Vesna Goldsvorti je jedna od najpoznatijih svjetskih književnica porijeklom iz Srbije. Završila je studije književnosti na Univerzitetu u Beogradu početkom osamdesetih. Od 1986. godine živi u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje radi kao redovna profesorka engleske književnosti i kreativnog pisanja na uglednim univerzitetima. Njena studija “Izmišljanje Ruritanije. Imperijalizam mašte” (1988) obavezna je lektira na brojnim univerzitetima u svijetu. Za njenu zbirku pjesama “Solunski anđeo” (2011) recenziju je pisao nobelovac Dž. M. Kuci. Vesna Goldsvorti napisala je knjigu memoarske proze “Černobiljske jagode” (2005), serijalizovane u Tajmsu i na Bi-Bi-Siju, i romane “Gorski” (2015), “Gospodin Ka” (2018) i “Gvozdena zavesa - Ljubavna priča” (2022). Književna djela objavljuje kod najvećih svjetskih izdavača poput Penguin Random House. Jedini je pisac porijeklom iz Srbije koji je primljen u Kraljevsko književno društvo (2021), a svoje članstvo potpisala je Bajronovim perom. Njen roman “Gvozdena zavesa” (prevod Nataša Tučev) imao je premijeru u Srbiji, a odmah potom je objavljen u Velikoj Britaniji, gdje je dobio pozitivne recenzije u prestižnim listovima. Neposredno po objavljivanju proglašen je za knjigu godine londonskog Tajmsa. Goldsvorti je ovog ljeta po prvi put u Crnoj Gori predstavila svoje stvaralštvo i književni rad gostujući na Trgu pjesnika u okviru 37. festivala Grad teatar. Moderatorka književne večeri je bila mr Božena Jelušić koja je Goldsvorti okarakterisala kao literarnog Novaka Đokovića.
- Oduševila sam se, ali moram priznati da je kao uvod bilo toliko laskavo da nisam znala kako da reagujem. Znate, on je ogromna teniska zvijezda, šampion, “GOAT”. Ja sam dosta ponosna na svoj književni rad, ali baš neko takvo ogromno visoko mišljenje o sebi nisam očekivala.
Izgleda da i publika dijeli mišljenje profesorice Jelušić.
- Onda mi je dvostruko drago.
Na Trgu pjesnika ste, govoreći o Londonu, kazali da je to jedno potpuno iščašeno mjesto. Šta ste time htjeli reći?
- London je grad koji kao da plovi iznad Velike Britanije, kao da nije britanski već ekstrateritorijalni, kao da je Singapur pa ste ga spustili u Britaniju. Ima mnogo ljudi iz svih krajeva svijeta. Ja sam udata za Engleza, a mislim da sam u Londonu više kod kuće nego što je on. Možda je to samo moja iluzija, ali je to tako. Božena Jelušić je primijetila da je samo 44% stanovnika u Londonu engleskog ili britanskog porijekla. Dakle, oni su u manjini i biće sve više u manjini. Mislim da je London peti po redu francuski grad po veličini, četvrti po redu italijanski grad. Toliko ima Francuza i Italijana, mislim da je poljski drugi po veličini. Svi smo se mi tu negdje skupili i predstavljamo svoje zajednice i tu se kulturno stvara jedno iščašenje koje je inspirativno, ali i zbunjujuće. Kad posjetite London vi niste zapravo bili u Engleskoj.
Ništa nije strano kao bliska prošlost, rečenica je kojom ste zaokružili priču o osamdesetim godinama prošlog vijeka. Zbog čega ništa nije toliko strano?
- To mi se jako dopada i često koristim taj izraz. Zato što sam mislila da ništa neću morati da istražujem jer sam ja živjela u tom periodu. Onda sam shvatila koliko je u stvari sjećanje varljivo, toliko smo stvari zaboravili. S druge strane, moji izdavači su me tjerali da provjerim sve što napišem i to do banalnih detalja. Na primjer, ja napišem da na vozu koji kreće iz stanice Čering Kros, kada idete ka južnoj obali, stoje takvi i takvi posteri. Oni mi kažu da ipak nije tako i da su ti posteri ukinuti sedamdesetih. Ja kažem da sedamdesetih nisam živjela u Londonu. Tada sam se zapitala da li je moje sjećanje nešto u šta se mogu pouzdati. Tu mi se učinilo da je u stvari sjećanje varljivije što je bliže sadašnjem. Ja to primjećujem i u odnosu na bivšu Jugoslaviju. Znate kad mi neko nešto priča kako je bilo osamdesetih u Jugoslaviji, shvatam da se ne sjećaju.
Ali ono što vidimo i doživimo je ipak lična stvar i dosta je subjektivno?
- Naravno da jeste, ali postoji nešto što je objektivna stvar. Objektivnost u odnosu na vrlo blisku prošlost. Mi se oslanjamo na svoje sjećanje, a zapravo ne znači da bismo trebali to da radimo.
Nedavno se na Trgu pjesnika predstavio autor koji je govorio o tome koliko je zahtjevno pisati više romana istovremeno. A koliki je izazov pisati jedan roman na engleskom, a zatim i na maternjem jeziku?
- To je užas sopstvenog prevođenja. Postoji nešto u književnosti što se zove implicitni čitalac. Kada pišete knjigu, ako ja napišem roman koji se dešava u Budvi i napišem “Budva na obali crnogorskog primorja”, moj implicitni čitalac je neko ko ne zna gdje je Budva. On je uglavnom britanski čitalac jer pišem na engleskom. Kada krenem da prevodim onda mi uvijek dođe da napišem potpuno drugačiju knjigu. Ne zato što se činjenice mijenjaju nego zato što je znanje koje čitalac posjeduje sasvim drugačije. Uvijek mi se čini da su moje knjiige engleskije na srpskom, nego što su na engleskom.
Dosta ste govorili i strahu od pisanja na engleskom jeziku. Zašto baš strah?
- Ako jesam iskoristila taj izraz pomenula sam ga u kontekstu pisanja na engleskom u smislu samopouzdanja. Ako napišem nešto, skujem neku riječ, promijenim red riječi da li to stvarno zvuči onako kako meni zvuči. Možda je oprez bolja riječ od straha. Ja sam tražila engleske čitaoce da provjerim utisak, ali to sada više ne radim. Ne zato što ne želim da me neko ispravlja, jer sam ja znala da li je nešto gramatički ispravno, već me zanimala zvučnost, tj. kako to zvuči. Dosta dugo sam svoje engleske junake birala iz nekih obrazovanih krugova. Nisam bila sigurna da ja mogu da vjerno zapišem govor nekog predstavnika radničke klase na engleskom, sociolekt drugačiji od mog, ili neki regionalni govor. U tom smislu sam pričala o strahu iako je to jaka riječ, ja se ne plašim lako.
Da li pratite šta se dešava u književnosti na ovim prostorima?
- Pratim dosta, ali stihijski. Dosta zavisim od prijatelja koji mi nešto preporuče ili pošalju knjige. Nemam uslova da pratim temeljno, ali ne zato što ne želim. Mislim da se kod nas sve manje i manje knjiga prikazuje. Ako zavisite od kritike, onda ste tu negdje u težoj situaciji. Mnogo je lakše kad ste ovdje na licu mjesta i znate o čemu se govori.
Na festivalu Grad teatar se ove godine u okviru književnog programa obilježava 130 godina od rođenja Crnjanskog. Zašto je on Vama lično toliko važan?
- Zato što me on prati poput sjenke. Uvijek me pitaju za njega, ako ste naš pisac u Londonu vi ne možete da pobjegnete od njega. I to ne Englezi, već naši pisci i ljudi, o “Romanu o Londonu” i to čak do nekih vrlo banalnih detalja. Sjećam se kada sam odlazila za London da je moja majka rekla “Ako Crnjanski nije mogao da nađe posao kako ćeš ti?”. I od toga nekog malo prizemnog do suptilnog umjetničkog.
Crnjanski je moj veliki prethodnik i mnogo više. London je veliki centar za srpsku književnost u smislu da je tamo radio Pekić, a znam i druge, savremene pisce, koji su tamo živjeli. Ipak, Crnjanski je toliko veliki i od te njegove ogromne sjenke se ne može pobjeći što ja i ne pokušavam zato što ga obožavam.
Često ste tokom večeri govorili o svojoj majci i sada ste je spomenuli tokom razgovora. Kolika je njena uloga u vašoj karijeri?
- Zanimljivo je to zašto sam je pominjala. Ona je strašno željela da ja budem pisac odnosno pjesnik, a to je nešto što se prekinulo mojim odlaskom u Britaniju. Pisala sam na engleskom, a to je jezik koji ona nije razumjela, ona je tečno govorila francuski.
Englesku nije voljela, a Engleze još manje. Na Trgu pjesnika smo je dosta pominjali jer smo razgovor počeli mojim memoarom “Černobiljske jagode”, gdje su ona i moja baka glavni likovi. To je jedan matrijarhalni memoar, ja sam više pisala o majci i baki nego što sam pisala o ocu i očevoj porodici. Nenamjerno, tako je ispalo.
Kako gledate na svjetsku književnost i budućnost književnosti? Koje su teme zastupljene, a kojih bi moralo biti mnogo više?
- To je preveliko pitanje zaista. U Britaniji smo jednostavno opsjednuti davanjem prostora novim glasovima iz bivših kolonija. Vrlo često se Britancima zamjera što ne prevode dovoljno, a u stvari toliko ima glasova iz tih zemalja bivšeg komonvelta koji sada dolaze do izražaja da oni prosto više nemaju ni ne osjećaju potrebu da prevode. Mislim da književnost kao književnost nije u nekom pretjerano optimističkom stanju u smislu da se književna forma tzv. literarna fikcija sve manje čita, a sve više se čita popularna proza, trileri, ljubavni romani itd.
Takozvani romani za plažu?
- Da, dovoljno je da odete na bilo koji aerodrom da vam to bude jasno. Ono što se desilo prije tridesetak godina sa poezijom sada se dešava sa romanom. Sve manji tiraži, manje se o njima piše, ne znam da li je ovdje to tako, ali u Engleskoj jeste.
Moglo bi se reći da je i ovdje slična situacija, ali Vaši romani su veoma čitani i ovdje i u svijetu. Kako to objašnjavate?
- Jeste, ja sam izuzetak koji potvrđuje pravilo o kom govorim. Predajem kreativno pisanje i imam dosta studenata koji su dobri, odlični romanopisci i vidim kolika je to borba objaviti nešto, predstaviti se, dobiti bilo kakvu kritiku pa makar i lošu. Piši loše, ali nešto piši o meni. Naći bilo kakav prostor je teško, to je prostor koji se stalno sužava.
Jeste li uspjeli da ispratite šta se dešava na festivalu Grad teatar ove i prethodnih godina?
- Nisam znala da je 37. festival, pokušavam sada da se sjetim koje godine je tačno počeo Grad teatar. Zaista dosta znam o festivalu zato što svake godine kad dođe ljeto, ja sam od te generacije koja čita šta se dešavalo na Dubrovačkim ljetnim igrama i Gradu teatru. U novinama sam pratila ako gostuje to i to pozorište, taj i taj pisac, svakog ljeta sam znala šta se dešava.
Jeste li uspjeli da odgledate na neku predstavu?
- Na moju veliku žalost nisam. Imala sam kartu, ali mi je avion zakasnio.
Kakvi su Vam naredni planovi, možemo li očekivati novi roman?
- Još uvijek živim prethodni roman zato što se prevodi, a onda idem i na turneje. Ovog mjeseca sam četiri puta bila u Njemačkoj, američko izdanje je izašlo godinu dana poslije britanskog pa sam to radila.
Kada objavite roman i on bude uspješan, a ne smijem da se žalim jer ko se žali na uspjeh, tri ili četiri godine vam uzme ogromnog vremena. I sad su svi drugi planovi u sjenci “Gvozdene zavese”.
Bonus video:
