Kao vrsta ličnog svjedočanstva, dnevnika ili ispovijesti, povratka, suočavanja i (ne)prihvatanja, može se dojmiti dokumentarni film “A Istok reka teče” rediteljke Jelene Radenović. To se ogleda u autorkinom putovanju u očevu postojbinu koju je kao mala i mlada redovno posjećivala, a onda je nastupila “pauza” od oko tri decenije...
Preko Prokletija stiže rediteljka i protagonistkinja u zagrljaj zavičaja, na Kosovo, u potrazi za onim što je tamo ostalo, za svojim djetinjstvom, sjećanjima, korjenima, koji je neće dočekati... Pored nje same, u filmu je povremeno prisutan i njen otac čije prisustvo, pa i ruke, živopisne uspomene, ali i emocije i razočaranje, izazivaju istovremeno i tjeskobu i milinu...
Definitivno se može reći da je publika na brojnim festivalima, između ostalih i na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Underhill Fest u Podgorici, upila emocije i ušla ne samo u film i priču koju Radenović donosi, već i u sopstvene dubine, dušu, sjećanja i osjećanja... Nažalost, film (do sada) nije prikazan i na Kosovu, otkriva Radenović u razgovoru za “Vijesti”, a što bi bilo od velike važnosti za dvije države i njihove narode i građane...
Donekle elegična, melanholična atmosfera, spoj tuge, radosti, poleta, ali i srdžbe, podstiče i gledaoce na istraživanje po fiokama svojih sjećanja i hrabru ekspediciju u djetinjstvo. Prikazujući pojedinačnu slobodu haosa, preispitivanja kolektivne i individualne istine i vrijednosti djeteta, čovjeka, naroda, države, Radenović oživljava sopstvene intime, mjesta koja su u njenim vizijama izblijedjela ali toliko živa da ih je lako i nacrtati, posložiti i ponovo probuditi osjećaju koji čula pamte, vidjeti kuću, ogradu, kokošinjac, trešnju, sve ono što je postojalo do prije nekih 30 godina, ali je srušeno, danas pusto i opustošeno, uz prirodu kao jedinog stalnog prebivaoca...
Konstantan kontrast u filmu je ono što izaziva borbu u gledaocu - bajkoviti kadrovi pejzaža, bezbrižnost slobodnog djetinjstva provedenog na beskonačnim poljima uz druženje sa babom, djedom, djecom iz okolnih kuća, ali i ljubimcima i domaćim životinjama, dok je sa druge strane realnost u kojoj je opstala samo priroda i u kojoj ni kamen od kuće nije ostao da označi mjesto koje je nekada vrvilo od života. Rat je nametnuo, čovjek srušio, a vrijeme odnijelo... Ali i sjećanje sačuvalo, a film ovjekovječilo. Tu je i prikaz djetinjstva drugačijeg u odnosu na današnja - “pentranja” uz trešnje, trčanja kroz polja, vrijeme sa životinjama, druženja do iznemoglosti...
Konture brda daju nezamisliv okvir kadru ili pejzažu, a protagonist(kinj)i i gledaocima bude maštu i podstiču proces (samo)spoznaje... Bez konkretnog zapleta, kulminacija je u emocijama, pokretima, pogledu - pogledu na ništa, pogledu u prošlost, pogledu u sebe i ka drugima...
O putovanju kroz sjećanja, film i obronke Prokletija, Jelena Radenović govori za “Vijesti”.
Film “A Istok reka teče” do sada je prikazan na nekoliko festivala... Kakvi su Vaši utisci i, zbog toga što je u pitanju lična priča, koliko Vam znači da čujete, vidite ili osjetite kako drugi reaguju?
Jedan od glavnih izazova ovog filma je bio da pronađem način da prikažem ličnu priču o svom porijeklu, tako da istovremeno bude univerzalna, kako bi publika mogla da se prepozna u njoj. Po reakcijama i komentarima, čini mi se da smo uspjeli u tome. Film je prije svega zamišljen kao niz poetskih slika, vizuelnih metafora vezanih za djetinjstvo provedeno na selu. Prilazili su mi ljudi koji su u ovim slikama prepoznali svoje uspomene i sjećanja, seoske bunare, zvuk kapanja sa česme, miris pokošene livade, čak i ako selo u koje su odlazili nije na Kosovu. Pokušala sam da spasem od zaborava prizore iz djetinjstva ne samo mog, već svih nas, djetinjstva provedenog u slobodi i bezbrižnosti. Dodatni izazov bio je pronaći tragove prošlosti, slike koje još uvijek postoje ili liče na one stare, uprkos tome što kuća u koju smo odlazili više ne postoji.
Da li je već ili će možda film biti prikazan i na Kosovu?
Film, nažalost, nije selektovan za festival Dokufest u Prizrenu, što me je iznenadilo i rastužilo. Bio bi značajno da je film prikazan na ovom festivalu, jer bi to značilo da umjetnost prevazilazi pogubne ratne ideologije. Svakako planiramo da organizujemo projekcije u Osojanima, Velikoj Hoči, Gračanici.
Rekla bih da je sami proces nastajanja filma bio jedna vrsta introspekcije, ali i suočavanje sa životom, prolaznošću, vremenom koje nikada neće doći, kao i sa onim što je nestalo, ali i sa ljudskim uticajem. S obzirom na to, koliko je bilo emotivno i zahtjevno raditi na ovom filmu, od pripreme pa do postprodukcije?
Rad na dokumentarnom filmu uvijek nosi razne izazove, jer ne možete do kraja da predvidite proces, a upravo u tome i leži čar. Potrebno je da budete otvoreni za ono što se spontano dešava oko vas i spremni da prilagodite svoju početnu ideju realnim dešavanjima. Zaroniti duboko u sebe nikad nije lako, čovjek dođe u godine kad shvati da je njegovo ponašanje u mnogome uslovljeno naslijeđenim kodovima i modelima, koje ili treba promijeniti ili prigrliti, ali za početak važno je da ih osvijestimo. Žao mi je što moje babe i djedovi nijesu poživjeli duže, pa da mogu da im postavim razna pitanja. Sestra i ja ih i dan danas citiramo, a kad mi je teško često pomislim šta bi mi oni rekli i kakav bi mi savjet dali.
Nije bilo lako ni samo otići na Kosovo, a kamoli snimati. Bez pomoći koju sam imala od svojih rođaka, kao i planinskog vodiča Fuata, to bi bilo gotovo neizvodljivo. Nisam bila na Kosovu više od trideset godina, tako da nisam znala šta me tačno čeka. Željela sam da provjerim da li je priroda zaista onoliko lijepa kako je pamtim i kako ću se osjećati danas u ovim novim, drugačijim okolnostima.
U procesu stvaranja filma mnogo su mi pomogle moje kolege: direktor fotografije Pablo Ferro Živanović, koji je u potpunosti razumio za kakvim prizorima tragam, kao i montažer Vladimir Šojat svojim savjetima i predlozima. Muziku, koja je dala emotivni oslonac filmu, komponovao je multimedijalni umjetnik Zoran Tairović. Autentične zvuke Kosova, koji su takođe značajan dio mozaika sjećanja, zabilježio je snimatelj i dizajner zvuka Goran Štifanić.
Vi ste istovremeno i autorka, ali i protagonistkinja djela. Šta je to značilo za Vas i koliko ste morali nekada da se suzdržite reakcije ili je sve išlo prirodno, prepuštajući se čulima, emocijama...? Pored toga, kako je bilo ići na to i takvo putovanje sjećanjima i predjelima u društvu oca, a uz to oživljavajući razne scene, pa i ljude kojih možda više nema?
Čitavo putovanje je bilo izuzetno emotivno. Pratila sam put seobe moje porodice iz Plava, preko Čakora do plodne Metohije. Susret sa ovim predjelima, prošlim vremenima i načinom života je i vrsta spoznaje o čvrstoj vezi između geografskih i psiholoških karakteristika. Kada sam shvatila da neću uspjeti da pronađem porodičnu kuću sama, jer su se prilike sasvim promijenile, zamolila sam oca da pođe sa mnom. Zanimljivo je da ni on nije mogao da prepozna ulice i kuće, tako da nam je na kraju priroda bila glavni orijentir. Pogled na Prokletije sa djedove livade duboko se ureže u svijest i postoji dok god ima ko da ga se sjeća. Tako smo pronašli imanje…
Budući da smo spavali u enklavama u Osojanu i Velikoj Hoči, imali smo priliku da se susretnemo sa životom u ovim ograničavajućim okolnostima. Posebno emotivni su bili susreti sa djecom koja su drugačija, skromna, otvorena, učinljiva. To što sam bila u poziciji rediteljke pomoglo mi je da emotivno izdržim, jer sam morala istovremeno da imam distancu kako bih pronašla najbolji način da napravim ovaj film. Posle svakog snimanja trebalo mi je neko vrijeme da se oporavim, da složim utiske i emocije, da spojim sjećanja sa sadašnjom situacijom.
Poseban je trenutak kada stojite pred mnoštvom grobova na kojima stoji vaše prezime, probudi se osjećanje neke snage da imate od koga da učite, na koga da se naslonite, ali i odgovornost za ono što vi za sobom ostavljate.
Kada je riječ o istovremenoj ulozi autorke i protagonistkinje, mislim da više nikad neću stajati ispred i iza kamere u isto vrijeme. Snimatelj Pablo mi je mnogo pomogao u ovom žongliranju, snimio me je tačno onako i onoliko koliko treba, da moje prisustvo bude diskretno, kako bi se razumjela osnovna perspektiva filma, a da akcenat ipak bude na prirodi i sjećanjima, na zatečenom stanju.
U naslovu “A Istok reka teče”, ali istinski tek onda kada pogledamo film, jasno nam je da je konstanta jedino priroda, njena moć i to da je jedino nemirnu divlju rijeku nemoguće obuzdati, jer ona i u ovom slučaju opstaje uprkos svemu. Naravno, jer se čovjek nije “okomio” na nju... Film je pejzaž i ljudskih emocija i prirode, da li možda i istovremeni kontrast čovjeka i prirode? Kakva je relacija između ljudi i prirode danas?
Odrodili smo se od prirode i čini mi se da i dalje ne shvatamo koliko je to opasno. Vjerujemo da imamo najviše prava na ovoj planeti i ozbiljno smo ugrozili sav ostali živi svijet. Ima jedna scena u filmu gdje usred nabujale prirode vire tri betonske piramide kao simbol nekadašnjeg graničnog prelaza, koji nije više u upotrebi. To je ta naša arogancija da postavljamo granice i zidove u prirodi, a životinjama, kao na primjer jednoj lisici, sasvim je svejedno sa koje strane granice živi. Ovo je i njihova zemlja. Priroda je ta koja nas podsjeća koje je zaista naše mjesto na Zemlji, koliko smo zapravo krhki i mali u odnosu na vjekovima nazubljen planinski masiv. Ona nas podsjeća na kratkoročnost ljudskog života i besmisao življenja u konfliktu, mržnji, strahu i strepnji. Ona je ta koja će nadživjeti sve sukobe i ratove i jednog dana prekriti sve naše građevine i intervencije u prostoru. Priroda je vječna, mi smo tu samo privremeno...
Sa današnje distance, ali i ponovne bliskosti sa tim podnebljem, šta biste rekli o vremenu koje je prošlo, bilo da je u pitanju djetinjstvo ili zajedništvo svih ex-Yu država? Da li nam je prethodnih skoro 30 godina nešto donijelo, a koliko je toga zapravo nestalo?
Principijelno sam protiv podjela i konflikta. Umjesto da brišemo granice i da postajemo sve bliži, jer jedino tako možemo opstati, uporno hranimo nacionalističke koncepte koji samo donose zlo. Moramo da se osvijestimo i da ne dozvolimo da pogrešni interesi i pogrešni ljudi pobijede.
Uz lijepu i melanholičnu priču, iznijeli ste i neke činjenice, kao na primjer da jedinice Kfora i dalje čuvaju pravoslavne crkve na Kosovu usljed potencijalne opasnosti i slično... Sve su češće nesuglasice na relaciji Kosovo-Srbija. Kako na to gledate i kakvu ulogu međunarodni faktor igra u tome?
Čini se da međunarodni faktor ima sopstvenu agendu, koju su riješili da ostvare po svaku cijenu. Najteže je običnim ljudima, koji se osjećaju kao taoci nečije tuđe šahovske igre. S druge strane, vojnici KFOR-a, kao predstavnici međunarodnih vojnih sila, zaslužni su za očuvanje manastira Visoki Dečani. Bez njih bi ovaj manastir verovatno odavno bio uništen. Nije slučajno da su baš predstavnici italijanskog KFOR-a čuvali manastir godinama. Djed mi je pričao, a stoji zabilježeno i u njegovom dnevniku, da su “talijanski” vojnici spasli život mnogim Srbima za vrijeme Drugog svjetskog rata, spasavali ih od strijeljanja i maltretiranja, iako su u to vrijeme bili na strani Njemaca.
Mnogo toga je nestalo. Da li je to slika i društvenog-političkog konteksta koji prati određeno mjesto, a sa druge strane, kako komentarišete konflikte, sukobe, pa čak i rat koji se dešavaju danas širom Svijeta, jednako i u Evropi?
Nevjerovatno je i neprihvatljivo da se danas vode takvi strašni ratovi širom svijeta, a naročito na teritoriji Evrope. To kažem zato što su u Evropi još uvijek svježe rane od svih prethodnih ratova. Mi koji smo doživjeli rat devedesetih znamo da se od njih čovjek nikad ne oporavi. Potrebne su decenije, jer takvo trenutno ukidanje smisla i rušenje svih vrijednosti ostavlja teške posljedice kako na pojedinca, tako i na cijelo društvo. Kada god vidim srušenu kuću pomislim šta je sve u tom momentu srušeno, koliko je tu bilo skuvanih ručkova, popijenih kafa, proslavljenih rođendana, sve uništeno i to zauvijek. Uništavanje materijalne kulturne baštine dodatno je zastrašujuće, jer predstavlja brisanje civilizacije. Plače mi se kad pomislim na Siriju, Avganistan, Irak i evo sada i Ukrajinu…
Iako je film “A Istok reka teče” tek započeo svoj život, da li razmišljate ili radite na nekom novom projektu i kakvi su planovi za dalje?
Već uveliko radim na dva nova projekta i to po pozivu, što za mene predstavlja posebnu čast. Prvi producira američka profesorka srpskog porijekla Nada Miljković. “Joymakers” je angažovani dokumentarni film koji pokušava da osvijetli život Roma trubača s juga Srbije, da nam prikaže njihov talenat i strast koju osjećaju prema instrumentu i muzici, ali i težak život koji vode kao muzičari tezgaroši. Budući da se “trubački zanat” prenosi s koljena na koljeno, nepravilno sviranje i korišćenje vazduha ostavlja ozbiljne posljedice na njihovo zdravlje. Ono što publika percipira isključivo kao radost i veselje, za njih je istovremeno jedini izvor prihoda, a ponekad i bola.
Drugi dokumentarni film na kome radim je “Sladak život”, o prvom školovanom keksaru u Jugoslaviji, Petru Tutavcu, čovjeku koji je napravio recept za najpopularniji keks u regionu - jedinstvenu “plazmu”. Njegova unuka Ana Milić pozvala me je da zajednički uradimo ovaj film. Zanimljivo je kako kroz priču i sudbinu jednog čovjeka možemo da pratimo proces izgradnje jednog društva i zemlje i uzdizanja njene industrije, sve do njenog raspada i urušavanja proizvodnje. Ponovo se bavim dobrim stranama jugoslovenskog perioda, koje bi mogle da nas ohrabre i podstaknu na stvaranje neke bolje budućnosti.
Spomenici iz doba NOB-a su dragocjenost našeg podneblja
Prije dvije godine Vaš film “Umetnost sećanja” prikazan je na Underhill festu u Podgorici, ali i na brojnim festivalima širom regiona i Evrope. “Umetnost sećanja” govori o spomenicima širom Jugoslavije iz perioda 20. vijeka. Djeluje da inspiracija i emocija u Vašim djelima leže u prošlosti, zbog čega? I koliko je prošlost i odnos prema nasljeđu važan zarad budućnosti?
Kada biram temu za film uvijek je biram tako da kroz nju mogu da govorim o situaciji u društvu danas. Potrebni su nam ti podsetnici iz prošlosti da ne bismo ponavljali iste greške, da bismo bolje razumjeli sebe i svoje okruženje, kao i da bismo pronašli inspiraciju i putokaze za budućnost. Ljudi i njihove sudbine su moja najveća inspiracija.
Nagrada publike koju sam dobila na festivalu Underhill prije tri godine za film “Umetnost sećanja” mi je jedna od najdražih! Ovaj film i dalje živi svoj život i osvaja publiku širom svijeta, od Japana do Čilea. Kako nisam imala institucionalnu ni finansijsku podršku dok sam radila na ovom filmu, svaki njegov uspjeh mi dodatno znači. Nedavno smo imali projekciju u Briselu, koju je organizovao Srpski klub “Krug” na čelu sa Radmilom Stanojević van Os. Sala je bila puna i to ne samo ljudi poreklom iz bivše Jugoslavije, već i lokalnog stanovništva i mladih studenata arhitekture i fotografije.
Prije neki dan sam završila obilazak manjih spomenika po Srbiji i Crnoj Gori, podignutih u istom periodu. Oni su zaista prava dragocjenost našeg podneblja. Nažalost, često nam je potrebno da nam neko sa strane ukaže na vrijednosti koje imamo da bismo obratili pažnju na njih.
Kako je rekao nedavno preminuli češki pisac Milan Kundera: “Borba čoveka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava”.
Da li ste ispratili možda je li se situacija po pitanju očuvanja kulturnog nasljeđa i održavanja tih spomenika promijenila u međuvremenu?
Situacija se nije mnogo promijenila, ali moram da naglasim da ima požrtvovanih ljudi u čitavom regionu, koji zdušno rade na njihovoj promociji i očuvanju. Neki spomenici su restaurirani, kao na primjer partizansko groblje Breza u Kolašinu, ali većinu polako nagriza zub vremena, što je velika šteta, jer su oni primjeri izuzetne spomeničke skulpture i arhitekture. Najtužniji primjer je nedavna devastacija partizanskog groblja u Mostaru, na kom su vandali potpuno uništili skoro sve nadgrobne ploče poginulih boraca. Oštećena je svaka od 700 spomen-ploča…
Dokumentarci imaju uticaja
Preferirate dokumentarni žanr... Šta je to jedinstveno, posebno što dokumentarni film posjeduje ili pruža, a koju igrani teško može dosegnuti?
Vjerujem da dokumentarni film, koji je u sve većem zamahu, ima dodatnu snagu i uticaj na publiku. Kad znate da je nešto realno, iz života, makar da samo piše “snimljeno po istinitom događaju”, to dodatno privlači pažnju publike. Svjedoci smo da ono što život “izrežira” često ne postoji ni u jednom scenariju i da nijedan dramaturg ne bi mogao nečeg takvog da se sjeti. U dokumentarnom filmu reditelj je zapravo samo kanal, pokretač nekog procesa, kao da samo treba da prizove određenu temu, a stvari onda same počnu da se namještaju. Ono što se spontano desi na snimanju obično bude neprocjenjivo i neponovljivo, trenutak uhvaćene istine.
Bonus video:
