Predmetno reagovanje se odnosi na krajnje kritizerski osvrt autora Milorada Simunovića u rubrici dnevnih novina “Vijesti” koji se zbog obima daje u nastavcima i na, najblaže rečeno, nedopustivo neumjesan način proziva lik i djelo autora knjige “Motivacija postignuća u organizacijama”, Ratka Dunđerovića i Jelene Mašnić. Prvo mi je važno da se zna da nam urednik Balša Brković nije predočio namjeru o objavljivanju, pa tako ni da će taj obiman kritizerski osvrt u nastavcima objaviti uz prilično posprdne i senzacionalizmu svojstvene naslove koji ne teže da privuku naučnu publiku. Relativno kasno sam saznala o tekstovima koji su, nakon svoje štampane forme, postali arhivirani i na online platformi pomenutog medija. Zbog toga ga smatram odgovornim što je u dnevnim novinama objavio Simunovićeve gnusne optužbe pod izgovorom da se radi o autorskom tekstu i što je, da nisam od drugih saznala, mogla izostati reakcija.
NE PROPUSTITE
Zbog prethodno navedenog, nemam potrebu da ovdje branim vrijednosti knjige već da javnost obavijestim koliko je neprihvatljivo da Simunović uz saglasnost uredništva vrijeđajući autore i njihove saradnike problematizuje naučno djelo, bez učešća naučne publike, i to na način koji nije svojstven naučnoj raspravi. Napomenula bih da je knjiga objavljena 2013. godine, izdavači su Filozofski fakultet i Institut za sociologiju i psihologiju na Univerzitetu Crne Gore, dobila je pozitivne recenzije uglednih redovnih profesora o kojima Simunović piše neprimjereno. Uz to, ni krive ni dužne, teatralno i posprdno proziva brojne koleginice i kolege čiji su radovi u knjizi prezentovani. Vjerovatno je to razlog da ovakav tekst nije objavljen u časopisu “Sociološka luča”, a sve godine koje su protekle od 2015., čitava decenija, kada je po njegovim navodima odbijen njegov prikaz, toliko zabrinut Simunović ne pokušava na drugoj adresi informisati naučnu javnost. Svako bi se onda zapitao zašto to nije uradio u časopisima ili naučnim skupovima prestižnih inostranih univerziteta budući da se poziva na jedan od njih kada je u pitanju tradicija istraživanja posmatranog fenomena.
Umjesto toga, senzacionalistički i uz brojne uvrede upućene autorima knjige, ukazuje javnosti da se nekada u svom magistarskom radu bavio motivom postignuća, ne pružajući istoj uvid u sopstvena publikovana istraživanja zbog kojih sam sebe smatra referentnim za ovo područje. Jednostavnom pretragom elektronskih nastavnih i naučnih baza lako je ustanoviti koliko je ko i kako radio, a, gle čuda, ovaj koji kritikuje nema baš zavidnu nastavno-naučnu biografiju.
Ovdašnjoj akademskoj zajednici je dobro poznato da je profesor Dunđerović utemeljio studije psihologije u Crnoj Gori. U ranoj fazi razvoja studija rukovodio je istim i obezbijedio je saradnju sa profesorima iz regiona, pripremio sve potrebne materijale za akreditaciju studija i upis prve generacije brucoša, bio mentor i saradnicima u nastavi (koji su dobili naučna zvanja), a i velikom broju studenata osnovnih i specijalističkih studija. U više od deset kompleksnih empirijskih istraživanja na području Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije (prije i nakon rata) bio je rukovodilac i metodolog, a što je publikovano i u radovima mnogih autora citirano. Obavljao je brojne složene i odgovorne poslove, od kojih ću pomenuti samo one koji mi se čine najbitnijim, da je bio rukovodilac Psihološke laboratorije, da je obavljao funkciju dekana, u tri navrata rukovodio postdiplomskim studijama iz psihologije, predavao na tri univerziteta u Bosni i Hercegovini, na dva univerziteta u Srbiji, na našem Univerzitetu, te kao gostujući profesor na jednom američkom univerzitetu. Objavio je više od 180 stručnih i naučnih radova koji su publikovani u regionalnim i inostranim časopisima. Već više od petnaest godina je u formalnoj penziji, a još uvjek se intenzivno bavi naučno-istraživačkim radom. Moguće je pretragom na internetu učiniti dostupnim i pročitati propratni tekst i dio teksta iz njegove posljednje studije pod nazivom “Psihologija balkanskih stradanja”, gdje se pronalazi bogata naučna biografija.
Važno mi je da šira javnost zna da više od dvadeset godina sarađujem sa profesorom Dunđerovićem, da mi je bio i dalje jeste profesor i mentor, saradnik i prijatelj, da me je uvjek pozivao da realizujemo istraživanja i uključujemo naše studente koji su na terenskim istraživanjima, u praksi, mogli vidjeti šta je to što im predajemo dok smo u učionici. Prevashodno je ova studija njima posvećena, a neskromno ću zaključiti da može služiti kao primjer neophodne radne sinergije između profesora, saradnika u nastavi i studenata. Uzdržaću se da obrazlažem elemente sopstvene nastavne i naučne kompetencije jer je akademski manir da to na propisan način čine drugi (mentori, saradnici i kompetentna naučna javnost). Uostalom, moguće je u biltenu Univerziteta Crne Gore pronaći recenzije koje su o mom radu napisale tri redovne profesorice u periodu kada sam konkurisala za prvo naučno zvanje.
Priličan je i broj godina kroz koje sam se mogla upoznati sa radom Milorada Simunovića, njegovim karakteristikama ličnosti i ponašanjima koja su, uglavnom, vodila destrukciji i omalovažavanju kolega i studenata. Od njega nikad nisam doživjela profesionalnost, vrlo često ni minimum akademskog ponašanja. Kao mlađa saradnica sam se stidila da je u jednom momentu rukovodio Studijskim programom i nerijetko, prinuđena situacijom i rokovima, te željom da se studije održe, pripremala materijale za administrativno funkcionisanje (primjera radi, kada je trebalo sačinjavati izvještaje za potrebe akreditacije/reakreditacije), što je vodilo tome da i formalno preuzmem rukovođenje. Ne moram detaljisati koliko je nemoguće sarađivati sa osobom koja pati od ideje veličine, koja se ponaša agresivno zbog frustracija koje mu proizvodi njegov hronični alkoholizam. Zbog toga mene ne iznenađuje da je i nakon protoka velikog broja godina, iz penzije kao jedva vanredni profesor, pokušao za sebe pribaviti javnu pažnju, opet ocrnjujući druge. Sigurno je da smo mnogi odgovorni što predmetni kritizerski rukopisi umjesto da se nađu u postupku psihijatrijske analize sada bivaju predmet rasprave po dnevnim novinama.
Na kraju, a najbitnije, važno mi je da nauka preživi kvazi naučnu retoriku i sve rijaliti koncepte naše svakodnevnice.
Jelena Mešter
(rođena Mašnić)
NAPOMENA: Odgovor urednika Arta biće objavljen u narednom broju.
Bonus video:
