Mora li se zlo u čovjeku aktivirati?

(Povodom romana Erik-Emanuel Šmita “Drugi život Adolfa H.”)

(Nastavak od prošle subote)

Ali prije tog osvrta podsjetimo se da je i Andrićevo djelo itekako prožeto istorijskim događajima. Tako će njegov biograf Dušan Glišović u obimnim studijama o jugoslovenskom nobelovcu ustvrditi:

“Malo je svetskih pisaca čija biografija i književno delo sjedinjuju u tako visokoj meri istoriju i politiku kao što je to slučaj Ive Andrića”.

Mora li se zlo u čovjeku aktivirati?Ivo Andrić nije nikada pisao o Hitleru. Ali ga je lično poznavao. Naime, njemački kancelar Adolf Hitler će 19. aprila 1939. godine u Berlinu primiti Iva Andrića i “zadržati se u obostrano prijateljskim i zanimljivom razgovoru”.

Navedeni podaci o susretu u Belinu jugoslovenskog pisca i kancelara Trećeg Rajha, nisu izvodi iz nekog romana, recimo nadrealnog tipa, već su u pitanjnu činjenice o prvom i ceremonijanom sastanku Hitlera i Andrića, nekada dvojice mladih stanovnika Austro-ugarske imperije - jedan iz Austije, drugi iz Bosne. Susret se dogodio prilikom uručivanja akreditivnih pisama ambasadora Andrića njemačkom kancelaru Hitleru, a bilješka o prijateljskom razgovoru se nalazi u arhivi Ministarstva inostranih poslova Njemačke.

Bogati njemački izvori o diplomati Andriću govore i da je njegov prvi radni zadatak bio već sjutradan, 20. aprila, učešće na prijemu povodom 50. rođendana njemačkog diktatora. Nakon prijema je uslijedila vojna parade u trajanju pet sati, na kojoj je Andrić imao “visoko mjesto na počasnoj tribini”, što bilježi njemačka diplomatska dokumentacija.

Ovdje stižemo do teme, koja je karakteristična za biografiju velikog pisca, i zato nerijetko varirana od njegovih biografa - postojanje noćnog i dnevnog Andrića. Naime, smatra se da je ovaj prvi bio stalno u nekom obliku intimne ilegale. Da bi onaj drugi, dakle dnevni, pokriven u isti mah ljubaznom i ledenom formom, distancirano komunucirao sa ljudima i svijetom u različitim životnim ambijentima. Za razumjevnje ove životne situacije bi nam možda mogao pomoći i naslov jedne Andrićeve pjesme “Što sanjam, što mi se događa”.

Tako je dnevni Andrić stigao da bude u društvu Firera koji je već postao teorijski, operativni, dnevni i noćni - antisemita.

“Antisemitizam je Andriću stran!” navodi Michael Martens, njemački biograf jugosovenskog nobelovca, u knjizi “U požaru svjetova” (strana 134). Martens, vjerovatno najdetaljniji istraživač njemačkih izvora o Andriću, nerijetko i s kritičkim tonovima prema piscu - diplomati, vidi u romanu “Na Drini ćuprija” u riječima riječima Ali Hodže o željeznici u Bosni, čak balkansko - bosansku anticipaciju deportacije Jevreja. U romanu Ali Hodža kaže svom sagovorniku:

“Ti si budala kada misliš da je Švabo pare trošio i mašinu proveo da bi ti mogao brže putovati i poslove svršavati i ne pitaš se što mašina odvlači i dovlači osim tebe i takvih kao što si ti… Vozaj se ti, živ bio, vozaj se kud god hoćeš. Ama sve se bojim da ti to vozanje jednog dana na nos udari. Doći će vrijeme pa će te Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo, i gdje nikad nisi pomislio da ideš.”

Razgovor u Podgorici

Čitanjem u Podgorici 1932. novina i izvještaja sa njemačkih izbora jedan od junaka romana “Aurora” kaže “da mu probiše glavu mjesecima da li je “Hitler ante portas, da li je Hitler ovo ili ono” nastojeći u razgovoru sa sagovornicom da dešifruje novog njemačkog vođu.

Na suprotni utisak da je Hitler ipak ojačao, protgonista romana dalje kaže: “Ništa to ne znači. To mu je maksimum. Kao žaba se napuvao, do ovoga što je dobio. I tu mu je kraj”.

Ovako razgovaraju dvoje podgoričkih sagovornika u novom romanu Balše Brkovića “Aurora” u kojem je autor karakterističnim, suptilinim stilom i jezikom, kombinujući autofikciju i činjenice majstorski dočarao životnu atmosferu jednog, ne tako davnog, ipak prohujalog vremena Podgorice. Radi se o romanu koji na momente može asocirati i na Darelovu Aleksandriju, i to ne samo zbog ljepote književnog jezika dvojice pisaca.

Središte romanesknog dešavanja u “Aurori” zauzimaju Podgorica i paraleleni životi ili isječci života različitih ljudi i grupa. Dočarana je zanimljiva slika ukrštenih sudbina, s posebno dragocjenim opisima života ruskih emigranata u Crnoj Gori, te naizgled mirne 1932. godine. Sve uoči dolazećeg ubrzanja istorije koja će opet kao demon bacati ljude na razne strane i sudbine u kojima mnogi suštinski malo toga odlučuju, ili baš ništa, pa ni o sebi.

Dok dvoje sagovornika u Podgorici dosta karakterističnim crnogorskom stilom pretresaju političke prilike, u ovom slučaju njemačke društvene pojave i političkog protagonistu u usponu, Hitler je za crnogorske prilike objektivno nepoznat. Problem je, i to od većeg značaja, da je pomenuta ličnost nepoznanica i za neke evropske centre te 1932. god.

Treba reći da je jedan od prvih koji je upozoravao na Hitlera bio književnik, kontravezna ličnost Kurcio Malaparte u djelu “Tehnika državnog udara” koje je objavljeno 1931. Ne samo zbog te, ubrzo po objavljivanju, zabranjene knjige, već je ukupno Malapartino djelo, posebno romani “Kaput” i “Koža” i danas dragocjeno tumačenje evropske istorije.

U svakom slučaju, 1934. godine, njemački predsjednik je proglasio Adolfa Hitlera za kancelara Njemačke.

Upozorenje pisca

Savremeni francuski pisac Erik-Emanuel Šmit se u romanu “Drugi život Adolfa H.” (koji je promovisan na posljednjem Sajmu knjiga u Beogradu, uz prisustvo autora) na poseban način bavio Hitlerom. Polazeći od pretpostavke da je Hitler položio prijemni ispit na Akademiji za likovnu umjetnost, što je u Beču mladi Adolf pokušavao u dva navrata, 1907. i 1908. godine, pisac romana se pita kuda bi u tom slučaju svijet otišao i kakav bi bio dalji tok istorije. Vjerovatno nije bio mali izazov zamišljati svijet sa Hitlerom slikarom i ljubiteljem likovne umjetnosti, dakle suštinski suprotnim nacističkom diktatoru.

Uprkos mogućim limitima u pripovijedanju alternativne istorije treba priznati da kontrafaktulno razmišljanje često može biti i intrigantno. Tako da se mnogo više od naracije o hipotetičnom toku istorije sa Hitlerom slikarom otvara jedno drugo pitanje dostojno objašnjenja, pa uz pomoć literalnog postupka - dakle, pitanje (ne)aktivizacije potencijalnog zla u čovjeku.

Ambicije francuskog pisca su znatno veće od geopolitičke fikcije kada on upućuje i ovu poruku:

“Pokazujući da je Hitler možda mogao da postane nešto drugo nego što je bio, učiniću da svaki čitalalac osjeti da bi i on mogao da postane Hitler”.

Ipak izbijanje zla, pa i u tako monsturoznim razmjerama, jeste primarno uslovljeno dvojstvom - okolnostima i ličnim izborom u njima. Ovaj drugi elemenat, izbor zla, makar mu u “pomoć” dolazili glupost, kompleksi, egoizam, mržnja, agresivnot, psihičke osobine, zapravo bolesti raznih vrsta - u konačnom nema nikakvog opravdanja.

Problem je što nema uvjek dovoljno objašnjenje za monstruozne pretenzije kao što su upravljanja životima i smrtima drugih. U slučaju naše teme, neostvarena želja da se postane slikar, ne može biti objašnjenje.

U svakom slučaju, upozorenje pisca u knjizi spekulativne imaginacije “Drugi život Adolfa H.” da postojanje i druge strane ličnosti, pa i one nepredvidljive, sve u određenim društvenim kontekstima, jeste dostojno sagledavanja i razmišljanja. I kao još jedan pokušaj dešifrovanja istorije putem književnosti.