Čemu uzbunjivači i zviždači u ovim prokazano vulgarnim vremenima? Šta se to još treba otkriti, kakva dakle afera u krugu političkog establišmenta, seksualni skandal ili novčana pronevjera, kakav post-votergejt ili koja nova Monika Levinski, mogu uzdrmati one koji posjeduju svu moć i to na posve transparentan način, dok se mi poistovjećujemo sa poretkom površnosti, flertujući sa trivijama i sve samim banalnostima?
Za, dakle, Čomskog, s pravom je rečeno kako je Vikiliks prije Vikiliksa; sada shvatamo: da je kojim slučajem umro utamničen, Asanž bi svoj život, očigledno, položio za istinu u interesu javnosti a koja iste po svemu nije dostojna. U eri hiperprodukcije, ništa ne može probiti našu otvrdlu otupjelost i rezigniranu ravnodušnost, jer strogo pazeći na konformizam, utoliko prije i biramo opciju apolitičnosti koja najviše ugrožava/pogađa drugog.
Drukčije rečeno: ko god se danas priklonio opciji apolitičnosti, taj pristaje na antiimigracionu politiku, na čišćenje Pojasa Gaze, na totalitarizam kojeg predvodi kapitalizam u tehnocentričnom liku.
Postoji li veći potres za Evropu od camback-a ekstremne desnice, i to baš u Njemačkoj, danas? Znači li to da intelektualci, koji na ovu strašnu pojavu ćute, sramno pristaju na (metaforično rečeno) odlazak u Sirakuzu?
Kako je Oktavijan Paler prigovorio u svojim Imaginarnim pismima Seneki, postavljajući pitanje - šta ima jedan stoik da traži u palati koja zaudara na krv?
Rat u Ukrajini i epilog - Rusiji osvojena teritorija, Americi, pak, resursi u mineralima, otkrio je da, zaista - svi putevi vode do novca.
A šta je onda sa ideologijom? Pa zar globalizam sam nije ideologija poznog kapitalizma? Nije li otud, svaki događaj na svoj način već globalizovan, jer u ovom sajber-selu (tehnomorfnoj slici civilizacije), do nas dopiru samo katastrofalne vijesti o klimatskim nepogodama, ratnim strahotama, nestalim migrantima, ispadima najbogatih ljudi svijeta koji se ponašaju tako da u tome ima izvesne promocije nečeg što se da prepoznati kao - irodizam.
To bi otprilike bilo: prelazak svih zamislivih granica, bivanje granicom za sebe, izvan svakog zakona, čin bez presedana kako u politici, tako sve više i u pornografiji od politike. (Ludilo koje udara na sve strane, bez ikakvog orijentira, moć koja - sadovski rečeno - penetrira u samu sebe.)
Zaista: samo spajanjem Sadovog diskursa i slike Bejkona, možemo predstaviti sadržaj savremenog svijeta, taj - amorfni krik beznađa, dok se prolazi trijada: imaginarno - predstava o vrhuncu užitka, simboličko ili fantaziji o moći iznad i izvan svega, i realno, ono što bi da iskustvujemo izazivajući susret sa krajem.
Pošto u ratu prvo strada istina, šta nakon rata, u postratnim pregovorima strada, ako ne po drugi put svi zarad tuđih interesa izgubljeni životi koji, u preraspodjelama koje će se pokaziti pragmatičnim, nemaju nikakvu cijenu, i sve manje se uopšte mogu i ožaliti.
Prema računu nove američke administracije, dug (ili: duh duga) koji Ukrajina ne može vratiti iznosi oko 500 milijardi dolara prema Americi, zauzvrat, oni će morati da dozvole eksploataciju svoje već ratom razorene zemlje. Već su neki ekonomisti primjetili kako je invazija u Iraku, u stvari, više bila pokušaj jačanja dolara vs euro, nego napad zbog nafte. Što će reći: slabljenje EU i pokrivanje pada dolara koji se samo fiktivnim gomilanjem ‘pokriva’.
Susret Makrona sa Trampom i pored insceniranog rukovanja (tako nevještog, inače) i lažnih osmijeha, za cilj je imao - američku kastraciju evropske politike! Podsmijeh je bio malo je reći upadljiv, scena žalosna, Makron suvišan. Ekstremni desničari su najzad slavili: konačno je centar sa liberalno lijevom ideologijom pretrpio šamar, uz gromoglasan osmijeh, uz Trampove neumjesne šale u kojim ide dotle pa premijera Kanade naziva guvernerom. (Da: politika je to Holivuda koja je neprestano Kanađane predstavljala kao seljobere i kretene.)
No, ono što sada svjetska javnost i pored ‘širom zatvorenih očiju’ vidi jeste činjenica da nema rata zbog sprovođenja ‘denacifikacije’, kao što ga nije bilo zbog nepostojećeg oružja u Iraku, uz to, valja dublje sagledati na koji način, i kako to da po pustinjama terorističkim organizacijama biva moguće da onako budu opremljene i organizovane ćelije? Uglavnom: rat za novac ili teritoriju, resurse, dakle - kapital koji se stvara iz svega, budući da se sve i stvara radi kapitala.
Kako, u međuvremenu, liberalno lijevi reaguju, izuzev apstraktnog pacifizma, rabljenja onoga što potpada pod fašizam zbog kojeg padaju u duboku melanholiju, te pasivizirane intelektualne pozicije koja ponajviše nalikuje policiju FBI-a u američkim filmovima, koji nepogrešivo uvijek dođu prekasno, da sprovedu uvid, i izvinu se spasiocu situacije, koji je inače sve vrijeme bio progonjen od velikog Drugog, kako bismo se kao gledaoci dublje saživjeli sa njegovom ulogom.
Upravo u toj ulozi sada je Evropa, koju veliki Drugi, dakle, Amerika, Rusija i Kina, proganjaju ili, naprosto, okrivljuju, zbog finansijske i oružane pomoći Ukrajini ili, već sada se to doslovno prevodi - Zelenskom i nekolicini njegovih ljudi. Utoliko prije, pošto pomenute tri sile ne samo da ne poštuju nikakav zakon nego su same one zakon (dovoljno je samo ponoviti da su ubjedljivo najveći planetarni zagađivači), došao je čas da Evropa postupi poput Antigone: suprostavi se svim propisima i ultimatumima od strane autoriteta i zakona, i učini ono što joj savjest nalaže, vođena primjerom Ukrajine, odluči se na borbu za sebe ili nestanak. Svejedno, ovaj put u progres jeste put propasti, iz koje će se samo izvući kapitalizam, tj., oni koji su ga zgrabili, stvarajući novu nauku koja će omogućiti da se život dislocira sa već sada za život neuslovne zemlje.
Gdje je krv, tu je i novac
Na primjeru Ilona Maska, da se vidjeti da između njegove moći i politike koju sprovodi, ne stoji narod i država, što kazuje kako apsolutno autonomno djeluje, budući da mu to omogućava bogatstvo. S druge strane, tamo gdje je prolivena krv i ostale ruševine, odatle se izvukao već sada obrnuti i novac koji se samo udvostručava. Tako da, ruševine su svjedočanstvo koje ostatkom pokazuje gdje su djelovale megakorporacije i svjetske banke putem krajnje vojne agresije.
Kad je Zigmund Bauman prepoznao da nas do projekata “socijalne planete” ne može dovesti niti jedna država, nego, eksteritorijalne nevladine organizacije i pokreti, sada možemo prepoznati da se tako nešto okončava, taj, prema tome vid - globalizacije je propao. No, nipošto ne znači kako dominacija ne dolazi sa iste adrese, naprotiv. Amerika bi sasvim izvjesno nastavila tu globalizaciju da se Rusija nije vojno osnažila i Kina tehnološki i uticajem na svjetsko tržište izdvojila, u ubrzanom napretku o kojem, zbilja, ništa ne znamo. Tim prije, ako ekstremni desničari vjeruju kako će povratiti svoj identitet, idiom, nacion i kulturu u novom, multipolarizovanom svijetu drukčije globalizacije, odmah neka znaju da se duboko varaju, već zbog toga što sa slabljenjem baš Evrope što je projekat u toku, slabi svaka država kao takva.
Ne nastoje li upravo (kao) - islamski fundamentalisti sačuvati svoj autentični način življenja? Rezultat: terorističke užasne ćelije organizuju multimilijarderi koji njima upravljaju uvijek već izdaleka. Konekcija kapitala sve ostalo diskonektuje, čini perifernim i osuđenim na žrtvu, koja uz to što je pogubljena biva i - kafkijanski rečeno - oklevetana.
Bonus video:
