sina i dvije ćerke.
Po kazivanju njegovog sina Gavra, još u djetinjstvu “Miljan se odlikovao duhovnošću, tjelesnom okretnošću i ljepotom, a kao đetić bio je kapriciozan, neposlušan, često zamišljen. Rado se primicao skupovima ljudi i glavara, pažljivo pratio njihov razgovor, zdravo rasuđivao.”
Akademik, prof. dr Miomir Dašić tvrdio je da je Miljan Vukov u duhovnom pogledu bio “čedo duhovnika Mojsija Zečevića, igumana Đurđevih Stupova; najčuvenijeg i najumnijeg kaluđera u Vasojevićima. Uticaj duhovnika Mojsija na Miljana Vukova, smatra akademik Dašić, bio je presudan u njegovom opredjeljenju za Njegoševu Crnu Goru.
Vojvoda Miljan Vukov (1820-1886) hrabri megdandžija, snažno je nastavio oslobodilačke ideje duhovnika Mojsija, hrleći prema cetinjskim vladikama i Crnoj Gori.
Život i djelo Vojvode Miljana opisao je i vrijedni poslenik crnogorske kulture, profesor književnosti Miloš Vulević u svojoj knjizi “Vojvoda Miljan Vukov” (“Komovi”, Andrijevica 2005).
Profesor Vulević je objavljivao eseje i prikaze u brojnim književnim časopisima i novinama. Objavio je knjigu o stvaralaštvu Dušana Kostića “Daljinama u pohode”, zatim “Lelejske česme”, sjećanja na Mihaila Lalića i zbirku priča “Garančića gora”.
A Vasojevići su rano počeli da vode oslobodilačke ratove.
U svojoj knjizi o Vojvodi Miljanu, profesor Miloš Vulević, kaže: “...Dalje se nije imalo kud, a komske gore i visine su ipak pružale kakvu-takvu zaštitu, ali se i u njima na goli mač živjelo i opstalo. Kom je nedopjevana pjesma, naša novija istorija, mit, legenda, priča, svetilište, hram svetoga Arhangela Mihaila, naš Ararat, naša gora spasa i uspeća. Za sve ovo pokosovsko vrijeme, vasojevićko pleme je doživjelo i pretrpjelo mnogo muka, rastura, progona, pogroma, paljevina i robljenja, ali u svim tim istorijskim bezizlazima nije klonulo duhom, već je uvijek smoglo snage da se vrati svojoj planini, na svoja krvlju ugašena ognjišta i da na njima opet propiri antejsku vatru...”
Imao je Miljan Vukov sa suprugom Stanom, dva sina, Gavra i Todora. Stana je bila sestra čuvenog vasojevićkog junaka Šuja Dragovića, plemenskog kapetana.
Vojvoda Miljan je prvi Crnogorac koji je dobio dvije zlatne Medalje Obilića. Prvu mu je dao Vladika Rade Tomov, a drugu Knjaz Nikola.
Pored angažovanja na ujedinjenju vasojevićkog plemena, Miljan Vukov dao je veliki doprinos na reorganizaciji vlasti i vojske u Nahiji i prisajedinjenju Vasojevića Crnoj Gori.
Iz rodne Lijeve Rijeke Miljan se doselio u selo Lužac, na Gomile, tri kilometra udaljene od Berana. Tu je, u župskom, plodnom kraju, sagradio kuću, ali na turskoj teritoriji, pa se pod pritiskom morao vratiti u Lijevu Rijeku. U Lušcu su ostali njegovi rođaci.
Stari Vasojevići su pričali da je Vojvoda Miljan posebno osobio mlađeg sina, brigadira Todora, koji je s njim prošao mnoge bitke, a naročito se istakao u bici na Grahovcu. Umro je naprasno, mlad, u svojoj trdesettrećoj godini. Sahranjen je u Lijevoj Rijeci 2. marta 1886. Neđelju dana kasnije, presvisnuo je od tuge Vojvoda Miljan.
“Sablja mu se pozlatila, desna ruka posvetila!” - reče na Miljanovom odru Đurđa Lakušić.
Vojvoda Gavro Vuković (1852-1928), stariji sin Vojvode Miljana, rođen je u Lijevoj Rijeci. Rano djetinjstvo proveo u Lušcu, na Gomilama, kod Berana. Osnovnu školu 1859. pohađao u manastiru Đurđevi Stupovi; poslije drugog razreda nastavio na Cetinju. Gimnaziju započeo u Nici, u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Knjeginje Darinke. Maturirao u Beogradu 1869. U istom gradu na Visokoj školi diplomirao pravo 1873. Prvi crnogorski diplomirani pravnik; bio ministar inostranih djela Knjaževine Crne Gore od 1889. do 1905. godine.
Njegovi briljantni memoari, kao svjedočanstvo ličnosti i događaja jednog vremena, su svevremeni. Priredio ih je, 1986. u izdanju cetinjskog “Oboda” i titogradske “Pobjede”, prof. dr Slobodan Tomović. Memoare je Gavro pisao u Beranama, đe se 1918. doselio s Cetinja i sagradio kuću. Zimovao je na Cetinju, kod svog zeta, crnogorskog diplomate Alekse Martinovića, u Bajovoj 130.
Obrazovan, sa znanjem nekoliko jezika, Gavro Vuković je gotovo sedamnaest godina vizionarski vodio crnogorsku diplomatiju, uvijek korak-dva ispred drugih diplomatija.
Nije zapostavljao ni svoju pravničku struku; godine 1873. napisao je knjigu: “Istorijski razvitak prava svojine od rimskoga doba pa do danas”.
Umro je u zoru, 29. jula 1928. godine u Beranama i sahranjen kod manastira Đurđevi Stupovi.
Bonus video:
