Obimna, bogato ilustrovana autobiografija Slobodana Brace Dimitrijevića “Luvr je moj atelje, ulica moj muzej”, objavljena u izdanju zagrebačke Frakture na više od hiljadu strana, obuhvata cio život i stvaralački opus tog konceptualnog umjetnika. Knjiga je predstavljena u četvrtak, 28. septembra u Dvorani Kulturnog centra Beograda. Za 2. oktobar najavljena je promocija u sarajevskoj Vijećnici.
Na promociji u DKC-u učestvovali su književnica Milena Marković i glavni urednik Frakture Seid Serdarević, koji će potom predstaviti sa Dimitrijevićem knjigu i u Sarajevu, uz književnika Semezdina Mehmedinovića i kustoskinju Amilu Ramović.
Publika će imati priliku i da nabavi to izdanje sa više od 300 fotografija i reprodukcija, koje Dimitrijević opisuje kao pokušaj da prikaže “kontekst u kojem je stvarao jedan umjetnik šezdesetosmaške generacije, u pionirskom razdoblju konceptualne umjetnosti, posljednjeg avangardnog pokreta dvadesetog stoljeća”.
Prema riječima Dimitrijevića, to nije samo njegova lična ispovijest nego istorija “jednog svijeta, čija se logika promijenila, i vremena u kojem su se ljudi ponašali i razmišljali drugačije”.
“Moj je život pun nevjerovatnih slučajnosti koje sam sâm kreirao” - uvodne su riječi Dimitrijevića, koji je rođen 1948. godine u Sarajevu, a odrastao na nasljeđu svog oca, jugoslovenskog avangardnog umjetnika Voje Dimitrijevića, i majke Jelene Dimitrijević.
Bogato ilustrovana knjiga obuhvata umjetničko i životno putovanje Dimitrijevića na pet kontinenata, susrete i situacije u kojima se nalazio sa mnogobrojnim umjetnicima, kustosima i drugim akterima umjetničke scene širom svijeta, kao i prikaz razvoja njegove umjetničke karijere, tokom koje je uticao na dvije značajne tendencije u umjetničkim diskursu današnjice: kritičke prakse u javnom prostoru i intervencije u muzejskim kolekcijama.
Dimitrijević o svom radu, između ostalog, kaže: “Za dobru umjetnost potrebno je puno mašte, a za život nije, jer on sam pun je fantazije. Svijet umjetnosti koji sam zatekao na početku svoje umjetničke karijere uspio sam promijeniti - nakon mog prolaska ni muzeji, ni zoološki vrtovi, niti ulice neće ostati isti”.
Još u djetinjstvu je, kako navodi, bio ponukan na razmišljanje o ulozi slučaja u istorijskim procesima, pa i u nastajanju umjetnosti, na osnovu čega je i zaključio da je “slučaj logika izvan razuma”.
Slučajnost je bila i osnova ciklusa “Slučajnih slika i skulptura”, nastalog 1968-1969. u Zagrebu, a zatim i ciklusa “Slučajnih prolaznika”. “Slučajne skulpture” nastajale su tako što je gips u prahu postavljao na ulicu i čekao da automobil prođe u brzini stvarajući bijeli oblak. U maju 1969. napravio je seriju radova na ulicama Zagreba u duhu radova iz prethodne godine, u kojima je na ulici postavljao - “aranžirao” situacije, čekajući da neki slučajni događaj izazove vizuelnu promjenu. Fotografske portrete “slučajnih prolaznika”, uvećane do džinovskih razmjera, postavljao je kasnije u javni prostor po gradovima Evrope i Amerike, na mjesta uglavnom namijenjena političkim ili reklamnim porukama. Taj koncept je nastavio podizanjem spomenika i postavljanjem memorijalnih ploča u čast nepoznatih građana.
Osim fenomena slučajnosti, konstantna preokupacija njegovog rada bila je i tema relativnosti istorije i istorije umjetnosti, odnosno ideja post-istorije, razrađene kasnije u njegovom teorijskom djelu iz 1976. godine “Tractatus Post Historicus”, u kojem istoriju tumači kao nekompletnu sliku prošlosti.
Iste godine napravio je i prve instalacije “Tractatus Post Historicus” sa originalnim djelima Kandinskog, Pikasa, Mondrijana, Monea, Manea u Nacionalnoj galeriji u Berlinu.
Dimitrijević je načinio na stotine “post-istorijskih triptiha” u muzejima širom svijeta, uključujući i Tejt galeriju u Londonu, Gugenhajm muzej u Njujorku, Luvr i Centar “Žorž Pompidu” u Parizu, Ludvig muzej u Kelnu, Muzej moderne umjetnosti u Beču, Izraelski muzej u Jerusalimu, Državni ruski muzej u Sankt Peterburgu… Djela starih i modernih majstora - od Rubensa do Pikasa, od Monea do Maljeviča, sa svim svojim estetskim, povijesnim, kulturološkim i tržišnim vrijednostima, postajala su sastavni dio njegovog novonastalog umjetničkog rada.
Prema riječima Dimitrijevića, odavno je znao i da je njegova umjetnost određena dvjema komponentama; prva je bila poštovanje prema umjetnicima i umjetnosti kao primarnoj, tj. egzistencijalnoj i kognitivnoj djelatnosti, a druga važna karakteristika je da njegova umjetnost “nije bila uslovljena komercijalnim uspjehom, pa je zbog toga stvarao u apsolutnoj slobodi”.
“Možda je razlog i što je u poslijeratnoj Jugoslaviji, u vrijeme mog odrastanja, s nestankom visoke buržoazije nestalo i umjetničko tržište. O postojanju umjetničkog tržišta i mecenama pomalo sam znao iz očevih priča iz predratnog razdoblja”, naveo je Dimitrijević, dodajući da je vjerovatno važniji razlog bila njegova “slijepa vjera u duhovnost umjetnosti”.
Dimitrijević je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a postdiplomske studije završio je na Central St. Martin’s School of Art u Londonu 1973.
Održao je 160 samostalnih izložbi u galerijama i muzejima na pet kontinenata - od Galerije Studentskog centra u Zagrebu 1969. godine do Sperone Westwater Gallery u Njujorku 2012.
Retrospektivnu izložbu na ovim prostorima imao je 2017. godine u Muzeju savremene umjetnosti u Zagrebu, povodom koje je uticajni istoričar umjetnosti i kustos Đermano Ćelant, jedan od autora tekstova u katalogu, naveo da se Dimitrijevićeva izlagačka transgresija još od 1969. godine sastoji u tome da osobama, stvarima i životinjama omogući prelaz iz neutralnog i irelevantnog stanja u dimenziju izvrsnosti.
Radovi Dimitrijevića nalaze se u 90 muzejskih i javnih zbirki širom svijeta, uključujući Tejt galeriju u Londonu, Muzej moderne umjetnosti u Njujorku, Muzej Gugenhajm u Njujorku, Centar Žorž Pompidu u Parizu, Muzej Ludvig u Kelnu, MUMOK u Beču, Power Station of Art u Šangaji, Nationalgalerie im Hamburger Bahnhof, Berlin, Britanski muzej u Londonu…
Dobitnik je nagrade za likovnu umjetnost povodom 300. godine Univerziteta u Zagrebu 1969, stipendije Britanskog savjeta 1972-1973, nagrade “Sedam sekretara SKOJ-a” 1975, stipendije DAAD 1976-1977. u Berlinu, Velike nagrade Umjetničkog savjeta Velike Britanije 1978, Šestoaprilske nagrade Sarajeva 1992… Dobitnik je i francuskog odlikovanja Vitez reda umjetnosti i književnosti (Chevalier des Arts et des Lettres) 1992. u Parizu, ABO d’Oro u Rimu 2005, odlikovanja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 2007, te titule počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu 2023. Član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Bonus video:
