U ovoj knjizi Karl Čupik nije napisao samo živopisnu priču o Mariji Tereziji kao austrijskoj nadvojvotkinji, odnosno Austro-ugarskoj i hrvatskoj kraljici, već je na briljantan način prije svega iznio značajne podatke o njoj kao prvoj i jedinoj ženi koja je vladala Habsburškom monarhijom. U kontekstu ovog sjetimo se da je Marija Terezija bila posljednji član dinastije Habzburg. Da nije bila samo nadvojvotkinja Slavonije, kraljica Ugarske i Hrvatske već i Češke, Galicije, i Lodomerije, zatim vojvotkinja Mantove, Milana, Parme, Pjaćence i Gvastale, vladarka Austrijske Nizozemske i brojnih grofovija. Brakom je postala carica Svetog rimskog carstva njemačkog naroda, potom njemačka kraljica, velika vojvotkinja Toskane i kratko vrijeme bila je i vojvotkinja Lotaringije. Četrdesetogodišnji period njene vladavine zaista velikom carevinom poznat je kao terezijanstvo i predstavlja važno i po mnogo čemu interesantno doba, pogotovo za istoričare, jer je u tom periodu započela žestoke ratove odmah nakon što je stupila na prijesto. Zapravo, nakon stupanja na prijestolje Marija Terezija se zaplela u rat za austrijsko nasljedje (1740-48), za kojega je pruski kralj Fridrik II Veliki vodio prvi i drugi šleski rat. Rezultat tih ratova bio je gubitak Šleske u korist Fridrika II Velikog, ali se Marija Terezija ipak uspjela održati na prijestolu, a dinastiji Habsburg-Lothringen, odnosno Austriji, bilo je priznato nasljeđe Aachenskim mirom 1748. godine sklopljenim između Austrije, Engleske, Holandije i Sardinije s jedne, i Francuske i Španije s druge strane. Neki su se istoričari uporno bavili sveobuhvatnim proučavanjem doba, u kojem je Marija Terezija bila primorana da vodi četiri krvava rata u razdoblju od 1740. kada je nakon smrti njenog oca, cara Karla VI došla na tron Habzburške carevine, do 1763. godine, a u kojima je izgubila značajan dio teritorija Habsburške monarhije, prije svega Šlezije koja je po prostranstvu bila i najveća.
U ovoj knjizi Čupik se predstavlja kao majstor u razobličavanju arhivskih spisa, među kojima je bilo i tajnih, ali kao filozof i pisac znao je kako treba i da na literaran način, spontano i nenametljivo naglasi, katkad, tamo gdje je to trebalo, i da hrabro, nedvosmisleno, istakne uvjerljivost svojih navoda, da vješto isprepliće svoje pričanje sa arhivskim podacima i da istovremeno na diskretan način razotkrije duše likova svoje priče. Čupik vještinom dobrog psihologa razotkriva i najintimnije događaje iz života Marije Terezije, ali se pritom ne ograničava samo na prikazivanju ove monarhinje kao uspješne vladarice i vješte političarke, već nam otvoreno pred oči stavlja i one časove njenog života u kojima je bez ikakve staleške maske gotovo stvarna. Autor na taj način dočarava utisak njene povremene lakoumnosti i pravog bećarstva.
Po navodima ove knjige može se shvatiti da je kraljica Marija Terezija puno voljela djecu, da je prema njima bila prava majka i da je njihovom odgoju posvećivala puno vremena. Rado im je prenosila svoja iskustva, davala im korisne savjete čak i u vremenu bračnih intimnosti. Imala je šesnaestoro djece, 5 sinova i 11 kćeri. Sinovi Josip II i Leopold II bili su joj nasljednici na carskom prijestolju, a kći Marija Antoaneta udala se za francuskog kralja Luja XVI. Dakle, udajama kćerke su postajale čak kraljice (francuska kraljica, napuljska kraljica), zatim parmska vojvotkinja. Kaže se da Marija Terezija nije bila obdarena pretjerano visokim intelektom, kao što su to bili njeni sinovi, na primjer, ali ju je krasila neobična dobrodušnost, razumnost, odlučnost i spremnost da prizna svoje greške i intelektualnu superiornost svojih savjetnika. Te su njene osobine znali da cijene ne samo njeni dvorjani, savjetnici i saradnici već i monarsi susjednih zemalja.
Marija Terezija se udala 1736. godine za lotarinškoga vojvodu i toskanskoga nadvojvodu Franju I Stjepana, pa se od tada dinastija Habsburg u toj liniji zove Habsburg-Lothringen. Pošto je Franjo I godine 1745. bio okrunjen za rimsko-njemačkog cara, i ona je nosila tu titulu. Smrt njenog muža Franja I godine 1756. je Mariju Tereziju duboko ožalostila pa je nakon toga događaja prestala nositi svaku vrstu nakita, čak je ošišala kosu i obukla se u crninu. Svog najstarijeg sina Josipa II je proglasila Franjinim nasljednikom na mjestu svog savladara koji je još 1764. bio okrunjen za rimsko-njemačkog cara. A kada je 1765. godine umro i njen savjetnik Hogvic, a potom i austrijski feldmaršal Fon Daun, Josipu II je prepustila poslove ne samo na finansijama već je preuzeo i apsolutnu kontrolu nad vojskom.
U ovoj knjizi Čupik kaže da je Marija Terezija bila meka srca, da je i prema uposlenima na svom dvoru bila ljubazna i da nije umjela kažnjavati svoje dvorjane pa čak ni onda kada bi neki od njih napravio vrlo teške greške. Mržnja nije bila bliska njenom biću. Kaže se da nije mrzjela nikog osim pruskog kralja Fridriha II za koga se govorilo da je antipod Mariji Tereziji. Međutim, njen sin Josip II je o njemu imao sasvim drugačije mišljenje. Ovaj pruski vladar da bi ublažio svoje nekraljevsko porijeklo (prababa mu je bila neka pustolovka) zagovarao je tezu da su kopilad sposobnija negoli djeca iz normalnih brakova, da su djeca iz čiste kneževske krvi degenerisana. Čupik pobija tvrdnju da je Fridrik II preteča ideje o stvaranju velikog jedinstvenog njemačkog Rajha. Fridrik II je raspolagao velikim strateškim talentom i postavio je temelje novom načinu ratovanja. Marija Terezija je bila drugačija ličnost od njenog sina Josipa II. Njihovi su nesporazumi oko mnogih odluka svakodnevno bivali sve češći pa da bi izbjegla konflikte sa sinom Marija Terezija je prijetila abdikacijom čemu se protivio i njen sin Josip. Marija je ispočetka bila i protiv podjele Poljske jer bi time nanijela nepravdu njenom narodu, ali, je na kraju shvatla da na to mora pristati jer je dogovor o tome već postojao izmedju pruskog kralja Fridrika II Velikog i ruske carice Katarine II Velike, bez obzira da li na to pristajala Marija Terezija ili ne. Treba napomenuti i to da je i Josip II s ministrima već bio isplanirao podjelu Poljske bez obzira na protivljenje njegove majke. U prvoj podjeli Poljske Marija Terezija je dobila Galiciju (1772) i učvrstila vlast u nekada osmanskoj Bukovini (1775). Uz vanjskopolitičku konsolidaciju, provela je značajne unutarnje reforme. Kada joj je zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu (Bratislavi) 1764. uskratio zatraženo povišenje poreza, kako bi se sanirale financijske teškoće u privredi, ona više nije sazivala staleške sabore, nego je vladala apsolutistički.
Marija Terezija je bila trudna sa četvrtim djetetom kada je 1740. godine umro njen otac car Karlo VI tako da nju nijesu puštali da prilazi postelji umirućeg. Te noći dvorani su se su međusobno došaptavali da su vidjeli bijelu gospu, onu sablasnu prababu kuće Habsburga, koja je u takvim situacijama noću najavljivala neposredne opasnosti.
Car Karlo VI je umro neočekivano rano, početkom svoje pedeset šeste godine. Pošto nije imao muškog nasljednika, prijesto je naslijedila njegova najstarija kćerka Marija Terezija i ona je zagospodarila zaista prostranom carevinom. Prostirala se od gornje Rajne do Olte, pogranične rijeka u Vlaškoj. Austrija nikad nije bila toliko moćna toliko velika kao u doba cara Karla VI. Na njegovoj nasljednici Mariji Tereziji bila je velika odgovornost i potreba da se, između ostalog, očuva cjelovitost tako velikog prostora, a to u to doba nije bilo nimalo lako.
Marija Terezija je uz pomoć svojih ministara podsticala i sprovodila raznovrsne reforme, pogotovo u oblasti obrazovanja i finansiranja. Podsticala je razvoj poljoprivrede i trgovinu njenim proizvodima što je značajno doprinjelo jačanju privrede. Pokrenula je još niz reforma kojima je jedan od ciljeva bio izgradnja čvršće središnje vlasti sa službenim njemačkim jezikom. Međutim, nije dozvoljavala vjersku toleranciju, pa su mnogi putopisci njen režim doživljavali netolerantnim i nazadnim. Za njenu vladavinu bila su svojstvena apsolutistička pravila povezana sa procesima germanizacije. Pogotovo je prema jezuitima bila netolerantna. Međutim, torturu i parnice protiv vještičarenja i vještica stavila je pod svoju kontrolu, što je ubrzo dovelo i do konačne likvidacije tog srednjovjekovnog krvavog nasljeđa. Uvela je obavezno školstvo za djecu od 6 do 14 godina. Podsticala je razvoj umjetnosti i industrije pa je zbog stabilizacije finansija u zemlji, nametnula neke poreze plemstvu i Crkvi.
Bonus video:
