Međunarodni festival glumca u Nikšiću: Druge večeri izvedena predstava "Očevi i oci"

"Vidio sam da je ovo festivalska predstava koja je nagrađivana, a i da nije nagrađivana više nimalo, osim ovim aplauzom večeras, mislim da već možemo govoriti o velikom uspjehu“, kazao je umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta i predsjednik Savjeta Međunarodnog festivala u Nikšiću, Janko Jelić, na početku razgovora sa glumcima beogradskog Narodnog pozorišta koji su druge festivalske večeri izveli predstavu „Očevi i oci“.

Još se maltene nije ni stišao aplauz u Nikšiću, a otpočeo je novi, ovoga puta u Užicu, gdje su, dva sata nakon izvođenja predstave u gradu pod Trebjesom, proglašeni pobjednici 28. Jugoslovenskog pozorišnog festivala. Od devet nagrada, pet „Ardaliona“ su otišla pomenutoj predstavi koju je po tekstu Slobodana Selenića režirao Veljko Mićunović – nagrada za najbolju režiju (Mićunoviću), najbolju žensku ulogu (Vanja Ejdus), najbolju epizodnu ulogu (Sena Đorović), najboljeg mladog glumca (Aleksandar Vučković) i kostimografiju (Marija Marković Milojev koja je bila zadužena i za kostime u predstavi „Edip“).

Iako su „Očevi i oci“ premijerno izvedeni početkom aprila ove godine, teško je pobrojati osvojene nagrade. A ona najvažnija, kako je to kazao Jelić, aplauz i ovacije publike, prati ih od izvođenja do izvođenja, od festivala do festivala.

U predstavi, rađenoj prema romanu koji je objavljen 1985. godine, a koji je jednako aktuelan i danas, igraju Miloš Đorđević, Nikola Rakočević, Aleksandar Vučković, Vanja Ejdus, Vanja Milačić, Sena Đorović, Iva Milanović i Nikola Ristanovski.

„Lako je meni danas nad bivšom mukom nadmoćan biti“, zapisao je Selenić.

A ta muka, čini se, makar kada je ovo podneblje u pitanju, nikako da prođe, to nasljeđe na koje nas naši „očevi i oci podsjećaju, nadziru i opominju“ i dalje je tu. Prenose se ti genetski iliti identitetski kodovi iz generacije u generaciju, začarani krug nasljeđa nam ne dozvoljava da se oslobodimo tereta, i taman kada pomislimo da su stasale nove generacije sinova, ono nas sustignu očevi i oci.

„Ovim komadom i ovom temom se bavimo zato što ne uspjevamo da riješimo višedecenijska pitanja i zato nam se dešava da na svakih par decenija prekopavamo po nekim masovnim grobnicama tražeći naše najmlije, a da prije toga nijesmo dovoljno nježnosti pružili jedni drugima, nijesmo se čuli, razumjeli. Gdje je nastala greška u tom nekom fabričkom podešavanju? Nikako da je otklonimo“, kazala je Sena Đorović koja u predstavi igra Nanku, požrtvovanu „tvrdo“ patrijarhalnu ženu koja, kako je kazala, „propagira četvrtu ili petu ideologiju“.

Ono što je problematično, istakla je Đorović, je to da smo se nekad bavili posledicama, ali ne i uzrokom, dok se danas, na žalost, više ne bavimo ni posledicama.

„Ova priča traje i trajaće jer mi na ovom podneblju na pravi način ne sagledavamo način na koji živimo, podižemo svoju djecu i puštamo ih u svijet. Ovdje i dalje postoji neka priča koja mi je zastrašujuća – to rađanje djece da bi imao ko da nas čuva u starosti. Mi nikako da shvatimo da stvaramo ljude da bismo ih pustili u svijet. A kako ih rađamo da bi nas čuvali, mi moramo da ih oblikujemo kako bi u tom staračkom domu bili sposobni da se što duže nama bave“, kazao je Miloš Đorđević koji u predstavi igra Milutina Medakovića.

Njegov pozorišni unuk, Mihajlo, koga igra Aleksandar Vučković, mladi revolucionar koji gine, kazao je da kada ljudi ne znaju u šta da vjeruju, mladi odlaze ili u potpuno povlačenje, u apatiju, ili se hvataju za neke razarajuće radikalne metode, poput junaka koga igra.

„Kakav je to život u kom te ni cipele ne žuljaju“, jedna je od upečatljivih replika.

I dok se traga za odgovorom, generacije i generacije ljudi sa ovih prostora (ne samo srpskog naroda kako je to prikazao Selenić kroz život jedne beogradske građanske porodice), gotovo bezuspješno pokušava da ide naprijed u svojim cipelama, jer cipele naših očeva, ali i majki, su tu – za nama ili u nama.

Neostvarene bajke i potraga za smislom sopstvenog života

Večeras će biti izvedena predstava Narodnog pozorišta Bitolj „Brod za lutke“, koju je, po tekstu Milene Marković, režirao Kokan Mladenović. U predstavi igraju: Sandra Gribovska Ilievska, Katerina Anevska Drangovska, Valentina Gramosli, Viktorija Stepanovska Jankulovska, Ilina Čorevska, Marjan Georgievski, Filip Mirčevski, Živko Borisovski, Petar Spirovski, Martin Mirčevski, Ognen Drangovski, Petar Gorko, Nikola Projčevski i Nikola Stefanov.

„Brod za lutke Milene Marković je priča o jednoj ili svim ženskim sudbinama, ili svim ljudskim sudbinama – kako jedna žena doživljava svoj život kao niz neostvarenih bajki. U događajima svog života prepoznaje obrazac bajki, onih stvarnih bajki koje nas uče da život nije nimalo lijep, da u životu postoje i vještice i zli čarobnjaci i opasna čudovišta i da sve može da nas čeka, u nekim mračnim sobama na kraju hodnika, na kraju svega ovoga. Svi smo u poziciji da preispitamo svoj život i malo nas je zadovoljno sopstvenim životom. Te bajke bez srećnog kraja obilježavaju život ljudi na ovim prostorima, ovdje gde mi živimo, gdje se sve dešavalo posle raspada zemlje, sa urušavanjem ekonomskog i političkog sistema i stvorilo nervozne, gladne i ponižene ljude koji žive nesrećni život. Ta potraga za smislom sopstvenog života u nizovima neostvarenja je nešto što ovu poeziju Milene Marković čini veličanstvenom, i kao književno i kao scensko djelo“, zapisao je Mladenović.