Fenomen Marilyn Monroe čini je jednom od najintrigantnijih pojava, bolje reći proizvoda u povijesti masovne kulture XX stoljeća. Toliko je pisano i govoreno o ovoj holivudskoj zvijezdi (i dalje će se zasigurno pisati i govoriti), da se stiče dojam kako se više ništa novo ne može reći o sudbini Norme Jeane Mortensen, te tragične heroine “društva spektakla”. Ne bi stoga niti bilo čudno da se neko sjeti proglasiti moratorij na pisanje o slavnoj glumici. Ali ono što ostaje kao posebno zanimljivo jest kako se taj fenomen Marilyn Monroe ne iscrpljuje nego čak na stanovit način nadilazi sebe obnavljajući se kroz nove dimenzije svoje atraktivnosti u domeni literature, likovne umjetnosti, baletu i filmu. Učinkovitost njenog planetarnog uspjeha odnosi se na magičnu moć kakvu ima medij slike, one sa celuloidne filmske trake, danas u doba elektronike i putem digitalnih tehnologija te naročito medijem fotografije. Ono što je posebno određuje u njenom ozračju zvijezde jest aura erosa koja i dalje posredno živi neiscrpnom snagom zavodljivosti. Niti jedna od fatalnih žena industrije zabave nije uspjela kao Marilyn Monroe zadržati privlačnu vitalnost erotičnosti.

“Anđeo seksa” kako ju je jednom nazvao njen suprug književnik i publicist Arthur Muller, posjedovala je demonsku privlačnost erosa. Znači li to, ako bih sebi dozvolio da u kontekstu ovog fenomena navedem onu Plotinovu podjelu božice ljubavi Afrodite koja po grčkom filozofu neoplatonizma postoji kao ona koja pripada “višoj duši” i ona koja pripada zemaljskoj “nižoj duši”, da bi Marilyn Monroe trebala utjelovljavati ovu drugu, dakle Veneru Pandemos ili božicu “prostih uživanja”? Premda većina “konzumenata” zavodljivi eros fatalne plavuše vidi ili doživljava kroz projiciranje lascivnih fantazama zadovoljavanja prohtjeva puti, prirodu posebnosti njenog erosa nije tako jednostavno definirati. Ono što vjerojatno čini zagonetnu neodoljivost te erotske vitalnosti koja se manifestira preko tjelesne privlačnosti zvijezde jest vjerovatno mračni aspekt njene personalnosti. Suptilna preobražavanja erosa u njegovoj permanentnoj zavodljivosti oplođena su glumičinim tragičnim udesom bića duboke ambivalencije. Labilna psiha i hipersenzibilnost jesu onaj generator koji unutarnji nemir duše kao u nekom tajnom alkemijskom postupku stapa s urođenim erosom oslobađajući se na čudan način toliko čist u svom izražavanju da sugerira nešto, oksimoronski kazano, neodoljivo demonsko u anđeoskom svjetlu. Donosi uzbuđuje a ne podaruje smirenje. Po mom mišljenju, između ostalog, to posebno potvrđuju dva primjera koja se odnose na dva stvarna događaja. To su fotografije posjete glumice američkoj vojsci u korejskom ratu i snimka rođendanske čestitke predsjedniku Johnu Kennedyju. Fotografije iz Koreje pokazuju tu čudesnu energija erosa koja se osjeća u zraku u prizoru toliko jednostavnom u njegovoj snažnoj izražajnosti. Mnoštvo okupljenih vojnika kao u nekom kolektivnom zanosu predaje se svom idolu na sceni. Marilyn Monroe stoji poput zanosnog priviđenja koje opčinjava. Nedohvatljiva diva na domaku ruku koja se neposredno obraća s improvizirane bine postaje otjelovljenje sna, kolektivnog sna kojeg vojnici svjesno sanjaju. San koji im je istovremeno blizak i dalek.

Prirodni strah od moguće pogibije u ratu mladog marinca u tim je trenucima raspršen ozračjem erosa kroz bljeskove puti idola na sceni. Ta objedinjena snaga erosa treperi u ekvilibriju između potencije maskulinog anonimnog mnoštva s personalitetom seksipilne zvijezde što se osjeća u pregrijanoj atmosferi događaja. Potencija neostvarene žudnje u stvarnosti prizora dovedena je do paroksizma. Koliko je samo ovaj životni neposredno izražen eros u ambijentu rata i prisustva smrti snažniji od onog glumljenog i suptilno režiranog u romantičnoj filmskoj komediji Billyja Wildera “Sedam godina vjernosti”. Na inventivno poetiziran način eros efektno postiže svoj učinak kada u lascivnoj pozi raširenih nogu zavodljivoj plavuši strujanje zraka iz ventilacione rešetke podzemne željeznice lepršavo podiže bijelu haljinu. Snimka čuvenog nastupa u Madison Square Gardenu u Njujorku izražava drugačiju vrstu erosa u spoju tajanstvenosti i spektakla koji počinje anđeoskom senzualnošću pojavljivanjem zvijezde na podiju prostranog interijera. Zbog uskog kroja haljine Marilyn se neočekivano u sitnim koracima, kao u nevinoj žurbi, približavala mikrofonu odjevena u kratku bijelu bundu. Način kako je dodirom prsta provjerila zvučnost mikrofona, zatim skidanje bijele bunde bili su uvod za jedinstveni izraz u kojemu nježnost glasa i osjećajni pokreti tijela nose toliko simbolike da bi im bilo potrebno posvetiti posebnu studiju. Sve je bilo prožeto erosom. Zamamno tijelo zvijezde u uskoj haljini bez intimnog rublja skrojenoj od markizeta boje kože s apliciranim 2500 sitnih kristala zrcalilo je rođendansko slavlje a u načinu interpretacije čestitarske pjesme Happy Birthday Tu You sugeriralo osobnu melankoličnu požudu s konotacijama intimnog odnosa slavne glumice s američkim predsjednikom. Bila je to i svojevrsna tužaljka za ono što će nedugo uslijediti, tragičan kraj glavnih aktera toga događaja.
Priroda neprolaznog sjaja zvijezde Marilyn Monroe ima mračnu dimenziju njene potisnute traume vidljive u jednom detalju malo poznatom javnosti koji pokazuje da je “lakoumna” plavuša bila duboko svjesna svoje tragične prirode i postala žrtva vlastitog erosa koji joj je ispleo raskošni bodljikavi vijenac slave. Prilikom inkognito posjete, bez šminke i s maramom oko glave, njujorškom muzeju Metropolitan u kojem se održavala izložba grafika ciklusa “Los capricos” mračnih i uznemirujućih motiva španjolskog majstora Francisca Goye, Marilyn je zastala pred grafikom “Crni demon” i kazala svom pratitelju Samu Shawu: “Ja poznajem tog čovjeka vrlo dobro, mi imamo iste snove. Ja sam imala iste snove još u djetinjstvu”.
Bonus video:
