Dugo nosim taj dan, skoro dvadeset i jednu godinu, taj 1. avgust 2004, kada sam u Ulcinju srio Ismailja Kadarea, koji je došao da otvori Sajam knjiga, tradicionalnu manifestaciju koja svake godine počinje na taj dan u najjužnijem crnogorskom gradu. Prije nego prizovem u sjećanje taj dan i taj susret, želim da kažem da sam Kadarea prvi puti vidio, ali samo vidio, sedamdeset i neke, kada je došao na Kosovo i u prištinskom Domu štampe imao susret sa novinarima, među kojima sam bio i ja, novinar - početnik u prištinskom listu Jedinstvo.
Tada je Kadareova posjeta Prištini bila prvorazredni događaj. Činilo se da se njegovo prisustvo osjećalo u svakom čovjeku i u čitavom gradu. Posebno među piscima i intelektualcima toga vremena.
Roman General mrtve vojske, prevod Esada Mekilija a izdanje kruševačke Bagdale, čitao sam kao mladić, a kasnije još dva ili tri puta, sarajevsko i beogradsko izdanje. Pod snažnim utiskom me ostavilo svako čitranje toga svjetski slavnog romana, kojeg je mladi Kadare napisao sa svega dvadeset i šest godina, da bi kroz kasnije godine i decenije bio preveden na gotovo četrdeset jezika. On će mu i donijeti svjetsku slavu.
Druženje na Adi
A sada da se vratim ulcinjskom susretu i tom ljetnjem danu. Bio sam vidno uzbuđen. Postoje uzbuđenja koje je nemoguće definisati: susret s Kadareom nosio je takvo uzbuđenje. A do njega sigurno ne bih nikada došao da nije bilo Branke Bogavac, koja je bila bliska s Kadareom, prijatelj, što je opisala u svojim knjigama i intervjuima koje je napravila sa njim. Došao sam u Budvu, gdje se Branka nalazila, ona obično u tom gradu provodi ljetnje odmore, pa smo se uputili ka Ulcinju, gdje je Kadare već stigao. Posjetili smo ga u apartmanu na najvišem spratu hotela Albatros, bio je sa suprugom Elenom. Pošto ovo sjećanje zapisujem gotovo dvadeset godina nakon susreta, ne mogu se sjetiti svih detalja. Pamtim kada smo stigli na recepciju hotela i kada je Branka rekla recepcioneru da želi posjetiti Kadarea, recepcioner je pitao ko je ona, te javio Kadareu, pa je sve bilo odmah razjašnjeno, ubrzo smo stigli pred slavnog pisca.
Sjutradan je organizovan izlet na Adu Bojanu, bio sam u prilici da razgovaram sa Kadareom, a na pitanje šta ja radim, rekao sam kako se u svojim knjigama bavim antičkim temama i zaboravljenim pjezažima svoje zemlje, snovima i sudbinama onih što su nekada živjeli na njoj, što je njemu bilo posebno interesantno, te kako sam napisao i objavio roman Poslednji Eshilov dan. To sam naglasio, znajućiu da je Eshil i njemu blizak, i da je napisao knjigu eseja o slavnom grčkom tragičaru.
Priznajem, dan na Adi mi je danas u maglovitom sjećanju. Bilo je poveće društvo. Sjećanje nije uvijek pouzdan svjedok, ali tu su fotografije koje je Branka napravila. Revnosna kao i uvijek u bilježenju svih događaja, uz istu uzrečicu: biće to jednom važno. Tada je napravila i fotografiju na kojoj sam ja sa Kadareom, koja mi je i dragocjena i draga. Na moje traženje, uspjela je da je pronađe i poslala mi je nedavno, kada sam se intresovao za nju, ne znajući da ću pisati ovaj tekst, koji će biti na kraju moje knjige Pisano u vremenu: moji tekstovi, eseji, zapisi, impresije, nastajali gotovo tri decenije, a oglavnom objavljivani u ART dodatku dnevnog lista Vijesti. Knjigu otvara tekst o Laliću i sjećanje na tog pisca, a ne slučajno, zatvara Kadare ovim tekstom. Tako je htjelo i tako trebalo. Nekada ispred nas ide ono čega baš nijesmo svjesni u trenutku kada počnemo razmišljati. Dođe ono što treba uvijek i neizostavno. Tako i ovo sjećanje i ovaj tekst dođoše u pravi čas.
Susret u Podgorici
Drugi put sam srio Kadarea u Podgoriici kada je promovisan njegov reoman Pad kamenog grada u velikoj a prepunoj sali u KIC-u, gdje je obavljena promocija. Roman su kao izdavači potpisali Sibila d.o.o. Knjižara Karver i NVO Prostory, razgovor sa Kadareom je vodio poznati sarajevski reditelj Dino Mustafić. Bilo je to nezabravno veče, za pamćenje. Prisutan je bio Bujar Hudhri, direktor izdvačke kuće Onufri, ovlašćenog Kadareovog izdavača iz Tirane, koji je bio spojnica ovog događaja.
Ne dugo iza podgoričkog susreta s Kadareom, a nakon onog ulcinjskog u kome smo pričali o Eshilu, Bujar je tražio da napavim sažetak mojih romana, što sam učinio, a Smajl Smaka, koji je sa Varjom Đukić prevodilac romana Pad kamenog grada, preveo i vratio Bujaru, dobio sam ponudu u kojoj se izražava želja da Onufri objavi upravo ovaj roman. Pomislio sam, iako nemam opipljivu potvrdu, da je Kadare u ovome imao uticaja, ako ni zbog ničega drugog a ono zbog Eshila i razgovora koje smo o njemu vodili, pa je u Tirani u izdanju ove izdavačke kuće 2015. objavljen roman sa naslovom Dita e fundit e Eskilit u prevodu Qazima Muje.
Negdje u vrijeme Kadareovog oktobarskog boravka u Podgorici napravio sam opširniji intervju i obajvio ga u Pobjedinom dodatku Agora, koji je uspješno uređivala Vera Gavrilović. Čitajući intervju sa distance od petanest godina, tek sada uviđam njegov značaj. Kadareu sam tada postavio više zanimljivih pitanja na koja sam dobio dalekosežno zanimljive odgovore. Ponovo sam ga pitao o Esihlu i njegovom izganstvu, o odnosima Crne Gore i Albanije, o odnosima naroda na Balkanu, o njegovom viđenju Crne Gore pred njegov dolazak u nju i promociju koja je slijedila.
Za Eshila mi je rekao da nije prognan od zvaničnih državnih vlasti već da je došlo do neke ljutnje i nesporazuma zbog teatra i izvođenja njegovih drama, te kako je on lično, Kadare, jednom prilikom prešao put izgnanstva Ovidija duž Rumunije. Pričali smo o Bulgakovljevom pismu Staljinu, o odnosima pisac - diktator. Između ostalog mi je kazao: “Iz istog sam grada iz koga i Enver Hodža, čak i iz iste mahale. Za mnoge ljude, posebno za strance, ovo se uzima kao povoljna okolnost. Ali ta okolnost mogla se pretvoriti u suprotnost, sa negativnim dejstvom. Jedom prilikom na pitanje jednog novinara, da se moja kuća u Đirokastri nalazi blizu uličice u kojoj je kuća Envera Hodže, odgovorio sam (a u pitanju je bio švedski novinar) da ode i da fotografiše uličicu i da da u štampi legendu koja bi bila objašnjenje da su u toj uličici koja se naziva Ulica ludada, imale svoje domove dvije najpoznatije ličnosti Albanije”.
Na moju konstatciju - pitanje da li bi bilo Palate snova i drugih njegovih velikih djela da nije živio u zemlji uskraćenih sloboda, Kadare je odgovorio: “Postoji jedno mišljenje prema kome je dobro da pisac upozna pakao, gazeći ga uzduž i poprijeko, tak će bolje pisati (kako je rekao jedan naš pjesnik tridesetih godina). Jedno drugo mišljenje suprotno je i glasi: nema potrebe da otvaramo zatvor, ili nesreću za pisce, da bi on stvorio interesantna djela. Mislim da nema modela za ovo. Jednom prilikom sam izrazio mišljenje da za književnost nijesu dobre ni prevelika nesreća ni prevelika sreća”.
Kadareovo sjećanje na Kiša
Rekao mi je da mnogo cijeni Ernesta Sabata i da ima najbolje mišljenje o njemu. Sa velikim uvažavanjem je govorio o Danilu Kišu: “Godine 1984, tokom jednog foruma pisaca u Atini, imao sam sreću da se upoznam i da dugo razgovaram sa Danilom Kišom. Jedna od stvari koju mi je objasnio je i to da mu je majka bila Crnogorka. I odmah nakon toga dodao je da mu je majka nešto dobro rekla o Albancima, ali on je tada bio mali i nije uopšte shvatio zbog čega je baš u vremenu jugoslovensko - albanskog zaoštravanja odnosa, upravo u vremenu zaoštravanja, njegova majka tako mislila”.
A o odnosima na Balkanu tada je govorio, a to je godina 2011: “Nezavisno od drama koje su se dogodile, vjerujem u međubalkansko pomirenje. Balkanci su doživjeli velike komplikacije. Oni će biti sposobni da izdrže misiju, možda veću od svih, koju istorija stvalja pred njih: mir među njima. Ali ozbiljne misije nijesu kao posao vodvilja. One zahtijevaju ozbiljnost. A ozbiljnost, u ovom slčaju, odnosi se na velike istine od kojih ne treba da strahujemo. Mi smo ljudi umjetnosti.”
Dalje, na isto pitanje, odgovara: “Svjetsku zbilju ne čine surovost i zločini - već opraštanje sa njima. A opraštanje sa njima znači protjerivanje magle, izlazak istine i preko nje - olakšanje svijesti putem kajanja, traženje oprosta i, na kraju, pomirenje. Vi ste narod koji pripada slovenskoj porodici, mi smo naprotiv jedan usamljeni narod. Porodica obično obogaćuje narode, ali i samoća, na različite narode čini istu stvar. Zato je nešto dvojako lijepo i kada su narodi - dobri susjedi.”
Istom prilikom pitao sam Kadarea: zašto se odlučio da iz njegovog obimnog i raznovrsnog književnog korpusa za objavljivanje u Crnoj Gori odabere roman Pad kamenog grada, na šta mi je odgovorio: “Da vam pravo kažem saglasnost sam dao ne razmišljajući previše. Jednostavno, tako mi se činilo: albanskom se čitaocu svidjela ova knjiga, pomislio sam, svidjeće se i crnogorskom čitaocu. Da kažem ovdje i nekoliko riječi koje izgledaju kao da sam ih načuo. Bliskost dvaju naroda, književnost koja povećava njihovu bliskost, vjerujem da ne treba posebno da ističem. Međutim, kada mi je postavljeno pitanje da napravim izbor za objavljivanje jedne moje knjige u Crnoj Gori, iskreno sam poželio da odaberem najbolju kako se to čini za čitaoce koje cijeniš, uvažavaš i koga osjećaš posebno bliskim, pa sam to u ovom slučaju učinio bez dvoumljenja”.
Ismailj Kadare je pisac svjetskog ranga i glasa, autor internacionalne slave, književnik koji ukupnim djelom, zaslužuje epitet svjetski. Nobelov komitet, čini se, u svojoj dugoj istoriji, nije griješio ili je to činio u malom broju slučajeva. U ovom slučaju jeste, nije dao Nobelovu nagradu onome koji ju je po svemu zaslužio. Kadareovo djelo će trajati dok bude čovječanstva i čovjeka. Svaka njegova knjiga pojedinačno, metafora je humanosti. Skupno, to su metafore koje brane čovječanstvo!
General mrtve vojske jedan je od najvećih romana moderne književnosti.
Bonus video:
