Svako dijete voli da crta, ali mali broj njih, kada odraste, nastavi da se „druži“ sa bijelim papirom/platnom i bojom. Marija Vemić iz Nikšića je jedna od tih koja je rano zagazila u umjetničke vode i tako lako neće izaći iz njih.
Talenat, slikarski geni i velika ljubav prema umjetnosti bili su joj podstrek više da nastavi putem kojim je krenula. Na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek slikarstvo, u klasi profesora Dragana Karadžića, završila je osnovne i specijalističke studije. Trenutno je na master studijama u Sarajevu, a na nedavno završenom 52.Hercegnovskom zimskom salonu osvojila je drugu nagradu za dvije slike iz ciklusa „Dodir sebe“.
U razgovoru za „Vijesti“ mlada umjetnica kaže da ono što je zajedničko za Mariju koja je kao klinka nacrtala „Divove u travi“, kako se zvao njen prvi rad, i Marije koja sada „istražuje sebe i svoj duh“, je ljubav prema crtežu.
„Odrasla sam u očevom ateljeu i svoje djetinjstvo vezujem za taj atelje. Gledajući njegov stvaralački proces, javila se potreba za likovnim izražavanjem. Još od tog perioda, izražavanje preko likovnih elemenata postaje dio mene. U tom istom ateljeu nastali su moji prvi radovi. Ne gledam na svoje bavljenje umjetnošću kao na posao. To je način života“, kaže Vemić.
Iza sebe već ima nekoliko samostalnih i više kolektivnih izložbi, a učestvovala je i na brojnim internacionalnim i regionalnim umjetničkim simpozijumima i festivalima. Na njenim radovima je čovjek, večita tema ali i izazov.
„Moji radovi govore o biću, o životu i naprezanju da se prodre u dubinu sebe. Kroz rad pokušavam da predstavim skoncentrisanost na sebe i na stanje svog duha. Govorim o budnosti, o vraćanju sebi, o dodiru sebe. Dodir sebe smatram izuzetno bitnim za proces samospoznavanja, doživljavam ga kao neku vrstu osvješćivanja. Dodir sebe nas vraća sebi“.
Njen otac, Miomir Mišo Vemić, u decembru je u galerijama „Nikola I“ i „Ilija Šobajić“, imao jubilarnu 50. samostalnu izložbu. Marija priznaje da jedno drugom vjerovatno daju najiskrenije kritike, kao i da ne razmišlja o sličnim slikarskim poetikama sa drugim umjetnicima. Ukoliko one postoje, kako kaže, njih će posmatrač primijetiti.
Nagrade prijaju, a ističe da je teško obezbijediti egzistenciju baveći se slikarstvom.
„Nije nagrada neophodna da bih sebe više vrednovala ili da bi me neko drugi vrednovao, ali svakako prija. Smatram dok god umjetnost postoji, može da se izbori sa kičom“, poručila je umjetnica koja se priprema za odbranu master rada na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i planira da ove godine organizuje nekoliko izložbi.
Bonus video:
