Renomirani američki umjetnik Sam Durant, boraviće narednih dana u Crnoj Gori kao gost projekta Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, Laboratorije kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja. Povod Durantovog boravka je istraživanje kolekcije nesvrstanih zemalja. Durant će 26. 9. 2023. održati i javno predavanje o njegovoj umjetničkoj praksi, sa fokusom na njegov novi rad Bez naslova (dron).
Sam Durant je interdisciplinarni umjetnik čiji se radovi bave različitim društvenim, političkim i kulturnim pitanjima. Diplomirao je na Massachusetts College of Art 1987. godine, a magistarske studije završio na California Institute of the Arts 1991. godine.
Njegov najnoviji rad na otvorenom Bez naslova (dron) bio je druga narudžbina za High Line Plinth u Njujorku. Pokreće pitanja oružanih sukoba putem dronova i nadzora u američkom društvu. Imao je samostalne muzejske izložbe u Stedelijk Museum voor Actuele Kunst (Gent, Belgija), MOCA, (Los Anđeles, SAD) i The Kunstverein Dusseldorf (Dizeldorf, Njemačka). Njegova djela su predstavljena na brojnim međunarodnim postavkama, uključujući Documenta 13, Trijenale u Jokohami i Bijenale u Veneciji. Tokom 2007. godine, Durant je sastavio i uredio monografiju Crni panter: Revolucionarna umjetnost Emorija Daglasa (Rizzoli Intl.) i bio kustos na istoimenoj izložbi u MOCA u Los Anđelesu i New Museum u Njujorku.
Durantova djela se mogu vidjeti u mnogim javnim kolekcijama, uključujući The Walker Art Center (Mineapolis, SAD), Museum of Modern Art (Njujork, SAD), Project Row Houses (Hjuston, SAD), i Tate Modern (London, UK). Njegovi zastupnici su Blum i Poe u Los Anđelesu i Tokiju, Sadie Coles HQ u Londonu, Paula Cooper Gallery u Njujorku i Praz Delavallade u Parizu. Durant živi i stvara u Berlinu i profesor je na Staatliche Akademie der Bildenden Kunste u Štutgartu.
Laboratorija kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja je projekat Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, započet u martu 2022, od strane tima kustoskinja i konzervatorki i to: Anita Ćulafić, Marina Čelebić, Nada Baković i Natalija Vujošević. Aktivnosti projekta gravitiraju oko kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja, a ima za cilj razvoj savremenih istraživačkih i arhivskih umjetničkih praksi i njihovu implementaciju u umjetničke i edukativne programe institucije, kroz povezivanje ove kolekcije, koja svjedoči o važnom internacionalnom istorijskom kontekstu, sa međunarodnom akademskom i umjetničkom zajednicom. Namjera je da se kroz ovaj program u kontinuitetu razvijaju aktivnosti koje bi doprinijele istorizaciji i novim čitanjima, te obnavljanju međunarodnih komunikacija i razmjena koje je kolekcija njegovala.
Sam Durant intervjuisan za digitalnu publikaciju Art21 READ od strane Jurrella Lewisa 25. maja 2023. godine, objavljeno 23. jula 2023. godine.
U Vašem radu zaokupljeni ste istorijskim događajima, taktikama domaće kontrole i američkim imperijalizmom. Postoje načini da se pristupi ovim temama van umjetničke prakse, ali put koji ste Vi izabrali da se bavite ili pokrenete ovakve ideje jeste umjetnost. Zbog čega je taj put pravi pristup za najbolje izražavanje ili obrađivanje ideja?
- O ovom pitanju sam dugo razmišljao. Umjetnost je važna u borbi za bolji svijet, jer nam pruža dimenziju osjećanja, emocije, zadovoljstva, ali i bola, svega toga. Čemu se nadamo? Da li je drukčiji način života jednih sa drugima pravedniji, časniji, da li ima manje nasilja i podređenosti? Iz tog razloga nam je potrebna umjetnost, sve moguće vrste umjetnosti, jer umjetnost podrazumijeva upotpunjavanje ljudskosti, umanjivanje nečovječnosti. Potrebna nam je umjetnost za tako nešto. Smatram da je umjetnost važan segment borbe za bolji svijet.
Time ne mislim da je umjetnost aktivizam ili bavljenje politikom. Ako želite da dovedete do promjene, političke promjene, morate se baviti politikom, a politika se odnosi na moć, i nije simbolična. Vjerujem da su umjetnost i politika odvojeni svjetovi. Pokušavam da napravim razdvajanje između stvari kojim se bavim politički, borbe za stvari u oblasti politike i onoga što radim kao umjetnik u domenu estetike, ako to ima smisla.
U radu Bez naziva (dron) (2021), postavili ste skulpturu u Hajlajnu koja poprima obličje apstrahovane bespilotne letjelice Predator i koncipirali publikaciju o nadzoru bespilotnih letjelica i oružanom sukobu koja prati taj javni umjetnički rad. Možete li govoriti o različitim načinima kojim skulptura izaziva ili proširuje saznanja, kako kroz prikupljanje informacija zasnovanih na istraživanju i intervjuima, tako i kroz fizičko iskustvo sa bespilotnom letjelicom kao objektom?
- Pominjete nešto zaista važno, a to je stvarni objekat, prisustvo objekta, ova skulptura drona i sam njen uticaj. Mnogo istražujem, a ipak sve ove informacije ne mogu biti dokučive bez samog objekta, skulpture. Saznao sam mnogo o oružanim sukobima djelovanjem dronova, o velikom stradanju nedužnih ljudi, o tome koliko napada pođe po zlu, koliko često se pogrešno nadgledaju i vode, i o danku koji uzimaju ne samo od nevinih ljudi koji su ubijeni, čiji životi su uništeni, već i od vojnika koji pilotiraju njima - o nevjerovatnom stresu zbog svega toga i šteti koju to nanosi svima koji su uključeni u program. Dosta ljudi zna ove stvari, možete ih i vi saznati, ali ono što me pogađa jeste da veći dio društva nema veze sa tim. U Sjedinjenim Državama je to gotovo potpuna nepoznanica.
To me je navelo da pomislim: “Oh, kako bi nevjerovatno bilo postaviti ovu stvar da stoji tamo u najvećem gradu u Americi, u Njujorku.” Naravno, u nekom smislu simbolično razmišljajući, za ostatak svijeta Njujork predstavlja moć i agresiju Amerike, i zato mi je taj grad djelovao kao mjesto gde bi imalo najviše smisla ovu stvar dovesti iz bilo kog dijela svijeta. Hajde da je vratimo kući i bukvalno bacimo sjenku, fizičku sjenku. To je bio način da se ona prikaže stvarnom, i pokuša da se učini zaista vidljivom i fizički prisutnom u vidu sile, kao izraz američke moći i vojne moći uopšte. Uviđamo da se rat u Ukrajini sve više vodi dronovima, što očigledno predstavlja budućnost ratovanja, zbog čega je, nažalost, ova tema i dalje važna.
U okviru apstrakcije drona, postoji i nešto što tumačim kao gest ljubaznosti ili obzirnosti u samom uklanjanju prikrivene prijeteće opreme, njenih kamera, oružja i slično.
Drugim riječima, ovo je nešto što sam zapravo naučio iz rada Gubilište (2012). Imao sam osjećaj da je moguće nositi se sa takvim traumatičnim događajima sve dok se ne reprezentuju ljudi koji pate. Smatrao sam da simbol ili apstrakcija ne mogu ponovo izazvati traumu, ali sam pogriješio. U Mineapolisu je taj simbol Mankato vješala bio prepoznatljiv. Bez naziva (dron) je bio prvi umjetnički rad koji sam stvorio na otvorenom nakon Gubilišta, pa sam zaista želio da iz toga nešto naučim. Shvatio sam da se može apstrahovati mnogo više, a da se ujedno radi na pronalaženju prostora prepoznatljivosti, kako bi postojala provokacija u radu, ali sa nadom da ista ne izazove traumatizaciju ljudi. Bez naziva (dron) je rad zamišljen kao podrška ljudima koje je američka moć naudila i ja nisam želio da budu ponovo povrijeđeni, tako da je to prožimalo veliki dio razmišljanja.
Često se Vaš rad odnosi na istorijsku traumu ili izaziva osjećaje nelagodnosti, pozivajući se na prošle i aktuelne događaje koji su tegobni ili bolni. Kako se nosite sa ovom konfrontacijom, kako je usmjeravate ili ublažavate, i pritom izbjegavate netrpeljivost, čineći ozlojeđenost ili traume sveprisutnim?
- Svaki rad, i ne samo svaki rad, već svaki kontekst u kome se to djelo posmatra, zahtijeva mnogo pažnje i stvarnog promišljanja kada se bavite ovim konfrontirajućim stvarima, koje mogu biti zaista traumatične za određene ljude. Sarađivao sam sa Rikom Luisom (umjetnik i osnivač Projekta kuća u nizu [1993-2018]) u Nju Orleansu, nekoliko godina, i mnogo sam od njega naučio. Najvažnija stvar jeste da je neophodno razgovarati sa ljudima, a posebno morate razgovarati sa onim ljudima koji se možda neće složiti sa vama. To je najbitnija stvar koju možete da uradite. Ljudi većinom žele da bude viđeni i saslušani, a ako im pokažete takvo poštovanje i da vam je dovoljno stalo da slušate i čujete šta imaju da kažu, čak i ako se ne slažu s vama, to dovodi do unapređenja odnosa. I naravno, tako često dobijete odlične povratne informacije.
Upravo smo to uradili sa radom Sastajalište (2016). Sastao sam se sa liderima zajednice u gradu Konkordu, u Masačusetsu, i neki od njih su bili zaista protiv ove ideje sagledavanja Konkordove rasne prošlosti. Mislili su da to nije dobra zamisao, ali sam proveo dosta vremena razgovarajući sa njima, i na kraju sam im kazao: “Poštujem i razumijem da vam se ne sviđa ovaj projekat, ali mislim da je zaista značajan. Mislim da je sve to zaista važno i mi ćemo to učiniti, i voljeli bismo da budete dio toga, ali takođe razumijemo ako to ne želite”. Takva komunikacija je omogućila da projekat bude veoma uspješan. To je uvijek tako. Mora se razgovarati sa ljudima, a to se nije dogodilo sa Gubilištem. Nažalost, nismo se sastali sa liderima zajednice Dakota, a znam zasigurno, da smo to uradili, u Walker Art Centru bi bio sasvim drugačiji ishod.
Onda, naravno, u tom kontekstu uvijek postoje ljudi koje ne možete sresti, koji su vama nepoznati, koji idu na posao, a možda su na neki način lično povezani sa istorijskim pitanjem ili aktuelnim problemom. Kao primjer, tokom postavke Bez naziva (dron), sjećam se skorašnjeg imigranta koji je izgubio članove porodice ili je doživio traumu u napadu bespilotne letjelice, a naišavši na rad Bez naziva (dron), ponovo je proživio traumu. Pokušali smo da se sastanemo sa svim organizacijama za pružanje pomoći ljudima koji dolaze iz pogođenih zemalja i da razgovaramo sa njima i vidimo šta kažu. Uradili smo sav taj posao, ali čak i tako, nikada ne možete znati šta će se dogoditi, i to je rizik sa ovom vrstom umjetnosti.
Da li su određeni razgovori i saradnje, koji su prethodili ili se nastavljaju tokom vašeg stvaralaštva, imali trajan uticaj, ne samo na projekat, već i na tok vaše prakse? Da li su trajno promijenili način na koji pristupate problemu ili projektu uopšte?
- Zasigurno bih rekao da tokom svakog projekta koji radim naučim nešto, posebno ako je u pitanju saradnja ili projekat u javnom domenu. Sa Gubilištem je to bilo zaista značajno u dva pravca. Prvo, kada je rad izložen na izložbi Dokumenta 2012. godine, shvatio sam da je ljudima mnogo lakše da pričaju o istoriji drugih ljudi. Istorija SAD je bila veoma korisna, jer to nije bila njemačka istorija, pa su Njemci i Evropljani mogli da je koriste kao način razgovora i razmišljanja o sopstvenoj istoriji. To mi je bilo zaista iznenađujuće i interesantno, navelo me je da shvatim da bavljenje američkim istorijskim događajima u Evropi funkcioniše jer ih ljudi razumiju, i na neki način je produktivnije za generisanje diskursa. Onda, naravno, kada je Gubilište došlo u Mineapolis, nije se radilo o bilo čijoj istoriji, već o jednom određenom događaju. Radilo se o lokalnom događaju, koji se dogodio u određenom vremenu i istorijskom trenutku, i šta se desilo, desilo se. To je zaista uticalo na mene, posebno kada sam razmišljao o radu Bez naziva (dron) i kako da rukujem sa simbolima koji bi potencijalno mogli teško pasti ljudima i kako da pokušam umanjiti štetu, a da i dalje otvaram temu za diskurs.
(Prevela Mirjana Delić)
Bonus video:
