"Supermarket", novi film Nemanje Bečanovića: Što se sve dešava noću

Ovdje je riječ o filmu koji, pored mnogo toga ostaloga, posjeduje i nesumnjivi - i iznimno rijetki, dodao bih - potencijal da postane kultni film: prvi crnogorski kultni film

9790 pregleda 2 komentar(a)
Nemanja Bečanović, "Supermarket", Foto: FB stranica quot;KIC Budo Tomovicquot;
Nemanja Bečanović, "Supermarket", Foto: FB stranica quot;KIC Budo Tomovicquot;

Vjerovao sam, ruku na srce, da se ništa ne može ispriječiti između mene i televizora u prošli utorak - 16. maja - da nema te sile koja bi me mogla odvojiti od prenosa uzvratnih utakmica četvrtfinala Lige Šampiona - Barsa: PSŽ i Borusija Dortmund: Atletiko Madrid - i to u realnom vremenu, u jednom od lokala u zgradi, odmah uz kladionicu (u slučaju da se ukaže potreba za klađenjem uživo), u probranom društvu, uz pivo/rakijicu & kikiriki - ali otud kliče brat Nemanja - rođeni režiser u kojega polažem velike nade još od vremena kad nije ni upisao bio režiju - i zove u KIC “Budo Tomović” na premijeru svog filma - onda se pomenuta vjera lomi i popušta...

I još ako vam kažem da se nijesam pokajao - upravo suprotno - onda je, biće, sve što namjeravam da iznesem o filmu vrlo simptomatičnog naslova - “Supermarket” - scenario i režija Nemanja Bečanović, produkcija: Milena Charan, Jelena Angelovski, VHS, Tri Osmine, uloge: Bojan Žirović i Branimir Popović - zapravo suvišno - ali me ta činjenica, opet ruku na srce, nikako neće spriječiti da u par redaka koji slijede - i uz svesrdnu preporuku da (obavezno) pogledate pomenuti film, koji je na redovnom repertoaru Cineplexx Podgorica od prošlog četvrtka - ipak pokušam da odbranim tezu da je ovdje riječ o filmu koji, pored mnogo toga ostaloga, posjeduje i nesumnjivi - i iznimno rijetki, dodao bih - potencijal da postane kultni film: prvi crnogorski kultni film, još od osvita sedme umjetnosti na ovim našim krševitim i gorovitim prostorima - ako krenemo od pretpostavke, naravno, da je ova sredina, u međuvremenu, postala dovoljno samosvjesna/zrela da izrodi i podigne na noge autentični kult.

I prije nego što definitivno pređem na stvar - moram istaći da je “Supermarket” prvi crnogorski film - ne pada mi na pamet nijedan drugi - koji se ni u jednom jedinom svom segmentu ne poziva na našu prebogatu - ali lošim hendlovanjem strahovito izraubovanu i obesmišljenu tradiciju.

Nema, dakle, nikakvih pozivanja na arhetipske elemente - junak Nemanjinog filma (zapravo anti-junak) je generički čovjek - No Name - rođen koncem sedamdesetih, otprilike - naš sapatnik i sapatnik nebrojenih stotina miliona ljudi koji se trude da prežive u kovitlacu svijeta sa početka trećeg milenijuma poslije Hrista - slava mu i milost - i sve mi to, moram vam priznati, neizmjerno imponuje - a najviše me zanima, kad smo već kod toga, što se to desilo između Nemanje i Bojana Žirovića (u ulozi generičkog čovjeka) - ili, preciznije, što je to što je rezultiralo izvanrednom (na momente čak i jezovitom - unheimlich) predstavom/slikom čovjeka našeg vremena - Homo rattusa?

A tek ta hladna univerzalističko-individualistička nota - meni neizmjerno draga u potonje vrijeme - na samoj granici neke autistične subverzivnosti (tako bih ja to nazvao)...

Nego, odužih sa uvodom, oprostite...

***

Imamo, dakle, lika - koji, vjerovali ili ne - živi u (generičkom) supermarketu. Danju spava na vrhu jednog od onih visokih rafova u skladišno-magacinskom dijelu objekta - a noću - night time is the right time - kada je supermarket zatvoren, uživa u svim blagodetima koje nudi jedan ni po čemu poseban (da ne kažem generički) hram konzumerizma - sve do jedne ure, naravno, ali neću da spojlujem...

Odmah nakon zatvaranja supermarketa, sa jednog od onih visokih rafova, sa najviše police, pada kutija - neko je, očigledno, (nogom) izvalio jednu od tih kutija - i izlazi lik - ili, preciznije, lik silazi na scenu i pali svjetla...

Od tog trenutka, pa nadalje, imamo nevjerovatnu sekvencu izravnih i neizravnih referenci na neka od vrhunskih filmskih ostvarenja - od kojih bih mnoga uvrstio u kultna - uz vrlo precizne žanrovske odrednice - namjerno ili nenamjerno potencirane, pitanje je sad - počevši od, rekao bih, True Blood Alena Bala, preko svih tih mogućih (i nemogućih) vampirskih konotacija, te vrlo šarmatno interpretirane/tretirane/prizvane alijenacije prisutne u Spilbergovom The Terminal, recimo - zaključno sa vrlo očiglednim i vrlo izravnim (suza mi je kanula) prizivanjem The Shining (Kjubrikov klasik).

Ako li pak krenemo od standardne definicije autorskog filma: refleksija autentičnog prosedea - što u prvom redu podrazumijeva zapanjujuće visok stepen ostvarenih kreativnih sloboda, te radikalan otklon od svih imperativa osim personalnog kreativnog imperativa - onda je “Supermarket” definitivno autorski film - rijetko autorsko pregnuće na ovim prostorima - a koje li su to (pozitivne) implikacije te činjenice u kontekstu crnogorske kinematografije (nije smiješno) i uopšte - crnogorske filmske scene - pokazaće vrijeme.

“Supermarket” je definitivno film za filmofile - svojevrsni trag u vremenu, što bi se reklo - a usput je i (vrlo interno) svjedočanstvo o artističkom kredu autora - o artističkim preferencijama autora u datom trenutku zapravo - što nikako ne znači da su potrebna neka predznanja i pripreme da bi se uživalo u filmu...

***

Moja baba, po ocu - neka joj je laka ona betonska ploča na Čepurcima - rođena je negdje koncem XIX vijeka - a sa televizijskim medijem se susrela tek koncem šezdesetih godina prošlog vijeka - u vrijeme kad je imala nekih sedamdesetak godina - i sasvim fiksirane stavove po svim pitanjima od životne važnosti - pa tako i po pitanju televizije - novotarije u to vrijeme.

Televizijskim sadržajima je moja baba pristupala krajnje neposredno - što će reći da njen fokus nikada nije bio (do kraja) na temama programa - nego na slikama. Bez ikakvih problema je mogla da prati - da gleda, preciznije - baš da gleda (ne i da sluša) - emisiju o najnovijim istraživanjima na polju nuklearne fizike - prebirajući usput po memoriji: na koga liči ovaj čovjek... ovaj čovjek mi liči na onoga... kako mu bješe ime, falim te bože? - a što se tiče babinih vrijednosnih kategorija, kada je riječ o televiziji - osnova za ocjenjivanje kvaliteta programa su bile bazične dihotomije tipa: lijep/ružan čovjek, žena, most, kuća, grad, planina, rijeka, bilo što - ili dobar/loš, ugodan/neugodan, zanimljiv/nezanimljiv itd.

U to ime, “Supermarket” doživljavam, ako dozvoljavate, kao vrlo potentan trip - kao svojevrsno snoviđenje podatno za svakovrsna i svakoruka tumačenja - ali prije svega i iznad svega kao seriju dobrih/zanimljivih slika - uz povremene proplamsaje razoružavajuće inventivnog oneobičavanja svakodnevnih rituala (ujedno i banalnih predstava o svijetu u kojem živimo) - i ako bih pošao putem te analogije - otvorilo bi se preda mnom, naslućujem, široko polje najrazličitijih asocijacija i konotacija - što je, ako mene pitate, jedna od ključnih predispozicija kultog filma (kao institucije) - filmska i druga semantika ovoga puta na stranu, molim vas.

***

I ako baš insistirate na žanrovskoj odrednici, recimo da je “Supermarket” neki psycho-horror-spoof crossbreed - što i nije toliko bitno, naravno - sve do momenta kada nam dopre do svijesti notorna činjenica da se noću dešavaju stvari koje se ne dešavaju danju - da je noć svojevrsni medij neodvojiv od svakog htjenja da se prikaže bilo što tako svakodnevno, poznato i priznato - i prisno, nadasve - poput supermarketa - a opet tako uvrnuto (wild, weird, and wonderful) - poput života u supermarketu...

Night time is the right time, definitivno...

Bonus video: