Najmlađi član čuvenog jugoslovenskog kvarteta otišao je u vječna lovišta. Filip David nije htio da izda svoje prijatelje. I on je umro od raka. Kao Danilo Kiš, 1989, Pariz, Borislav Pekić, 1992, London, Mirko Kovač, Rovinj 2013. Flip David, Beograd, 2025. Četiri šampiona. I jest rak za prvaka. Kako je govorio u bifeu Ateljea 212 Zoran Radmilović.
Prve priče Filipa Davida pohvalio je Ivo Andrić u jednom razgovoru za Večernje novosti. Bilo je to sredinom šezdesetih, a David još nije bio objavio svoju prvu knjigu Bunar u tamnoj šumi. Kovač me podsjetio da od mlađih pisaca Andrić u tom razgovoru izdvojio Kiša i Davida. Flipove priče na tragu su one romantičarske tradicije čiji je preteča Novalis, Himne noći. Na početku je E. T. Hofman i njegove povijesti Princeza Brambila i Gospođica Skideri. Iz Hofmanovog Zlatnog ćupa izronila su dva pisca čije su poetike najbliže Davidu: Edgar Alan Po i Embrouz Birs. Časovnik Džona Bartajna E. Birsa potreban mi je kao rima za kraj ovog eseja.
U ranoj priči Kutijica David piše: Napolju su prskali nabubreli cvetovi, a prozori su bili umrljani mirišljavom krvlju. Ova slika cvijeta i prozora, i slovo R koje kasa kao krv ravnicom vodi do onog refrena iz pjesme Gavran: Never more. Do Poovih priča U dubinama Malstrema, Bunar i Klatno, Đavo perverznosti, Pad kuće Ašer, Maska crvene smrti... U Davidovim pričama kao kod E. A. Poa erotsko je u bliskoj vezi sa smrću: Smrt se rađa gde je ljubav najjača. Ili: Bezdan se otvara kad je čovek najbezbrižniji. Na tom principu grade se priče vesele jeze Filipa Davida. U tim pričama vlada mjesec studeni. A junaci čine Mjesec nervoznim. I smrt lako diše u Davidovim pričama. Ona je tako blizu čitaocu. Na razmak ni duži ni kraći od noža. Kao u priči Skaska o nebeskim kočijama: Zakuni se da ćeš me uvek voleti, da ćeš mi večno biti veran. I dok mu je u zanosu pružala svoje usne, mladić oseti prema njoj strahovitu strast... ali, kad se njene oči približiše njegovim, njegove opijenosti nestade; ispod gustih crnih trepavica, ne vide ništa sem duboke praznine, onda se u njima ukazaše krajičci sivog neba, po kojima jezde sićušne kočije. On, užasnut, povika na ženu; ona se i ne trže, zauvek je zaspala u njegovom naručju. Da je samo trenutak ranije svojim usnama dodirnuo njene, bio bi već mrtav... ljubeći ga, udahnula bi mu dah smrti.
Fantastika u jugoslovenskoj književnosti nema bogatu tradiciju. Iz toga fantastičnog nasljeđa koje je blisko Davidu evo po sjećanju izdvajam San doktora Mišića Šandora Ksavera Đalskog i njegova priča Noturno. Pa priča Miš Antuna Gustava Matoša... Zapis o darovima moje rođake Marije Momčila Nastasijevića, Vrt blagoslovenih žena Miloša Crnjanskog. I dalje ne mogu da se sjetim ko je još uticao na Filipa Davida, jer pravi majstori uvijek nešto i zataje. To je grob bez dna: Tajna Makargerove jaruge. David se držao Singerovog uputa: piši o onom što najviše voliš. Na način na koji još nijedan pisac nije činio.
I Kinoteka je uticala na Filipa Davida. Pamtim još uvijek dok sam se kao dječak i student muvao po Kosovskoj ulici u Beogradu, mladiće egzistencijaliste, mršave, blijede, s velikim podočnjacima. I djevojke u crnom kostimu, obavezno ravna kosa. Pamtim ekspresionističke filmove koji su učinili dojam na Davida: Umorna smrt i Metropolis Frica Langa, Šetnje u noći i Nosferatu F. W. Murnaua, pa Kabinet doktora Kalgarija Roberta Vinea, Golem Pola Vegenera i Karla Bezea, Oči mumije Ma Ernsta Lubiča i, meni najdraži, i najbolji Ulica Karla Grunea. Mjesečeva svjetlost iz tih filmova svjetluca u Davidovim pričama.
A japanski majstori?, pita me Filip u Medija centru. Milan Đorđević smješka se i ćuti. Pokušavam da se sjetim i krenem od Ulice srama Mizogičija i njegove O Haru kurtizane i Legende o Ugetsu, Keneto Šindu sa Onibabom i Golim ostrvom, pa Dnevnik lopova... Nagiše Ošima i njegovo Carstvo čula i Carstvo strasti. I na kraju Kurosavin Pijani anđeo, pa Krvavi presto i film Zli mirno spavaju.
U monografiji o Filipu Davidu ovi bi naslovi mogli biti naslovi poglavlja. Kakvo blago zla i strepnje spava u Davidovim pričama.
Dječak koji je vidio što niko nije
U priči Princ vatre i jeste Filip plemić plama (za knjigu Princ vatre David je dobio Andrićevu nagradu). U jednom doživljaju Aharona ben Šamela Hamasija lako prepoznajem važan akord Davidove autopoetike: Prva priča iz koje izlaze ostale i u koju se potom slivaju zabeležena je delimično u Ahimazovom Letopisu na hebrejskom, u rimovanoj prozi.
U prozi je teško doseći poetsko. To uspijeva Filipu Davidu. U njegovim pričama fantastika (i)li okultno rimuju se sa pejzažom: ruševina, tamna šuma, konačište, zamak, bolnica, raskršće, ludnica, pustolina. Kostim i rekvizita (svijeća, nož, kutijica, zvono, cigla) rimuju se sa citatima iz Tore, Kabale, Jevanđelja. Rimuju se citati iz hasidskih priča i Halucinacija Stenlija Fleminga, rimuju se pozorište No i Mjesečevo pozorište sjenki, rimuju se smrt i ljubav, Dibuk i Golem, broj i slovo.
David piše rijetko, kao da umače pero u krv. Mirišljavu. A boja? Ljubičasta. A zašto ljubičasta, ne znam. Ili je to boja Davidove fantastike. Nekom drugom prilikom napisaću nešto o ulozi muzičke kutije u Davidovim skaskama, o srodnosti i razlikama njegovih priča sa pričama njegovih prijatelja Pekića, Kiša, Kovača. O vajarstvu Matije Vukovića i Davidovom sumatraizmu. Znam da David zna da nisam pomenuo njegove tajne učitelje, Marsela Švoba, Aleksandra Grina i drugog Marsela, Marsela Emea. Srećan sam što sam uspio Filipa da nagovorim da napiše dvije priče: San o ljubavi i smrti i Umreti u Madridu.
Sa Davidom me upoznao Mirko Kovač Hiljadu druge noći u hotelu Metropol. A sad u fusnotu kao u zagrljaj. U Knjizi pisama 1992-1995 (Feral Tribune, prepiska Kovač-David), Kovač piše o našem susretu u Trstu 1994. Bili su tu i Boba i drug, drug i gospodin Bogdan Tanjević. U istom pismu Kovač piše o groblju Koprivica u Šakama: postoji grob Filipa Koprivice sa urezanom šestokrakom zvezdom. Na jednom sastanku u bašti Poslednje šanse na Tašu Filip je pristao da pređe među Crnogorce a B. da pređe u Jevreje. David je svih ovih godina podržavao samostalnu Crnu Goru kao da je rođeni Cetinjanin.
Pouzdano znam da je Aleksandar Tirnanić, gospodin Oksford tvorac olimpijskog tima (Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec) rekao da je Filip David mogao igrati igrati spojku o mladom timu Partizana. Kao Vladica Kovačević. I pouzdano znam da je onaj bosonogi dječak iz priče Pačići mali Filip David: Jedan dečak se razlikovao od ostalih. Imao je plave oči sa dubokim podočnjacima i plavu kosu meku kao svila, prozračno lice; treperio je kao biljka na svaki dašak vetra, mogao je da čuje glasove što su dolazili iz daljina i da vidi što niko nije video... Prošao je tiho na prstima, između dečaka koji su ravnomerno disali u snu; u jednom času zastao je s nekom strepnjom da ih ne probudi, činilo se da prolazi kroz njihove snove.
Prošao je moj prijatelj Filip David i kroz moj san i nije me probudio. Ostaću u čarobnim pričama Filipa Davida. Najviše volim san- Priču o turskom časovničaru. (To je rima za priču Časovnik Džona Bartajna): Nigde nikakvih brojki, samo mukli otkucaji. To beše taj časovnik. Posuda pođe od ruke do ruke: svi užasnuti, niko ne prozbori ni reč dok g. Ričard ne kriknu: ovo su ljudska srca gospode bože!
Vrijeme se mjeri samo srcem. Sat radi a život mi stao, veli jedan moj daleki prijatelj. Tik-tak. Vrijeme se mjeri srcem Filipa Davida. Nije kraj.
Zvuk me pratio, dovodio do ludila.
Klod Lancman snimio je dokumentarni film Šoa o stradanju Jevreja u koncentracionim logorima. To je FEST 1987. godine. Film traje devet i po sati. Stotinu Jevreja i ja u Sava centru. U logoru Holmno, sedamdeset kilometara od Lođa, ubijeno je 400 000 Jevreja. Samo su dvojica logoraša preživjela. Jedan od te dvojice je trinaestogodišnji dječak Simon Srebrnik. U januaru 1945. fašisti su počeli da ubijaju poslednje zarobljenike. Tukli su ih gvozdenim motkama, pa onda pucali u potiljak. Pucali su u vrat i Simonu dječaku. Imao je lijep glas, tjerali su ga da pjeva dok je čamac plovio rijekom. A zlotvori uživali. Našao ga je polumrtvog poljski seljak i odvukao do nekog svinjca. A izliječio ga je ruski vojni ljekar. Klod Lancman ubijedio je Simona da poslije toliko godina dođe u Holmno. Stoje njih dvojica sami na livadi okruženoj šumom, idilična slika. Naziru se temelji baraka od cigle zaraslih u visokoj travi: Ovdje je oduvijek bilo mirno, kao i sad. I onda kad su spaljivali dvije hiljade ljudi dnevno. Tišina. O toj tišini piše i Filip David u romanu Kuća sećanja i zaborava. Tišina kao leptir na snijegu. Tišina kao buka, kao krik. Tišina kao kloparanje tišine u tišini prologa romana: taj zvuk često se javlja... Bum-ćiha-bum-ćiha-bum... Zvuk me pratio... Dovodio me do ludila... Odjednom je prestao... Ali znao sam da će se javiti.
Znam i ja da će se javiti. Teretni vozovi/stočni vagoni/boje džigerice i krvi/duga kompozicija/natovarena banalnim Zlom/banalnim strahom/očajanjem/banalnom decom, ženama/devojkama/u samo proleće života/čuješ onaj krik/zbog jednog gutljaja vode/zbog jednog gutljaja/viče celo čovečanstvo/zbog jednog gutljaja/banalne vode.
To je Tadeuš Ruževič, rimuje se njegova poezija sa Davidovim prologom. Davidov roman komponovan je kao sonet i kao antička tragedija. Tišina kao buka i četiri dječaka koja su igrom sudbine izbjegla Holokaust. Albert Vajs, Urijel Koen, Miša Volf, Solomon Levi: Uskoro stižu noći/u kojima ćemo kao skitajući glumci/iskrvariti svako/u snovima drugog. Davidovi dječaci, danas starci, u znaku su, kako bi ovi učeni rekli, promjene identiteta. Svi su proživjeli vijek pod tuđim, rezervnim imenom. Takva rana u djetinjstvu najviše boli. Ljepota potiče iz rane. Bol vodi u samoću, u košmar, u strašnu energiju. I Filip David za stolom kao Albert Vajs: slepoočnica mu je bela/kao žar koji se ugasio. Žar se Filipov nikad neće ugasiti. Ovo je knjiga koja se kao Đakometijeve skulpture obraća mrtvima. Uvjeren sam da su Koen, Vajs, Levi, Volf znali da će njihove muke biti iscijeljene u kući sjećanja Filipa Davida. Albert Vajs, osmogodišnji dječak, sa bratom Elijahom, od dvije godine, i roditeljima Isakom i Sarom bio je u stočnom vagonu smrti. Albertov otac, u čijem je porodičnom stablu i Hari Hudini, iluzionista, uspio je da nožem skrivenim u čizmi, na daskama vagona napravi otvor. Prvo je izbacio Elijaha, a nešto kasnije i Alberta. Osmogodišnji dječak ostao je sam u sniježnoj bjelini a brat Elijah je nestao. Dječaka koji traži brata po šumi našao je lugar, folksdojčer Johan Kraft. On je u kući na zidu držao ikonu svetog Georgija i sliku Adolfa Hitlera. Ili Davidov humor u srcu tragedije. Humor i promjena ritma u različitoj vrsti pisma: dnevnik, novinska vijest, rasprava o Kabali, o mistici, o medicini, o snovima, o čudima... Sin Johana Krafta i Ingrid nestao je u viru Dunava. I nesrećna majka htjela je da sina Hansa zamijeni Albertom. Počinju zabranjene igre dječaka koji ne želi da zaboravi brata i roditelje. Igre počinju na Hansov rođendan. Albert je na zidu vidio Hansovu sliku, kao da je vidio sebe u ogledalu. Tako je bio dizajniran. Onda je skinuo sliku, polomio okvir, bacio je na pod gazeći bijesno po parčićima razbijenog stakla. Surovost odraslih kao u filmu Zabranjene igre Rene Klemana, zarazi dječaka. Ili iz plemenitosti, u bijes, u mržnju, iz ludila u samoubistvo. Johan Kraft zaključao je Alberta u ostavu da ga kazni. U očima žene Ingrid vidio je mržnju. Majstorstvo Davida ili bol folksdojčera opekne prste čitaoca: ’’Izašao sam u dvorište, seo na bicikl i krenuo u nemačku komandu. Obilazio sam nekoliko puta oko zgrade komande. Kunem se, nisam ga prijavio. U kući nisam nikoga zatekao. Ni dečaka, ni Ingrid. Srce mi se steglo, obuzela me je panika od tišine koja je u kući vladala. Prošao sam kroz trpezariju, spavaću sobu, pomoćne prostorije, i izašao na zadnji ulaz, onaj iz dvorišta. Tamo na tremu, preko gornje ograde bilo je prebačeno uže na kojem je visila moja Ingrid. Nikada više nisam video tog dečaka.’’
U porodičnoj povijesti Alberta Vajsa prepoznajem dosta elemenata iz Davidove biografije. Lako se to može provjeriti u pismima koja je David slao Kovaču u Rovinju 1992-1995. Veliki broj bliskih članova Davidove porodice, i sa očeve i sa majčine strane stradao je u logorima. Sa očeve strane u Jasenovcu i Đakovu, a s majčine u Kragujevačkom oktobru i na Starom sajmištu. Ni u jednoj knjizi nije ostavio svoj autobiografski žig kao u ovom romanu. Ovo je knjiga koju je morao napisati, to je testamentarna knjiga u kojoj Filip David gleda u zenice fašizmu, zlu. Ovo je književna kruna Davidove građanske, etičke i književne hrabrosti. Knjiga otpora i pobune.
Bizaran podatak, da je Hari Hudini blizak rođak Alberta Vajsa donekle objašnjava Davidovu sklonost ka fantastici. Jedinstvenoj u jugoslovenskoj književnosti. Čudesno je kako se pjesma o Hudiniju koju je napisao Elo Mendel, ruski Jevrejin rimuje sa romanom Kuća sećanja i zaborava: Znao je, pretpostavljam/da su kovčezi metafore/umeo je da razlikuje/i najfantastičnije ritmove/što se odmotavaju sa konopca, i odzvanjaju/u lancu/znao je metriku najdubljih voda. Mislim na njega dok osluškujem reč:/što ih govore okovi, ćelije, lisičine/naročito one duboke/reči mrtvačkih kovčega/spasiti se/spasiti se/ govori taj čudni Hari/dok su mu svi ti lanci/pevali oko nogu.
Volim te, tako je kratko, a ipak tako je teško reći
To je haiku neznanog japanskog pjesnika, svi su veliki pjesnici neznani. U desetom poglavlju muzičar, kompozitor Miša Brankov u Jevrejskoj zajednici dobija plehanu kutiju za bombone i keks. Tu kutiju našli su radnici koji su kopali kanal za novu vodovodnu cijev na Starom sajmištu. U kutiji je pismo, i nedovršena kompozicija koju je u logoru napisao Avram Volf prije nego što je sa ženom Ildi ušao u kamion, gasnu komoru, koji je kružio ulicama Beograda. Mišu su roditelji kad je imao dvije godine odveli na salaš porodice Brankov. I tako je on dočekao sedamdeset godina u uvjerenju da je brat Koste Brankova. Ovaj roman je posveta onim kuražnim, čestitim Srbima koji su sakrivali jevrejske porodice rizikujući svoj život. I obitelj Filipa Davida rat je provela u selu Manđelos, u Vojvodini. Krilo ih je cijelo selo. Filipa sa majkom i bratom, a otac je bio u partizanima. Miša odlazi na salaš kod brata Koste. Braća idu na groblje da zapale svijeće za roditelje: ’’Zašto mi nisu rekli?-Nisu mogli da zamisle da ideš u sirotište... Zakleli su me da ti ne kažem. Voleli su te možda i više od mene.”
’’Počinju da padaju prve kapi kiše... Kosta načini korak, priđe Miši. Zagrli ga. –’’Oprosti Mišo-šta Kosta? Šta da ti oprostim?-Pa, eto tako. Sve oprosti.”
To oprosti ima snagu katarze. Oprosti što se desilo tvojim roditeljima, oprosti za konačno rešenje jevrejskog pitanja. Oprosti što je Milan Nedić dobio orden od vođe Trećeg rajha za Srbiju čistu od Jevreja. Oprosti što se već četiri decenije veličaju izdajnici i zločinci, Ljotić, Mihailović, Nedić, Kalabić. Oprosti što imaju ovoliko sljedbenika među Šešeljevom i njegovog isprdka Vučića (patološki zločinci), žgadijom i bagrom. Al kraj im je na vidiku. Oprosti što je Staro sajmište jevrejski logor ruglo Beograda. Sa oronulim paviljonima i udžericama. Ovo je knjiga protiv zaborava zločina. Na cokulama i rukama fašista još su krvavi tragovi. Ta krv ne hlapi. To je zločin zanavijek.
’’Kiša pada sve jače. Al oni se ne pomjeraju.” Ne pomjeraju se braća Kosta Brankov i Miša Volf. Ova bi se scena dopala majstoru melodrame Daglasu Sirku koga je mnogo volio Fasbinder. Ovo poglavlje je omaž filmu Gorana Paskaljevića Kad svane dan za koji je David napisao scenario.
Avram Volf ostavio je malo zavještanje svom sinu-nedovršenu kompoziciju jer je znao da je muzika jača od svih užasa koji ih čekaju. Znao je da hasidska muzika nosi glas oca sinu. Kao što je znao da će Mišo dovršiti tu kompoziciju. I dok čuje melodiju svog oca Miša u fantazmagoriji vidi kako se otvaraju vrata kamiona, dušegupke. Čuje prozivku Jevreja kao u filmu Vrt Finci -Kontinijevih: Mandil Avram, Mandil Eva, Tajnher Oto, Rajs Artur, Koen Ester, Levi Josif, Švarc Geza, Kalderon Moša, Kalef Lenka, Najimijas Luna, Adanja Hajm, Melamed Moša, Đurković Adela, Kalmić Isak, Semo Lazar, Amar Solomon, Demajo Jakov, Koen Oskar, Beraha Josif, Beraha Moša, Vajner Ana, Singer Šarlota, Singer Greta...
Tri tačke znače ako se zaboravi jedno ime, jedna žrtva, onda rekvijem, onda račun nije čist. Istorija zaokružuje skelete na nulu. Hiljadu jedan još uvijek je hiljadu. Onaj jedan kao da nije postojao, izmišljen plod, prazna kolijevka. Jedan, na ražnju bodljikave žice njihao se čovjek. David ili Isaija: večno daću ime svakom od njih. Miša Volf čuje kako glas proziva Avrama i Ildu Volf, hoće da dovikne nešto svojim roditeljima prije ulaska u gasnu komoru ali njegov glas zastane u grlu. Kao mucaj.
David je izabrao sjećanje jer ne požnjeh ništa osim bola. To je Helderlin. Kao kob mi je poj. David zna da bilo šta što se dogodilo, i bilo gdje, ostaje na vodama vavilonskim. Ostaje svaki trenutak kao zvuk Psalma: Dan danu dokazuje, noć noći javlja... po svoj zemlji ide kazivanje njihovo i riječi njihove na kraj vaseljene. Suncu je postavio stan na njima.
Filip je odlično igrao lopte. I evo kako me je predriblao u posljednjem poglavlju romana - Skriveni poredak. Učinilo mi se da to posljednje poglavlje, bez obzira na prolog, treba da se završi zagrljajem dva brata Alberta i Elijaha. Da je pojava njihovih roditelja melodramski višak. A onda je došao Filipov dribling u posljednje dvije rečenice: Albert se ne usuđuje da otvori oči. A u glavi buka postaje sve jača.
Buka ili tišina, svejedno, 1:0 za Davida. Šizofren je ovaj esej o Davidovim pričama i romanu, ali neka. I zato za kraj jedna simfonija u četiri ruke. Marina Cvetajeva i Danilo Kiš iz Poeme kraja:
Izvan grada! Razumeš? Van grada?/Van? Pređemo bedema sprat? /Život je mesto gde život strada:/ Jev-rejski kvart... /Nije li onda sto puta dostojnije/Postati večni Žid?/Jer za svakog ko nije/Gad, Jev-rejski pogrom je živ./Život. Samo je za pokrštene živ!/ Ovce-krvniku! Svoju dozvolu boravka javno nogama gazim! S krikom/ Je tapkam! Za Davidov štit/Osvetu! -U tela glib vreo!-Nije li zanosno što Žid/živeti-nije hteo?! Geto izabraništva! Od bedema i rova!/Milost ne čekaj ničiju ti! U ovom najhrišćanskijem od svetova/ pesnici su-Čivuti.
Pjesnik je Filip David. Pojeo si još u djetinjstvu strah prijatelju moj. I evo pola vijeka dostojanstveno si pružao otpor. Etički i estetski, revolucionarni i partizanski. Bio si navijač Partizana. Utro si put da se zbriše četnička bagra. Zahvaljujući tebi postao sam žestok Žid. Srećan ti novi život princu revolta Filipe Davide. Nije kraj. Napokon tajna lozinka, napokon tajna lozinka je signalizirana. Sada je trenutak. U napad, jer čuju se zvuci džeza. I predaju se kukavice.
Ili, baš jedna balada Filipu u čast: Baš mi je posao težak/nebo bojim svakog jutra /dok svi vi spavate/probudite se i pogledajte, plavo je/ neko je nekada poderao more /ne znate ko ga šije: ja/da se vinem nebu pod oblake/i to mi je zadaća....
U podne 14. aprila Filip David bacio se sa stijene Sto rabija Meleka. Čuo je otkucaje srca svijeta i svog srca. U kojem će se od bezbroj svijetova naći, vidjećemo, u Filipovoj novoj priči, Zeleno plavetnilo u Davidovom vrtu.
Bonus video:
