Druže Tito, pošalji Jovanku

“Vi ste veliki umjetnik!” - rekao je Tito Laliću. “Kao predsjednik Centralnog komiteta SKJ hoću da Vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan i na tome Vam zahvaljujem”

30031 pregleda 47 reakcija 41 komentar(a)
Tito je čitao djela Mihaila Lalića, Foto: Ivo Eterović
Tito je čitao djela Mihaila Lalića, Foto: Ivo Eterović

Autor: Slobodan Vuković

Maj je, htjeli ne htjeli, i Titov mjesec; u maju je rođen, u maju je umro. U maju mu je svake godine povodom rođendana uručivana štafeta na Stadionu JNA u Beogradu, tada glavnom gradu Jugoslavije...

Maja 1945. održana je prva štafeta trčanja u čast pedesettrećeg Titovog rođendana. Tada je oko dvanaest hiljada nosilaca šest republičkih štafeta prešlo devet hiljada kilometara širom Jugoslavije. Godine 1957. štafeta se uklapa u proslavu Dana mladosti pa se od tada prenosila samo jedna štafetna palica koja je prolazila kroz sve jugoslovenske republike. Na završnoj svečanosti štafetu su “s pozdravima naroda i narodnosti” predavali Titu istaknuti mladi ljudi; radnici, studenti, sportisti, inženjeri, ljekari... Godine 1975. Titu je predala štafetu Crnogorka, Vjera Begović, studentkinja Ekonomskog fakulteta.

- Presrećna sam! Predati Titu štafetu velika je čast i obaveza, to je najveće priznanje koje se može ukazati mladom čovjeku - kazala mi je tada Begovićeva.

A jednog julskog dana, davne 1970. godine, tadašnji glavni urednik “Pobjede” Milo Kralj, saopštio mi je:

- Dolazi Tito! Pratićeš njegovu posjetu ti i Dragan Vukčević.

Dragan iskusan žurnalista, urednik Unutrašnjopolitičke rubrike, a ja tek nekoliko mjeseci u “Pobjedi”. Dobro smo se organizovali, odlično sarađivali.

Tito je došao 6. avgusta 1970. godine da na Žabljaku prisutvuje svečanostima povodom tridesetogodišnjice Osme pokrajinske konferencije za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju.

Pratio sam i kasnije njegove posjete Crnoj Gori, ali ova mi je ostala u sjećanju kao, nekako, “najživopisnija”.

Čim je stigao na Žabljak, položio je vijenac na spomenik palim borcima u Narodnooslobodilačkoj borbi, zatim se uputio u Bare Žugića, u kuću u kojoj je 1940. održana čuvena konferencija. Tamo ga je dočekala stara Darinka Žugić.

Ušao sam odmah u kuću. Bila je velika gužva; pravi krkljanac; svi su se tiskali da mu budu blizu, naravno i ja. Ali, avaj! Ispred mene se ispriječio Žabljačanin Tomo Žugić, s leđima ka’ dvije livade! Tita “zagradio”.

U desnoj ruci držao sam olovku, u lijevoj novinarski blok; ko zna, možda sam htio da ga nešto pitam, da dobijem ekskluzivnu izjavu. No, ako izgubite na jednoj, dobijete na drugoj strani.

- Druže Tito - obratio mu se dobrodušni Tomo Žugić - znam da ste kratko na Žabljaku, da imate puno posla, pa Vas pozivam da budete moj gost bar desetak dana, da se na Žabljaku, u mojoj kući, odmorite.

Tito se zahvalio, kazao da ima mnogo obaveza.

- Ako ne možete Vi, pošaljite Jovanku! - reče Tomo.

Nastao je smijeh.

Pričala mi je Anka Žugić, da je Tomo, kad bi iz Žabljaka išao u Bare Žugića, često koračao strojevim korakom...

Tito je bio duhovit; vedrog avgustovskog jutra žabljačkog, šeta pokraj Crnog jezera, raspoložen, veli:

- Kad Bosanci razgovaraju, kažu riječ, pa pljucnu! Pa opet riječ; pljucnu, i tako...

U Barama Žugića, 6. avgusta 1970: Slobodan Vuković, Tomo Žugić, Tito, Periša Vujošević, Alit Selhanović
U Barama Žugića, 6. avgusta 1970: Slobodan Vuković, Tomo Žugić, Tito, Periša Vujošević, Alit Selhanovićfoto: Privatna arhiva

Izuzetno je cijenio junaštvo i hrabrost Crnogoraca u borbama protiv fašističkog okupatora tokom Drugog svjetskog rata. Uvijek je vrijedno podsjetiti se na te riječi.

- Crnogorski narod je u toku oslobodilačke borbe dao nebrojene žrtve, a njegovi sinovi i kćeri učinili su velika herojstva - rekao je Tito 13. jula 1951. u Titogradu. - Takoreći djeca, crnogorski mladići i djevojke prošli su u neprekidnim borbama gotovo sve djelove naše zemlje noseći ideju bratstva i jedinstva...

Uvijek elegantan; prvog dana na Žabljaku bio je u bež odijelu i isto takvim cipelama.

Prisjetih se kultnog televizijskog serijala o Titu autora Lordana Zafranovića. U jednoj sceni Titova druga supruga Herta Has priča kako je jednom u Parizu kupio obično konfekcijsko odijelo, ali mu je stajalo kao saliveno...

Na Žabljaku se 8. avgusta 1970. susreo sa istaknutim crnogorskim piscem Mihailom Lalićem. Bio je to zanimljiv, gotovo antologijski susret. Prisutni su bili Veselin Đuranović i Vidoje Žarković sa suprugama, zatim Jovanka Broz, Veljko Vlahović, Savo Orović, Dobroslav Toro Ćulafić, Danilo Jauković... i naravno njegovi žabljački domaćini, predsjednik Opštine Rajko Stijepović i sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista Mirčeta Bulić.

Tito je čitao Lalićeva djela i želio je da se sretne s njim.

- Vi ste veliki umjetnik! - rekao je Tito između ostalog Laliću. - Kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije hoću da Vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan i na tome Vam zahvaljujem. Čitam sve ove uspomene boraca iz rata. To je interesantno. Ima i krupnih stvari, jer je to doživio naš čovjek kao običan borac. Fakat, ja zaista mogu mnogo pročitati i kroz to brzo čitanje ipak uhvatim smisao, suštinu...

Zatim je govorio o filmu “Bitka na Neretvi” i kazao da je Veljko Bulajić vrhunski reditelj.

- Bilo bi dobro da i film “Sutjeska” ispadne dobar. Ali, teška je tema, pa se bojim - reče Tito.

Lalić ga je pažljivo slušao; što bi rekao Andrić - u ćutanju je sigurnost.

Baš tog ljeta počele su pripreme za film “Sutjeska” (reditelj Stipe Delić).

Jugoslovenski diplomata u Londonu Milan Zupan dobio je povjerljivu depešu u kojoj je od njega hitno traženo da sve učini na angažovanju slavnog engleskog glumca Ričarda Bartona, da igra Tita. Zupan je sa zebnjom otišao kod Bartona, plašeći se da neće prihvatiti ulogu.

Kada je jugoslovenski diplomata saopštio Ričardu Bartonu razlog posjete, Barton je istog časa ustao, uzeo telefonsku slušalicu, pozvao svog menadžera i rekao:

- Vidi da li imam obaveze u terminu snimanja “Sutjeske”. Ako imam, sve otkaži, jer želim da igram Tita, tu veliku istorijsku ličnost.

Tokom razgovora bila je prisutna i Bartonova supruga Elizabet Tejlor.

Jovanka Broz, Tito, Elizabet Tejlor, Ričard Barton, na Brionima krajem avgusta 1971.
Jovanka Broz, Tito, Elizabet Tejlor, Ričard Barton, na Brionima krajem avgusta 1971.foto: Pinterest

Tito je krajem avgusta 1971. godine na Brionima primio Bartona i Liz. Sa suprugom Jovankom, pozvao ih je na ručak. U srdačnoj, opuštenoj atmosferi, pričali su najviše o filmu. Slavni glumac se već pripremao za ulogu, pa je Tita pažljivo posmatrao, fiksirao, “kupovao” njegove gestove. Barton je u “Sutjesci”, koja je snimana i na crnogorskom Žabljaku, sjajno tumačio Tita.

Onomad je Univerzitet Crne Gore proslavio pedeset godina svog postojanja. Osnivanje Crnogorskog univerziteta podržao je Tito. O tome ga je, upravo na Žabljaku, obavijestio Veselin Đuranović.

- Mi smo Vas upoznali da idemo na osnivanje univerziteta i Vi ste tome dali podršku - obratio se Đuranović Titu.

- Tako treba stvarati mlade kadrove - rekao je Tito. - Vi morate doći do sopsvenih kadrova. A kod vas posebno postoje uslovi za razvoj turizma, pa infrastrukturi treba posvetiti veliku pažnju; bez toga je nemoguće razvijati privredu, naročito turizam koji je ovdje prioritetan. Kada se bude razgovaralo o dodatnim sredstvima za razvoj nerazvijenih, založiću se da se pomogne durmitorskom kraju, naročito u pogledu izgradnje puteva - kazao je tada na Žabljaku Tito. - Put od Mojkovca do Žabljaka čim prije treba rekonstruisati...

Dvije godine kasnije, na samom kraju 1972. Tito je opet u Crnoj Gori. Došao je da u miločerskom hotelu “Maestral” dočeka Novu, 1973. godinu. Praktikovao je da Nove godine naizmjenično proslavlja u jugoslovenskim republikama i autonomnim pokrajinama...

U popodnevnim časovima, 29. decembra 1972. posjetio je Kombinat aluminijuma u Titogradu, obišao proizvodne hale u pratnji generalnog direktora Ljuba Markovića. Informisan je, između ostalog, da Kombinat godišnje troši 750 miliona kilovat-časova električne energije.

- Proizvodnju treba malo proširiti - reče Tito uz osmjeh - pa će onda Kombinat trošiti više električne energije nego cijela Jugoslavija prije rata...

U predvečerje, 27. januara 1975. godine, školski brod Jugoslovenske ratne mornarice “Galeb”, uplovio je u Zeleniku iz pravca Dubrovnika. S broda je sišao Tito i uputio se u Igalo. Za Titovih boravaka, ljupko Igalo postajalo je centar Jugoslavije; u hotelima hercegnovske rivijere teško se mogao pronaći slobodan ležaj; čak ni u motelu “Vinogradi” u Sutorini, nedaleko od granice s Hrvatskom.

Noć. 25. februar 1978. Još od jutra traje iščekivanje Titovog razgovora s crnogorskim rukovodstvom. Zakonačio sam kao ilegalac u “Institutu dr Simo Milošević”.

Tito je tokom liječenja u Igalu bio veoma aktivan. Primao je brojne državnike, razne delegacije, obilazio Žanjice, Mojdež, znamenitosti Boke kotorske; večerao s hercegnovskim slikarima, vajarima i piscima, Acom Prijićem, Vojom Stanićem, Zukom Džumhurom, Lukom Tomanovićem, Dušanom Kostićem...

Pogled s balkona Instituta dr Simo Milošević
Pogled s balkona Instituta dr Simo Miloševićfoto: Miodrag Ilić Tuč

U Igalu su održavani važni sastanci jugoslovenskog državnog i partijskog vrha. Na sjednici Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, održane u Vili “Galeb” 14. februara 1977. Veselin Đuranović predložen je za kandidata za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, odnosno vlade SFRJ.

Titove aktivnosti tokom boravaka u Igalu pratili su brojni novinari, domaći i strani, naravno i legendarni “Pobjedin” fotoreporter Miodrag Ilić Tuč. Tito ga je obožavao. Nekadašnji fiskulturnik, niskog rasta, nabijen ka’ tuč, Mijo je bio vrhunski profesionalac.

- Hajde, Tuć, ti mene stalno slikaš, daj da i ja tebe jednom slikam - reče Tito prilikom posjete brodogradilištu u Bijeloj.

Snimio je Mija Tuča polaroidom i poklonio mu fotografiju.

Može biti da je Tito posebno zaslužan za izgradnju velelepne druge faze “Instituta dr Simo Milošević”. Predstavnici ove značajne crnogorske zdravstvene ustanove podrobno su ga upoznali o radu Instituta koji je tada imao kapacitet četiri stotine postelja i raspolagao stručnim medicinskim kadrom. Planirali su proširenje za još sedam stotima postelja.

- Ja sam dosta čuo o Igalu i dosta znam o njemu, ali sam se tek sad dobro upoznao - rekao je Tito obraćajući se predstavnicima Instituta, odnosno tada Zavoda. - To je veoma važna i korisna ustanova za rehabilitaciju ljudi, i imate pravo da tražite proširenje Zavoda, koji treba da bude naš jugoslovenski zdravstveno-rekreativni centar. Ja ću biti pobornik da se Zavod prošiti. To što sam vidio ovdje na velikom je nivou...

Boravio je u Igalu 1977. godine, zatim, 1978.

Osamnaestog marta 1979. opet dolazi u Igalo. Na platou ispred Vile “Galeb” dočekali su ga crnogorski funkcioneri na čelu s Veljkom Milatovićem i počasni odred Bokeljske mornarice. Poslije dvadesetosam dana provedenih u Igalu, u nedjelju, 15. aprila trebalo je da otputuje za Beograd. Sve je bilo spremno za svečani ispraćaj, a onda je, u sedam časova, devetnaest minuta i pedeset šest sekundi, grunuo razorni zemljotres, jačine devet stepeni Merkalijeve skale. Poginulo je stojedno lice, preko hiljadu povrijeđeno; potpuno je uništeno ili znatno oštećeno preko trideset hiljada objekata.

Tito je odmah krenuo u obilazak postradalih naselja duž hercegnovske rivijere. Došao je do Kamenara, ali dalje nije mogao jer je dvjesta metara puta potonulo u more...

- Apelujem na sve naše radne ljude da bez oklijevanja pristupe izvršavanju svojih dužnosti u pružanju pomoći crnogorskom narodu - rekao je Tito. - Uvjeren sam da će se naši narodi žrtvovati koliko mogu da bi crnogorski narod čim prije savladao posljedice nesreće koja ga je zadesila...

Tog dana nije želio da otputuje; prenoćio je pod šatorom u Igalu i sjtradan, 16. aprila, otputovao.

Umro je 4. maja 1980. godine u 15,05 časova u Ljubljani.

Bonus video: