Frojdov pojam Lustgewinn, “dobitak u zadovoljstvu”, dostiže se dijalektičkim kretanjem u odlaganju želje, u skladu s tim, Seren Kjerkegor sebe i naziva - dijalektičarem u polju estetskog, budući da jouissance održava strategijom zavođenja (igrom krajnje dvosmislenih znakova), u kojem Johanes, za razliku od Don Žuana, ne poseže za konačnim seksualnim činom. - Erotsko je prevashodno dimenzija duhovnog.
Izokrenimo stvar, recimo da je, u stvari, Kjerkegor savršeno dobro razumio Lakana kad eksplicitno podcrtava - “seksualni odnos ne postoji”, prepoznajući asimetriju muško/ženskog užitka, otud ono najviše što se iz djevojke (u Dnevniku Zavodnika to je scenarij na djelu sve vrijeme) može izvući jeste i ostaje pjesnički povod. No, u zavođenje se uvijek već upušta onaj koji je (jeste) već zaveden.
Samo Tomšić (The Capitalist Unconscious), Lustgewinn razumije prije svega kao ono što se eksploatiše iz procesa ponavljanja. Dakle: sâm čin ponavlja jeste suština, tako da, kjerkegorovski koncept Ponavljanja ostaje nenadmašan, jer ukazuje da samo ponavljanjem možemo i otkrivamo kako nikakvo ponavljanje uistinu nije moguće, iako se uprkos tome ponavljamo. Kapital u cirkulaciji, ljubav u jeziku, politika u igri moći, itd.
Sa svom istančanom preciznošću koja mu je svakako svojstvena, Emanuel Levinas zapaža kako je - dijalektika odlaganje očiglednog - dodajmo, u refleksivnom kruženju razrađenog pojma. Kad to prenesemo na jouissance, odlaganje zadovoljstva ima za zadatak produžetak dobitak/dohodak iz njega.
U priči koju prenosi ‘hegelakanovac’, upoznajući nas sa osiromašenim porodicama koje simuliraju kupovinu u Volmart marketima, tako što prazne sektore i pune kolica koja predkraj radnog vremena, napunjena do vrha ostavljaju i tek tako odlaze, u čemu treba prepoznati višak uživanja u samom činu trgovine, šta, međutim, ako stvar sagledamo iz ovog ugla: zadovoljstvo se dobija iz prikrivene igre, tako da, budući da se zadovoljstvo crpi u samom osjećaju trgovine a ne u proizvodu, osiromašene porodice izvode pravu stvar. Uz to, apsolutno preokreću svrhu veleprodaje.
Na neki način blizak ovome, prema ljubavnicama se odnosi Don Žuan (zavodnik koji ne posjeduje duh), kome ljubav i seksualni odnos nisu primarni, naprotiv, osvajanje je to iz kojeg dobija višak uživanja kroz odricanja od svakog vezivanja/posjedovanja. I on, poput osiromašenih porodica u veleprodaji Volmart, napušta svoj objekat želje u trenutku kad ga je zadobio.
Povratimo se na Dnevnik Zavodnika (čini se da raskid vjeridbe od strane Kjerkegora niko dublje nije shvatio od Crnjanskog, pogledati knjige Kod Hiperborejaca), i neće biti teško dokučiti da filozof egzistencijalizma višak uživanja može dobiti samo kroz rekapitulaciju događa putem pisanja, tako da, tek tada biva potpuno jasno šta znači kad se u Ponavljanju ustvrdi da - Ljubav svoju sreću ima u sećanju. - (Elementarna logika nalaže suprotno, da, dakle, upravo sjećanje na ljubav čini nas nesrećnim, međutim, ne ukoliko od same ljubavi učimo istinsko umjetničko djelo.)
Film Funny Games (2007), prikazuje kako dva umobolna sadistička manijaka, nasumice odabravši jednu porodicu za žrtvu, višak uživanja crpe iz nasilja u odlaganju, iz pozicije čiste dominacije i moći, iz same mogućnosti da ih sve vrijeme mogu pobiti, ali to ne čine sve dok sama igra u kojoj su glavni, ne uzvrati onim što se zakuči iz pojma Lustgewinn. (Kad totalitarnog vođu na jednoj fotografiji vidimo kako - peca ribu u bazenu - šta nam to kazuje, osim da se radi o privilegiji koja kroz moć predstavlja nešto posve bizarno, lišeno zadovoljstva i užitka, u čemu se opet može i dobija zadovoljstvo i užitak.)
Nećemo pogriješiti kad kažemo da najbogatiji čovjek na svijetu, Ilon Mask, užitak u samom bogatstvu osjeća kao povratnu reakciju samo kad tokom jedne nedelje posluje u minusu od 80 milijardi. To, dakle, nije viša stvar bogatstva, već - moći nad bogatstvom, koje je upotpunjeno političkim neograničem uticajem.
S druge strane ovoga, gospodar u demokratskom poretku, jouissance izvlači iz uloge žrtve koja se tobože pita: ako sam sve učinio za svoj narod, gdje sam pogriješio prema mom narodu? Možda baš u tom prisvajanju, u tom - mom narodu - što je iskaz koji otkriva da se radi o fantaziji apsolutne moći.
U dodatku ovoga, dobro je primjećeno da, kad god Zapad biva napadnut od strane islamskog fundamentalizma, on prelazi u fazu samopreispitivanja, u smislu, pa gdje smo to u svom sveobuhvatnom emancipatorskom, prosvetiteljskom, slobodarskom projektu omanuli, u nastojanju da svijet učinimo boljim i osmišljenim mjestom za život, i tome sl? Utoliko prije, metafizički dug koji je zaista neotplativ jeste onaj prema žrtvi koja je stradala zarad našeg dobra, što u nama dejstvuje na nivou potisnute krivice i pritiska super ega: što više odajemo počast žrtvi, to smo je sve manje dostojni.
Liberali, te lijepe duše
Zar liberali i pro-lijevi ne prave fundamentalnu grešku u neokončivom nastojanju da se ukinu svi u društvu postojeći antagonizmi (to, naprosto, nije moguće iz razloga što bi sa tim nestalo i samo društvo). Uz to, nestankom svih neprosvećenih nagona - zavist, pohlepa, koristoljubivost - povlači sa sobom i nestanak onih koji su na sebe preuzeli ulogu - prevaspitača društva.
Demistifikujući naš moral na do kraja dosljedan i način koji je žučno polemičan i odvažno ratoboran, Niče je prepoznao da je naš potonji interes (zašto ne i - užitak?), skriven u samom Dobru. Opet Levinas koji veli: Niko nije dobrovoljno dobar!
Očito ne uspjevajući da se izbore protiv svojih korpumpiranih vlasti, Francuzi, Njemci, nešto manje, pak, Britanci, izvode javni lament nad migrantima, iz razloga što su bili tihi pa i gotovo nečujni kad su njihove zemlje odlazile u vojne misije, kako bi ratom finansirali dobar standard svojim građanima. U tom počiva najdublje i ono obizareno licemjerstvo savremenog, postmoderno permisivnog, liberalnog subjekta Zapada: što užitak eksploatiše iz kvazikritike vlasti, koja mu isto to i omogućava, jer je ta kritika uvijek već soft i nikada ništa, u konačnom, nije niti će na ovaj način promijeniti.
Da: rečno u potpunosti daje za pravo zaključiti sljedeće: optužbe na račun antiimigracione politike zatvaranja, na distancu desnice od stranaca, uljeza, tuđinaca, strateška je stvar u kojoj se nastoji postići “dobitak u zadovoljstvu”, dakle, prokrviti pojam Lustgewinn.
Samo se po sebi razumije da nema užitka bez viška, jer, kakvo zadovoljstvo dobija onaj koji ograničava ono što mu pričinjava samo zadovljstvo? Ok, možemo reći a što nije nepoznato: u ograničenju zadovoljenja, nalazi se ništa manje osjećanje samog zadovoljenja, itd. Na tragu toga, zapadno društvo iza kulturnog nanosa, nenapadnog pristupa, površne komunikacije i nezalaženja u prostor Drugog, s druge strane svoj jouissance ima u neograničenim slobodama, u kojima orgy party, ecstasy euforija, promiskuitetna potrošnja tijela u svim zamislivim varijantama, jeste njihov čisti užitak. Perverzija je u samom Zakonu, npr, u Amsterdamu postoje parkovi u kojima imamo klupe na kojima je dozvoljena konzumacija marihuane ali ne i cigareta, imamo striptizete u izlozima no nikakva psovka u javnom prostoru neće biti ni najmanje tolerisana, dakle, sve je dozvoljno ukoliko ne ugrožava Drugog, iako, ipak, mnogo toga direktno ugrožava Drugog.
Bonus video:
