Amy Dunne je tipičan primjerak porodičnog marketinga, ona je, dakle, amerikanizovani proizvod namjenjen obožavanju (film Gone girl), lijepa je, izuzetno inteligentna i uz to kreativna, riječju, otjelotvorenje je uspjeha u kapitalističkom svijetu. Ovome dodajemo: ona je, s jedne strane - čist simptom svojih roditelja, s druge - fantazijski prostor u kojem se projektuju mase, dakle: Amy je biće za druge.
Udajom za Nicholasa, oličenje provincijske nadobudne i jednako toliko isprazne budale, ona je već izvršila ‘transgresiju’, naprosto je napustila namijenjenu joj ulogu, i zauzvrat je dobila razočaranje u vidu izdaje; suprug je vara, iako je ona sve, prvenstveno karijeru i uz to napuštanje Njujorka, posvetila njemu. Ono što joj preostaje jeste da do kraja bude etična prema svojoj želji. Dakle: ona neće pribjeći samooptuživanju, malodušnom nadvijanju nad vlastitim izborom, i tome slično, naprotiv: riješena je da sve udesi tako da ispadne kako ju je suprug ubio, a da bi scenario bio nadubjedljiv, ona sama je više nego odlučna da po napravljenom planu sve zaokruži samoubistvom koje će izgledati kao ubistvo koje je počinio suprug. - U krajnjem, Amy jeste otpočetka “svog” života bila žrtvovana, utoliko više što je bila projekat, izum roditelja koji su putem djeteta retrospektivno sebi pribavili, u međuvremenu izgubljeni životni smisao.
Žižekovski rečeno, šta je, kako bi se iz toga izvukla, Amy učinila - postala je konačno “objekat za sebe”. Da li je metoda kojom je to izvela krajnje surova, drugo je pitanje koje ovdje nećemo izlagati analitičkom pretresu, međutim, obrt ili rez, izlazak iz pritiskajuće sjenke velikog Drugog nerijetko zahtijeva radikalni iskorak.
Budući da Amerika više nema tu namjeru biti ostatku svijeta postmodernistički, amerikanizovani proizvod, grandiozna predstava u koju se imaginarno investiraju fantazije, libidalni impulsi, iz koje se crpi jouissance dobijen režijom u kojoj za druge predstavljamo subjekt superlativa, ona se odlučila (kako veli Tramp), prestati biti “žrtva”, što će reći: ona je u procesu “subjektivizacije”, samoiskustvovanje sebe kao objekta, što je proces koji nameće izolaciju i povlačenje, otud za nju više globalizacija nije opcija.
Da je kojim slučajem pribjegla uvijek već, inače, lažnoj samokritici (priči koju sebi pričamo o sebi), vječnom lamentu nad prokletim izborom, verglu o prošlosti gdje je napravila fatalnu grešku, to bi nam, onda, pokazalo jednu Amy koja je sve vrijeme sumnjala da li doista jeste ono što predstavlja drugima. Ne: Amy je mnogo više od toga, a ponajviše jeste ono što koristi scenario čiji je subjekt taj što ga genijalno manipuliše, na kraju filma to vidimo kad daje intervju izigravajući srećnu suprugu u jednom idiličnom braku, nakon scene koja se između nje i supruga odigra na gornjem spratu gdje je izrečena sva istina. (Njen odnos prema svemu tome iskazan je kroz svirepo ubistvo Desia koji je očajno zaljubljen ali u njegovu verziju nje.)
Odbacujući od sebe svijet, šta, dakle, ako Amerika šalje poruku: ne želimo više da budemo gospodar drugima, nego da zagospodarimo samim sobom? Jer, to i jeste način da opet bude sjajna/snažna, moćna, i tako dalje. Budući da se isuviše istrošila u militarističkom misionarstvu medijski prevedenom kao nastojanje uspostavljanja mondijalistički uređenog svijeta.
U reciprocitetu odnosa, onaj koji je postavljen da upravlja drugima, biva ništa manje žrtva, naposljetku ako ničeg drugog ono makar stečene potrebe za upravljanjem. Ili, upotrebimo ilustracije radi film Analyze That, u kojem šef mafije, Paul Vitti (igra ga Robert de Niro), zapada u duboku anksioznost usljed ogromnog pritiska koji se prećutno nad njim vrši, a sastoji se u nalogu da uvijek bude onaj ‘za kojeg se pretpostvlja da zna kako da upravlja’. (Kako, dakle, gospodar nema pravo ili je lišen luksuza da posumnja u svoju odluku, u konačnom, u mnogim odlukama gospodar odlučuje odluke radi. Ili, prihvatajući tačnim odgovor Lakana na pitanje koje je trideset godina progonilo Frojda - Šta žena želi? - Želi Gospodara sa kojim će upravljati, onda nikako nema mjesta čuđenju što žena počesto zapadne u histeričan napad.)
Nek nestane onaj koji je voljen
Ginger posjeduje šarm kojim obilježava noć u kazinu reklamama obasjanog Las Vegasa, ona je uvijek ublizu onih koji se kockaju na veliko jer im ‘donosi sreću’ (u stvari im izvlači novac), naprosto, njena harizma i prije svega ono što Kjerkegor podrazumijeva pod - umećem pojavljivanja - plijeni i zavodi, svi joj, čak i oni zaduženi za uređenje parkinga sa ljubavlju izlaze u susret svakom njenom prohtjevu, pa ipak, ona je istovremeno istinski rob jednom jadnom, mizernom i prezrenja dostojnom Lesteru, makrou koji čak ni u tome nije dobar. Tako film Casino pokazuje da pojava vješto prikriva da, doista, iza nastupa nema ničeg misteriznog niti sublimnog, naprotiv, moć se dobija samo od strane drugog koji u objekat užitka učita ono što je njemu samom vječita tajna. (Propast Ginger u jednom hotelu u čijem hodniku ovjerava okružena narkomanima koji su joj potrošili gotovo sav novac, dodatno ukazuje da je aura zavodnice u tome što je tragična osoba koja je pozicionirana u prostor fantazije drugih.)
Nasilje koje idol izvršava nad obožavateljima koji su zarobljeni u opsesiji (oponašanju i gubljenju iluzije identiteta), mora, kad tad, biti naplaćeno, tako da Lakan jeste doista u pravo kad konstatuje - Volim te, ali pošto u tebi postoji nešto više od tebe, razbiću te!
U Gone girl, Amy je izvela/izrežirala najbolju reklamu sebi i ne znajući da to, zapravo, čini. Voljena i draga, kreativna, Amy koja je mnogima uzor, tek tako nestaje da bi tokom tog perioda za tako nešto bio okrivljen njen suprug, međutim, kada se iznenada pojavljuje, polu naga i potpuno krvava, sa pričom da je bila zatočena od strane ludog obožavatelja koji joj je nekad bio poznanik, onda sva medijska pažnja prelazi u dobro nam poznati - amerikanizovani sentiš. Iako je iza svega, u stvari, zločin koji će tek kad se vrata kuće zatvore postati pravi pakao, pred kamerama je, pak, sasvim drukčija slika: to je par koji Amerika slavi!
Na pitanje, dakle, šta drugi želi od nas?, jedan od mogućih odgovara bio bi: idealnu verziju sebe. Jer, ukoliko se ne održimo u namijenjenom nam simboličkom mandatu, kao nešto misteriozno, tajanstveno, nespoznatljivo, ukoliko, prema tome, ne održimo hladnu, ‘skopčanu’, distancu koja nikad ne daje čak ni gest, najzad, ukoliko ne budemo otmeni u svom pojednostavljenom i samačkom životu predati samo i isključivo profesiji poput Mr. Stevensa (Ostaci dana), Miss Kenton će pasti u duboki očaj, osjetiće se kao neko ko je, u stvari, ništa manje nego iznevjeren, izgubivši investiranu želju u objekat koji je prikrivao da nije ono što je u pojavljivanju nastojao predstaviti (kao) da jeste.
Utoliko prije, vrhunac onog nečeg što nas privlači i odvlači čak u samu smrt, jeste baš ono što doslovno ne postoji. Zato je umijeće ostati na površini, prema drugom emitovati jednu, recimo - naučničku nezainteresovanost, već zbog toga što, koliko god objekat zračio zavodljivošću čistim estetizmom, on uvijek jeste simptom drugog (trag ego-ideala), kao i otvor za smještanje fantazijske projekcije koja nas, koji je upućujemo, mora napustiti i razočarati.
Bonus video:
