Ogoljen otvara hodnike, Aleksandar Gavranić, putujući lavirintima sebe, društva, svakodnevice... Naizgled rutinski, a ono ritualno, slaže riječi, štedljivo, a širokogrudo. Kreira tako poeziju sabranu u knjizi “Hodnici” čija forma postera traži da je sklopljenu raširite, dok se pjesme raštrkane urezuju u pamćenje i dušu, a njihov eho bjelinom odzvanja.
Svoju novu, treću zbirku poezije, “Hodnici” crnogorski glumac Aleksandar Gavranić objavio je u izdanju kuće “Žuta koranjača”, čiji je urednik Ilija Đurović. Autentična knjiga-poster može se kupiti u Podgorici, i to u novim prostorijama Dramskog studija “Prazan prostor” u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”, u ugostiteljskom objektu “Tarantino”, kao i online, na Platformi knjiga.
“Svojom poetikom Aleksandar Gavranić je i ranije odudarao od glavnog toka crnogorske savremene poezije, a taj se otklon dodatno intenzivira novom knjigom. Zbirku ‘Hodnici’ čini tridesetak izrazito kratkih, snažnih i uzbudljivih pjesama. Specifičnost forme Gavranićeve nove poezije ispraćena je i nestandardnim dizajnom knjige. Zbirka ‘Hodnici’ napravljena je kao knjiga/poster, a za specifičan izgled novog izdanja ‘Žute kornjače’ zaslužna je dizajnerka Lidija Rabrenović”, ističe se u opisu.
U razgovoru za Vijesti, Gavranić otkriva da je knjiga nastala prilikom njegovog “povratka u tišinu i slušanje”, ali i da je gluma prilično uticala na to kako živi, piše i kakav je sa ljudima.
“Ja sam kroz glumu naučio vrijednost istine. Osjetljiv sam na laž i bilo kakvu manipulaciju. Trenutno se isključujem kada sam sa ljudima koji “igraju” neki svoj izmišljeni karakter, jer nemaju hrabrosti da otkriju ko su”, kaže u intervjuu.
Nagrađivani crnogorski glumac angažovan je i na regionalnim filmskim i televizijskim projektima. Igra glavnu ulogu u špijunskom filmu “Ruka pravde” u režiji Nemanje Ćeranića, koji je već polovično snimljen, i to u Argentini, gdje se dio radnje i događa, o čemu Gavranić govori više u intervjuu za Vijesti i ustupa ekskluzivne fotografije sa snimanja. Pored toga, iščekuje se i premijerno prikazivanje serije “Tvrđava” u kojoj je igrao, a glumac dijeli utiske i prisjeća se procesa. S obzirom na to, Gavranić komentariše i korelaciju filma, istorije i društva, ali i teme iz prošlosti zemlje i regiona koje u sebi nose tendenciju da, kao po automatizmu, izazovu podjele, razdor, komentare i ožive duhove i traume, zanemarujući filmski i umjetnički aspekt djela.
Iako član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, Gavranić je nezaobilazan dio savremene nezavisne pozorišne scene u Crnoj Gori. Dio je nekih od najznačajnijih pozorišnih projekata na tom polju, a sada najavljuje i predstavu “Čarobni brijeg” koju priprema Mirko Radonjić u produkciji Dramskog studija “Prazan prostor”. Dok čeka snimanje filma “Sobe”, koji se oslanja na popularnu predstavu istog tima, Gavranić se vratio svojim profesionalnim obavezama u Beogradu.
Naizgled hermetične, pjesme u “Hodnicima” su izrazito kratke, nabijene emocijama i slikama, sa motivima doma, gubitka, različitih rutina i rituala, ali i nježnosti. Koliko je ovo zbirka nekih ličnih hodnika, misli i preokupacija, a koliko kolektivnog osjećanja?
Knjiga “Hodnici” je nastala u fazi mog povratka u tišinu i slušanje. Pokušao sam da arhiviram sve što opažam na jednostavan način, da se zaputim prema empatiji i oslobodim jezičkih viškova koji čine čovjeka dosadnijim nego što realno jeste.
Nekada u svega tri riječi postižete poetsku zaokruženost, istovremeno je ostavljajući otvorenom za tumačenje i dijalog sa čitaocima. Kako nastaje jedna takva pjesma, čini se da je riječ o pažljivoj i posvećenoj gradnji, prije nego spontanosti?
Važno je da budeš otvoren da bi ljudi mogli da vide unutra. Ako si iskren, privući ćeš ih. Ali moraš da se otvoriš. Da vide da si pun govana. Ako želiš da stvoriš uljepšanu verziju sebe na bilo koji način, to je pogibija.
Pjesme su pune kontrasta, oksimorona, personifikacije, sa osvrtom na vrijeme, društvo i odnose, uz introspektivni ton, ali i angažovani karakter. Kako Vi sada doživljavate poeziju i knjigu “Hodnici”?
Rekao bih da je to knjiga koja nije imala pretenziju da nešto bude. Nije u napregnutosti da bilo šta dokaže. Pisana je u miru. Moje biće je trenutno u miru. Nemam potrebu da dokazujem svijetu kako sam valjan. Niti sam opterećen time kako me drugi doživljavaju. Potrošio sam 15 godina na to. To je pogrešan put jer si stalno u nekom sukobu sa postojanjem.
Zbirka dolazi u nesvakidašnjoj formi knjige/postera. Šta Vas je navelo na takvo rješenje i kako ono utiče na čitanje i doživljaj čitalaca?
Knjiga je dobila svoju formu i vizuelni identitet zahvaljujući Iliji Đuroviću, uredniku i izdavaču, Lidiji Rabrenović koja je uradila dizajn i Mirku Radonjiću koji je uradio fotografiju. Ja sam vjerovao njihovoj pameti i senzitivnosti i pustio ih da od mog materijala naprave knjigu i izuzetno sam im na tome zahvalan.
Pjesme nose gotovo scenski tempo i ritam, uz lako zamišljenu atmosferu. Da li gluma i pozorište na neki način oblikuju i pisanje poezije i u kom kontekstu?
U glumi imaš dva puta. Da se sakriješ i da se otkriješ. Imaš ljude koji što više glume postaju sve veći foliranti i imaš ljude koji postaju slobodna i otvorena ljudska bića. Ja sam kroz glumu naučio vrijednost istine. Osjetljiv sam na laž i bilo kakvu manipulaciju. Trenutno se isključujem kada sam sa ljudima koji “igraju” neki svoj izmišljeni karakter jer nemaju hrabrosti da otkriju ko su. Gluma je jako uticala na to kako živim, pišem i kakav sam sa ljudima.
Povjerena Vam je glavna uloga u špijunskom trileru “Ruka pravde” koji se snima u Srbiji i Argentini. Film donosi priču o Blagoju Jovoviću, porijeklom iz Crne Gore, koji je 1957. godine prepoznao Anta Pavelića, u dalekom Buenos Ajresu i ranio ga, a on je preminuo dvije godine kasnije. Šta je u fokusu radnje i kako je protekao prvi dio snimanja? Koliko je bilo izazovno, mentalno i emotivno smjestiti se u atmosferu i braniti lika?
To je čista filmska priča. Imate čovjeka koji je želio da se osveti i koji je bio spreman da rizikuje svoj život i život svoje porodice kako bi se osvetio, a onda je čuvao tajnu o atentatu blizu četrdeset godina. Osveta kao fenomen je nešto što suštinski određuje ove naše prostore. Mi se iznova svetimo jedni drugima i uvijek imamo opravdanje za osvetu, jer “oni tamo su nama nešto uradili”. Svaka strana ima istu logiku. I tome nema kraja. Potrage za pravdom su nam se mnogo puta kroz istoriju završavale novim prolivanjem krvi...
Cijela priča je smještena u Buenos Ajres pedesetih godina i iskreno se nadam da ćemo uspjeti da napravimo jedan autentičan špijunski triler koji se može ticati svih nas. Vjerujem da će film biti drugačiji od onoga što ljudi očekuju.
Da li je rad u drugačijem kulturnom i geografskom kontekstu ostavio neke posebne impresije na Vas?
Činjenica da smo snimali dio filma u Buenos Ajresu i dalje djeluje kao san. Snimali smo u najautentičnijim djelovima grada i to će definitivno dodati novi nivo samoj estetici filma. U filmu igraju inostrani glumci. Pola filma je na španskom jeziku. Zaista je poseban projekat koji u filmskom jeziku može donijeti nešto sasvim novo u regionalnom filmu.
Očekuje se i premijera serije “Tvrđava” u kojoj igrate člana državne bezbjednosti. Najavljena kao priča o sudbini mladog para, Hrvatice i Srbina, koji se zaljubljuju u Kninu u periodu raspada Jugoslavije, serija se dešava u specifičnom istorijskom, ali i društveno-političkom okviru. Najavljeno je ranije da će biti prikazana ove jeseni, kada se obilježava 30 godina od “Oluje”. Šta možete reći o tom projektu?
Serija “Tvrđava” je ogroman projekat. Ja tumačim ulogu Danca, čovjeka iz državne bezbjednosti i mnogo mi je bilo drago što sam imao priliku da radim sa Sašom Hajdukovićem koji je jedan od najjednostavnijih režisera sa kojima sam u životu snimao, a da pritom nije banalan, nego vrlo lucidan u toj jednostavnosti. To je bilo sjajno životno iskustvo, jer rijetko imaš priliku da radiš sa tako mnogo glumaca na jednom projektu. Bukvalno sam u svakoj sceni radio sa drugim glumcem. Serija bi trebalo da se emituje na jesen.
Na crnogorskom, ali i regionalnom podneblju, teme poput ovih uvijek izazovu brojne komentare. Snimanje serije “Tvrđava” u Crnoj Gori, konkretno u Nikšiću, već je ranije pokrenulo različite kontroverze i tumačenja, a za očekivati je da se nešto slično desi i sa “oživljavanjem” lika Blagoja Jovovića. Koja je uloga, ali i obaveza, filma/serije kada su ovakve teme i likovi u pitanju, a koji su kako tada, tako i danas, izvor podjela u našim, uglavnom već podijeljenim, društvima?
Nažalost, na našim prostorima ideologija često potisne estetiku. I uvijek je borba oko toga. Ti kao glumac si dužan da se boriš za estetiku koja je na moralnim osnovama, onoliko koliko možeš. Za serije i filmove se izdvaja veliki novac i to je oduvijek bila propagandna mašinerija u kojoj glumac često nema velikog uticaja. Ali to ne znači da ne možeš da utičeš na stvari. Tvoja uloga je ipak tvoja uloga. Ja uvijek materijalu pristupam sa idejom da napravim nešto smisleno i ispričam smislenu priču. Ako se napravi nešto loše, naravno da sam odgovoran. Važno je da se boriš za svoje estetske standarde. Ne uspiješ uvijek. Ali kada uspiješ, dobar je osjećaj.
Vaš umjetnički izraz je višeslojan i multimedijalan. Da li spoj različitih disciplina dodatno nadahnjuje i je li potrebno pronaći neku vrstu balansa?
Ja volim da stvorim. Postajem plemenitiji od toga. Mislim da čovjek ima priliku da upozna sebe na jako dubokom nivou kroz ovo čime se mi bavimo i ja se stvarno trudim da prije nego što umrem maksimalno upregnem svoj talenat. Taj osjećaj smislenosti koji se javlja kada nešto stvoriš, je umirujući.
Nakon kratkog boravka u Crnoj Gori, ponovo ste u Beogradu. Šta nudi tamošnja produkcija, kakve su prilike spram crnogorskih i šta Vas još, pored svega navedenog, čeka?
Beograd je veliki grad koji glumcu nudi mnogo prilika da radi. Mnogo dešavanja. Mnogo kastinga. Projekata. Ja sam dosta naučio radeći u Beogradu. Tu moraš da se boriš za sebe i svoj talenat. Niko te neće čekati. Svaki kasting je prilika da te upoznaju. Moraš da se krećeš. Da komuniciraš. Da imaš showreel. Da imaš nove fotografije. Veća sredina te uvijek pokreće na akciju.
Očekuju me novi projekti gore o kojima još ne bih govorio, jer je rano za to. Ali, očekuje me i snimanje filma “Sobe” u Podgorici, što me jako raduje. Važno je da si u radnoj energiji i u dubokoj motivaciji. Ako znaš zbog čega se baviš ovim, onda ti ne znači mnogo gdje si. Smisao je svugdje isti.
Institucija nosi opasnost da te pretvori u uhljeba
Godinama ste prisutni i na nezavisnoj, ali i institucionalnoj kulturnoj sceni. Kakav je njihov položaj, ali i međusobna korelacija u Crnoj Gori? Kakve su okolnosti u kojima umjetnici kod nas rade i stvaraju?
Institucija nosi opasnost da te pretvori u uhljeba. Postaneš glumac kojem se suštinski ne radi. Primaš platu i odustaješ od sebe iz dana u dan. Ulaziš u svejednoću. Potrebno je mnogo svijesti i discipline da ne uveneš u instituciji.
Što se tiče nezavisne scene, tu je problem novac. Uvijek je neko krpljenje i snalaženje. Najveći izazov je živjeti od glume, a ne biti folirant i đubre od čovjeka. Jer, kod nas su okolnosti takve da solidan broj ljudi misli da je potrebno da se moralno prostituišu kako bi se bavili glumom.
Autentično putovanje sa posebnom pojavom u našem pozorištu
Pored prostora pred kamerama, prisutni ste i u pozorištu. Trenutno radite na predstavi “Čarobni brijeg” Mirka Radonjića za koju ste najavili da će se pripremati cijelu godinu. Kako izgleda takav proces u pozorištu, s obzirom na dug vremenski okvir, za razliku od standardnih proba koje traju obično par mjeseci?
Proces rada na predstavi “Čarobni brijeg” u trajanju od godinu dana toliko donosi glumcu u svakom smislu. Ubija površnost u tebi. Uči te posvećenosti i davanju, jer ipak provodiš godinu dana života u ideji da možda ipak praviš nešto valjano. Mislim da ova predstava može biti jedno autentično putovanje. Svi oni koji su gledali Mirkove predstave “Sobe” ili “Ana Karenjina” znaju o čemu pričam. Mirko Radonjić je posebna pojava u ovom našem pozorišnom prostoru. To su procesi poslije kojih znaš da si postao bolji glumac i čovjek.
Ka nečemu
nježan
da se zaputim.
Bože
što te živim
i nemam
u praznoj kući
skupljam
u tebe
da pretvorim.
Mala gurmanska,
ulaz gdje su
ono dijete ugušili,
urnebes, majonez, kupus.
Puknut
krpljen sav,
meditiram.
Bonus video:
