Metafizička jeza: Uvod u sve bliži kraj

Možemo to i ovako preformulisati, ne gubeći iz vida suštinu: ne postoji kriza kapitalizma, postoji samo kriza koju stvara kapitalizam!

5432 pregleda 0 komentar(a)
Detalj sa slike H. Boša, Foto: Lizzieescot
Detalj sa slike H. Boša, Foto: Lizzieescot

Antagonizam je na vrhuncu, nuklearno nategnuti odnosi među silama ogledaju se u izjavama koje izazivaju/prizivaju konačni sukob, nakon što je Iran lansirao dronove ka Izraelu, i pošto su spriječeni u napadu, predsjednik Bajden se hitno oglasio da je protiv osvetničkog djelovanja, Rusija se svrstala na stranu Irana, ispostavlja se da Kina pomaže iz pozadine u sukobima koji se odvijaju u ratu u Ukrajini, kapitalizam kulminira u pretposlednjoj fazi, ako, dakle, desnica svoju politiku bazira na proizvodnji straha od migranata, mjera štednje, gubitka autentičnosti, ljevica počiva na diskursu demonizacije svega što ne podupire, inače, apstraktan vid slobode univerzalnih vrijednosti kojih se niko više ne pridržava; kad gori kuća (planeta), ne razmišljamo o fotelji, niti ima, kako Agamben primećuje koristi od povike: ‘Požar!’ Međutim, ono što je najgore od svega jeste činjenica da se požar gasi benzinom, da niko ne namjerava razmisliti o soluciji sjedanja za sto i otpočinjanja dijaloga od kojeg zavisi, bukvalno, budućnost svijeta, sada je ulog podignut na maksimum, i vidljivo je da niko ne želi prvi položiti karte na sto, u ovoj kuli od karata u kojoj je sve borba za moć, energetske resurse, ekonomski rast.

U nepuna dva mjeseca imali smo jedan teroristički napad u Moskvi, potom u SAD u školi ubistvo, zatim, sada, u Australiji napad u tržnom centru civila sa nožem koji je usmrtio šest osoba, među njima majku i bebu. Stvari su otišle predaleko, ako neko smatra da se mogu zauzdati, to je tek i samo očajna nada; ili, kako kaže Alenka Zupančič: ‘Kada se upetljamo u opasnost i strah od “gubljenja svega “, tada smo u stvari taoci nečega (što još uvijek) ne postoji.’ Braneći budućnost, gubimo sadašnjost koja trpi slom, koja puca i koja će eskalirati u eksploziji koja je pri vrhuncu, čak je, što nije simbolika, i vulkan Etna proradio, zasad ispuštajući ‘balončiće’, koji su samo preludij u bljuvanju lave, jer, otkako se na svijetu mjere temperature ovo je najtoplije proljeće, koje bismo mogli nazvati pogubno proljeće, koje usled ‘vrućeg mira’ već pokazuje znake vrenja/ključanja, isuviše je moć iracionalna da bi sagledala posljedice koje ostavlja u svom putu progresa, ili - samospašavanja, budući da je, sad to postaje tako uočljivo, zaista lakše zamisliti kraj svijeta nego li mogući kraj kapitalizma (F. Jameson), koji je, dakle, kraj svih krajeva. Možemo to i ovako preformulisati, ne gubeći iz vida suštinu: ne postoji kriza kapitalizma, postoji samo kriza koju stvara kapitalizam!

Vuk Vuković
Vuk Vukovićfoto: Privatna arhiva

Prisustvujemo političkom trenutku u kojem učestvuju sve sile u, očiglednom, - ‘oružanom prepucavanju’, dva čvrsto formirana bloka su dokraja zaoštrena i, ako nešto nikako ne može biti dobro (daleko od toga, to je baš uvijek već ono najopasnije i najgore) jeste intenziviranje stvari, tim prije što one same od sebe mogu izmaći kontroli, naprosto, to je iskušavanje, jedan eksperiment od kojeg podilazi metafizička jeza, već zbog činjenice da se on može voditi racionalno i naučno, ili suprotno, dakle, spontano i nasumično. Pomislimo samo kako priroda reaguje i kako će tek odreagovati pošto se duže od dvije godine vodi rat, što će reći troši ogromna količina oružje, tako je, prije nekih otprilike godinu ipo, za samo jedan dan (što je bio medijski, zvaničan podatak), Ruska vojska ispalila nekoliko hiljada tona čelika; pošto to zemlja usisa u sebe, odgovor može biti itekako štetan, mnogo pogubniji od onoga što se dogodilo nakon havarije u Černobilju, koja je mogla biti znatno, neuporedivo manja, ali se komunistička vlast borila da to svim sredstvima prikrije kako sistem vladanja ne bi bio kompromitovan i globalno iskritikovan. Utoliko prije, ako smo nešto trebali pa i morali već jednom naučiti od Lenjina, onda je to sljedeća činjenica: u komunizmu je država bila moćna, narod, potpuno nemoćan, i ako to opet želimo dok se borimo za proširenje sloboda (sloboda za nebinarnu osobu, injekciju protiv narkomanije, a ne širenje tzv. ‘zombie drug’, osnaživanje razlike i uvođenje pluralnosti u vlast), onda nešto nije u redu, negdje se pravi fatalna greška, nema, zaista, nekakvog mekog i elastičnog komunizma, očigledan primjer je Kina, Partija je pokazala svu moć represije i kontrole tokom suzbijanja Korona virusa, tako da je tamo stopa smrtnosti bila u odnosu na broj stanovnika samo jedne provincije, neuporedivo manja od stope smrtnosti koja je u crno zavila Italiju, krivac tome je mafija u zdravstvenom sistemu i loše unutrašnje stanje u državi, prije svega pravosudni sistem je dokraja korumpiran. Kad pogledamo Napulj, upitamo se kako ta država, zbilja, uopšte funkcioniše, i nimalo ne čudi što je premijerka ultradesničarka koja istupa sa staljinističkim izjavama. No, na ovom primjeru (kada se vratimo na poteze tada nedopustivo neodlučnih država, posebno na početku pandemije Kovid19), onda se dolazi u sasvim drugu situaciju, i biva jasno da je tada potrebna - jaka država, tako da je Agamben zahtijevajući odbranu ljudskog dostojanstva, pogriješio, policijske mjere bez sumnje jesu bile neophodne, mada to takođe i jeste bilo usavršavanje onoga što je mehanizam biopolitike, zato je teza o puštanju vještačkog virusa nešto o čemu se da razmišljati obzirom da je virus ostao da živi s nama, mutirajući neprestano.

Rad Hilde Čaulo
Rad Hilde Čaulofoto: Wikipedia

Svakoga dana koji prođe svjedočimo da svijet neće biti niti može onakvim kakvim želimo da konačno jednom postane, tako da, toga se treba osloboditi, sada je zadatak da se bude pragmatičan i racionalan i prije svega realan u sagledavanju stvari na globalnom planu, tim prije ovo što radi Emanuel Makron, jer mu se bliže izbori (ne može se još jednom dobiti na kampanji protiv Le Penove, nakon Sarkozija i prošlog puta kad je aktuelni predsjednik Makron dobio u drugom krugu, bilo bi previše, prosto, to više ne ide, zato se strah proizvodi ne tražeći neprijatelja iznutra, nego ga sagledavajući sad kao sâm svijet, ono što se u njemu ‘atomski aktuelizuje’), najluđi je od svih poteza, ako smo čuli da je Putin koji je pokazao da ne blefira, odmah reagovao rekavši da, ukoliko Francuska isporuči svoju vojsku u Ukrajinu, postaju legitimna meta Rusije. Sa ovim uzavrelim momentom između Izraela i Irana, uz humanitarnu katastrofu u pojasu Gaze, sa nenaziranjem kraja rata u Ukrajini (svi politički analitičari su debelo promašili, stalno dajući prognoze kako je rat na kraju, što uopšte nije slučaj, reklo bi se, nažalost, da se svakog dana pokazuje kako ovaj rat neće biti tek tako završen, nego možda u nekom scenariju kojeg uopšte ne možemo ni zamisliti, u pitanju je sada toliko toga, prije svega treba uzeti u obzir da se Imperija nikada ne povlači, da je to pitanje slike koju stvara i proizvodi o sebi, moć će se prije samoukinuti nego što će dopustiti da pokaže i najmanju slabost, tim prije se oni koji “imaju” moć pokazuju kao njeni robovi, što je veoma stari nauk), gdje je uopšte kraj krizi, sjetimo se šta je rekao Bil Gejts (koji, uzgred rečeno, dosad nije promašio kada je dijelio prognoze u pogledu budućnosti), da smo računali vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, sada će se računati poslije korone, dakle: postkovid period, i jedan od znakova da se svijet okreće u nekom sasvim drugom smjeru (novac uvijek već treba pratiti kao trag, i stvari će se pokazati jasnije, kapital je stalno u igri, sve ostalo je sporedno), pokazuje vijest da su nedavno Rotšildi prodali kulturno blago u vrijednosti od 98,2 milijarde dolara, u međuvremenu, zlato svakim danom postaje sve skuplje.

Bonus video: