Značajan doprinos „prevaralogiji”

(Nastavak iz prošlog broja Arta)

3. U trećem poglavlju “Empirijskog istraživanja” rečene tri komponente “stava o MOP-u” povezuju se sa “osobinama ličnosti”, njih devet po broju, s tim što se i ovdje “mutira” tako što se “osobine” miješaju sa “stanjima” i “orjentacijama”. Ovdje takođe nema teorijskog konteksta koji bi objasnio izbor ovih devet varijabli (ovdje su: identifikacija sa preduzećem; orjentacija na promjene; vjerovanje u pravedan svijet; usamljenost; samopouzdanje; autoritarnost; percepcija stila ponašanja rukovodilaca; zadovoljstvo životom; prisustvo stresa) pa bi se reklo da se pomoću ovih varijabli knjiga, prije svega, “napumpava” kako bi u njoj bilo više podataka i ona sama deblja. Inače, sami po sebi, dobijeni podaci imaju svoju zanimljivost i određenu relevantnost koja bi, međutim, bila i veća da su podaci valjanije interpretirani. Međutim, valjanije interpretacije nijesu moguće bez valjanog poznavanja psihološke teorije kao i bez poznavanja drugih studija o istim stvarima. Kada autori, npr, kažu, razmatrajući “usamljenost i motivaciju”: “kako bi ove iste podatke tumačili kad bi bili u prilici da uporedimo sa podacima o rasprostranjenosti osjećanja usamljenosti među zaposlenima u zemljama regiona i, pogotovo, razvijenim zemljama Evrope”, onda mi moramo da kažemo da su oni upravo i morali biti “u prilici” tj. bili su dužni da takve podatke potraže, i pronađu ih, u studijama “u zemljama regiona i, pogotovo, razvijenim zemljama Evrope” koje su upravo tako što ili nešto tome slično imale za predmet svog istraživanja. Ali oni to, u ovom slučaju, kao ni u slučaju bilo koje varijable/”osobine”, nisu učinili. I zato, naglašavam da su ove interpretacije nepotpune, nedorađene, ad hoc, provizorne, iako, uz sve to, čine najbolji dio ove “nedokuvane” knjige. No da su sve to što su morali stvarno i učinili autori bi napustili duh svoje knjige koja je pored svega što smo naveli, ograničena, neuka i provincijska. I nije, da se razumijemo, kad kažemo “provincijska”, problem u tome što je uzorak ovdje bio lokalni, jer su mnogi uzorci takvi, nego je problem u tome što mjere dobijene na ovom uzorku nisu upoređivane sa mjerama na drugim uzorcima. Nereflektovani pomoću teorije, koja se i ne poznaje sem na vrlo nezgrapan i sirov način, uz teoriju postignuća koja se ne poznaje uopšte, ovi podaci ostaju i sami sirovi i sirovo interpretirani. A takvi, kažemo, ostaju i zbog toga što su izostala i komparativna sagledavanja pa je to taman tako kao da se o geografiji Crne Gore govori uz zanemarivanje njenih mjera, npr., na takvim dimenzijama kao što su geografska dužina i širina ili, pak, nadmorska visina.

4. Uticaj socijalnostatusnih karakteristika na motivaciju zaposlenih, kao četvrto po redu poglavlje drugog dijela knjige, ima tu izvrsnu osobinu da je vrlo kratko te je, na ovoj svojoj dionici, ovaj turbo-folk “koncert” utoliko lakše podnijeti. No, mada se najsrdačnije zahvaljujemo autorima na tome, moramo ipak primijetiti da je, opet, naravno, zbog njihove proizvoljnosti, izostalo nešto što nije trebalo da izostane i što bi, da nije izostalo, koliko - toliko popravilo saznajnu vrijednost knjige. Izostali su podaci na osnovu kojih bi mogao da se stekne, koliki - toliki i kakav - takav, uvid o tome da li je vrsta vlasništva koja se tiče radnih organizacija u Crnoj Gori u bilo kakvoj vezi sa bilo kojom od brojnih varijabli sa kojima se u ovom istraživanju i ovoj knjizi barata. Imati u vezi sa tim pitanja formulisana u upitniku, a izostaviti odgovore na njih, u ovim vremenima, stvarnih ili deklarativnih, vlasničkih transformacija - to ne može da opravda ni najteža devijacija (autorskog/istraživačkog) pamćenja: ovdje se, stručno rečeno, radi o principu realnosti.

5/6. Upravo o svom principu realnosti treba da vode računa psihologija kao struka i psiholozi kao stručnjaci. U petom po redu poglavlju izlažu se ”stavovi o ulozi psihologa u organizaciji” (to je naslov) koji su utvrđeni pomoću odgovarajućeg upitnika pa se, uz to, utvrđuje i njihova (faktorska) struktura sa dva međusobno oprečna faktora (1. “organizacije trebaju psihologe” 2. “nevjerica u korisnost angažovanja psihologa u postojećim uslovima”) i ovu oprečnost stavova valja naravno shvatiti vrlo ozbiljno, mnogo i mnogo ozbiljnije nego što to čine naši autori - istraživači - psiholozi kad, u šestom po redu poglavlju izlažu “socijalnopsihološke korelate stava prema psihologu” (to je naslov). Pametnim psiholozima, hoću da kažem (i zato pominjem princip realnosti), ima da bude jasno da će, “stav prema psihologu i prema psihologiji” te tako i ugled njihove profesije zavisiti prevashodno od toga koliko ona može da bude korisna i to u najdoslovnijem smislu u kojem se to lako uočava i lako mjeri. Tako je, uostalom, i najpoštenije. Iz tog razloga i pitanje mastera koji se planira mora biti izdignuto iznad svake improvizacije i pukih finansijskih kombinacija - takav master mora sadržavati stvarne majstorske vještine, a one su toliko daleko od svega što je vezano za ovu neuku i nepoštenu knjigu, uključujući i njene “praktične implikacije i sugestije za akciju” na koje se sad moramo osvrnuti.

7. Kakve, s obzirom na sve što smo utvrdili o knjizi, mogu, dakle, da budu ”praktične imlikacije i sugestije za akciju” što se izlažu u njenom, završnom, poglavlju? Isto takve neuke i proizvoljne kakav je i njen “teorijski pristup problemu” i isto tako nedorađene sirove, mutirajuće, ad hoc i provincijske, kao što su interpretacije unutar njenog dijela sa “empirijskim istraživanjem”. Ova knjiga, kao ni njeni autori, ništa (ali, baš, ništa!) ne zna o treningu postignuća koji se, na temelju brojnih istraživanja i uz direkciju rigoroznih teorijskih eksplikacija, u ovoj oblasti psihologije razvio kao njen aplikativni rukavac. Trening postignuća, oslonjen na Rodžersovu nedirektivnu psihoterapiju i teoriju samstva, precizno i u detalje, definiše pojedine postupke kroz koje ima da prođu “polaznici” kako bi se psihološki pokrenuli prema ekonomskim postignućima, pa se i efikasnost ovoga treninga takođe precizno testira u svakom pojedinačnom slučaju (o tome: McClelland, D.C.; Hinter, D., ibid.). U pitanju je trening i vještina kojom se tokom njegovog odvijanja ima ovladati da bi se ona, s provjerljivim uspjehom, i primjenjivala. Ali o takvom treningu i o vještini naši autori, rekao bih, ništa ne znaju. Umjesto svega onog što trening postignuća sadrži, ovdje se improvizuju te na proizvoljan i na ad hoc način izmišljaju “sugestije za akciju” da bi se laički i vrlo naivno reklo, napr, i sljedeće:

“Konkretno rečeno, inicijalno, treba pokrenuti pojedince i grupe koje imaju razvijen motiv postignuća, a to su u prvom redu rukovodioci... koje karekterišu poželjne psihološke osobine... da najširi krug zaposlenih instruišu kako da obave radne zadatke i vrate vjeru u moć rada.” (podvukao M. S.). Pored toga što ovo što citiramo liči na zakašnjeli poziv za radnu akciju, moramo primijetiti kako na ovom mjestu knjiga i njeni autori upravo skaču sebi u usta. Dok se, naime, u prva dva poglavlja lamentira o tome, “kako se još uvjek rukovodioci biraju prema političkoj pogodnosti... po liniji rođačkih i kumovskih veza”, sad se govori o visokoj motivaciji postignuća upravo kod rukovodioca koji bi, po mišljenju naših autora, stoga imali da “instruišu najširi krug zaposlenih i vrate vjeru u moć rada” - da, dakle, takvu misiju izvedu ovi rođaci i kumovi sumnjivih stručnih vrijednosti. Navedeni “skok sebi u usta” samo je jedan od mnogih indikacija i detalja koji pokazuju koliko su ove “praktične implikacije i sugestije za akciju” stvarno neozbiljne i, u stručnom smislu, apsolutno neutemeljene.

No, stvarno ozbiljno je to da je potrebno uvidjeti nešto drugo što bi ova knjiga da postigne u vidu “praktične akcije” i zbog čega je potrebno da sad ispitivanju podvrgnemo naše autore - istraživače. Elem, potrebno je da rekonstruišemo njihov “stav o MOP-u”, kao što smo to ranije i najavili. Iz ovakve rekonstrukcije će biti jasno zašto je ova neuka, u stručnom smislu, i neotesana, knjiga uopšte pisana te kakve su, pri tome, bile namjere njenih autora kao i ciljevi koje bi oni htjeli da postignu. Ovakvi rekonstruktivni zahvati, da ponovimo, spadaju u okvir psihologije nauke (o tome: Maslow, A.; ibid; Polany, M.: ibid) i, ne samo da su u potpunosti legitimni nego su, u pojedinim slučajevima, i apsolutno nužni. Takav slučaj je upravo ova knjiga i, još više, njeni autori - tačnije, prvi od njih.

”Stav o MOP-u” kod prvog autora, rekonstruisaćemo tako što ćemo ga, kako se to sa stavovima inače čini, razložiti na njegovu (a) kognitivnu, (b) konativnu i ako bude potrebno (c) afektivnu komponentu:

ad(a) Već smo se, da više od toga i ne može, uvjerili da o teoriji, psihologiji i motivaciji postignuća naši autori ne znaju ništa (ali, baš, ništa!). To, međutim, ne znači da je, u slučaju ovog stava, kognitivna komponenta prazna. Prvi autor, R. Dunđerović je, naime, znao (pošto sam mu ja to rekao) da sam na MOP-u svojevremeno radio unutar jednog interdisciplinarnog projekta kojim je rukovodio prof. Slobodan Vukićević. I mi možemo sada jasno da vidimo kako ovakva kognitivna komponenta pokreće ad(b) konativnu: 1. piše se tj. improvizuje knjiga bajagi o MOP-u. 2. za knjigu se obezbjeđuje prof. Vukićević kao recenzent i kao, pokazaće se, zaštitnik koji će čuvati knjigu od svake stručne kritike; 3. Na FF se organizuje promocija knjige: sjećam se kako je, vidjelo se, i uz pomoć jednog “stručnjaka” za menadžment, promocija do te mjere ispunila amfiteatar Fakulteta da sam imao utisak, i u tome, vjerujem, nisam bio jedini, da knjiga predstavlja veliki i značajan događaj, jedan od onih najređih koji za sobom povlače i ozbiljan korak u nauci. I valjda je, u funkciji potvrde velikog događaja u nauci, promociji predsjedavao ništa manje nego jedan speleolog sa kojim je, primijetićemo, nivo razumijevanja teorije postignuća u ovoj tužnoj priči konačno utvrđen. Toliko veliki amfiteatar nije u stanju da ispuni ni najbolji roman godine, to može eventualno samo neki od rok-en-rol sastava, ali, to ne može, ma kako da je dobra, knjiga iz empirijske nauke pa, onda, ni knjiga iz empirijske psihologije. No, to što ne može veoma dobra, može, pak, knjiga-šarena-laža kojoj je cilj da nas prevari i, tako, postigne neke svoje para-akademske ciljeve.

U stvari, sa gornjim sugestijama, implikacijama i inscenacijama mi smo se iz oblasti psihologije kao i psihologije nauke “prebacili” i doturili čak do jedne, za ovo smutno i “tranziciono” vrijeme dosta karakteristične oblasti koja je poznata pod nazivom prevaralogija (o tome: Božović, R.: “Sumrak vrline”) bez koje nije moguće definisati/ocijeniti ovu knjigu i kontekst iz kojeg ona izranja.

Zašto govorimo o paraakademskim ciljevima? Zato što je “uzeti novac bio glavni cilj”, master studije su bile zamišljene kao instrument, a knjiga o motivaciji postignuća kao dokaz kompetentnosti za korišćenje toga instrumenta. No, mi smo je, nadam se, nasuprot tome, detaljno sagledali i pokazali da ova knjiga može da služi samo kao dokaz za odsustvo kompetentnosti - i ništa više od toga. Ali ni manje.

Egzaktno rečeno, i da ponovimo, ovdje imamo knjigu koja je napisana bajagi na temu o kojoj međutim njena dva autora, a takođe i njena dva recenzentna, kako se pokazuje, ne znaju ništa. (Zbog prvog recenzenta vrlo mi je žao što moram sve ovo da kažem. Ali, kako se to još od antike veli: drag mi je bio prvi recenzent ali istina draža.) Činjenica da je ova knjiga napisana, da je objavljena i promovisana, da se, vjerovatno, koristi u akademske svrhe i da je dosad bila na izvanakademski način zaštićena od svake kritike - sve to, uzeto zajedno, predstavlja ozbiljan simptom koji je u direktnoj kontraindikaciji sa društvom postignuća. (Hm, sa društvom postignuća! Prije bi se reklo da se radi o tamnom vilajetu. I pored pojavljivanja “slučajeva komedijanta” da se izrazimo a la Crnjanski.)

Ako dakle nema ništa od postignuća, sem u naslovu, šta se iz prikazane knjige može naučiti? Puno toga. Može se naučiti kako da švercujete temu koju navedete u naslovu. Može se, takođe, naučiti kako da promovišete to što švercujete, predstavljajući ga kao nauku, čak kao veliku, izuzetnu nauku. Možete, kratko rečeno, da naučite kako da se specijalizujete u oblasti prevaralogije, kako smo već parafrazirali.

U međuvremenu su, kako je to trebalo od samog početka, studije psihologije prikopčane na budžet ali je knjiga “Motivacija postignuća…” ostala sa svojim duhom proizvoljnosti koji se odrazio, prije svega, na master studije. Mi vjerujemo da je takva proizvoljnost skopčana, ne samo sa duhom te knjige, nego i sa činjenicom da je sam master psihologije formiran, vjerovali ili ne, pod neposrednim rukovodstvom speleologa kojeg smo već vidjeli kako predsjedava promocijom rečene knjige. Bilo bi dobro da se, ako predsjedavajući dozvoli, taj master popravi i oslobodi proizvoljnosti - to nije nimalo teško.