Nebrojeno puta sam prolazila pored Dečića, a da nisam pomislila da bih na njega mogla i da se popnem. Nekako mi je djelovao go, nezanimljiv. Nisam očekivala obilježenu stazu, a ja baš ne volim da se penjem “odokativnom” metodom. I sasvim slučajno, pročitah o izletu jednog lokalnog planinarskog kluba na brdo Dečić. Opis i slike mi se učiniše zanimljivim i ja se odlučih za taj “poduhvat” prve naredne subote. Bilo je prohladno (ujutro se temperatura kretala oko nula stepeni), ali sam istrajala u odluci.
Iz obližnjeg Šipčanika su nam se pridružila i moja dva sestrića Irfan i Dino (8 i 5 godina), koji su dobili konspirativno ime “šerpasi iz Šipčanika”.
Polazno mjesto za uspon na Dečić je željeznička stanica u Tuzima, gdje smo i parkirali auto. Do nje se dolazi kad se malo poslije mosta u centru Tuzi skrene u ulicu lijevo i ide pravo do prvog novog skretanja lijevo. Teško da se može promašiti.
Početak staze je tačno preko puta željezničke stanice. Mora se preći pruga, a na njoj su skoro uvijek parkirani vagoni. No, to je bila sitna prepreka za nas koji smo se uputili u avanturu zvanu “uspon na Dečić”. S obzirom na to da su Tuzi na nadmorskoj visini od 43 metara, a vrh Dečića na 650, nije ova tura za potcjenjivanje. Ono, nije kao kad bi se reklo: popeo sam se na Bobotov kuk. Ali, sigurna sam, da mimo lokalnog stanovništva, puno više ljudi može da se pohvali da se popelo na Bobotov kuk nego na Dečić.
Šerpasi su bili kao munje. Trčali su ispred nas. Sve vrijeme smo pokušavali da im objasnimo da je planinarenje hodanje, a ne trčanje. Nervirala ih je moja sporost, a posebno neprekidno fotografisanje. Jedva sam uspjela da napravim jedan njihov snimak.
Ono što me je na startu prijatno iznenadilo je izuzetno dobro markirana staza. Inače je staza dobra (što se iz daljine ne bi moglo pretpostaviti), a sa markacijama je bila savršena. Mogli smo da hodamo potpuno opušteno, a djeca su se uživjela u ulogu izviđača u potrazi za sljedećim markerom.
U početku, između kamenja je bilo i sitne vegetacije, tako da je slika bila skroz šarena. Drveće je predstavljalo statističku grešku i time bilo interesantnije.
Već smo se bili popeli dovoljno visoko da Šipčanik osmotrimo sa visine. Pogled je pucao na sve strane. Pokušavali smo da se orjentišemo. Imali smo i mali dvogled, koji je uzurpirao Irfan oduševljen njegovim “performansama”.
Sa polazne tačke smo krenuli oko 10 sati. Temperatura u autu je pokazivala 6 stepeni. Čim smo krenuli, odmah smo se zagrijali i shvatili da smo se previše obukli. Zagrijao nas je forsirani hod uzbrdo jer je temperatura i dalje bila niska, što se vidi po ovom zamrznutom “potočiću”.
I pojilo za stoku je bilo zamrznuto. Irfan i Dino su svim snagama pokušavali da polome led da “spasu jadne životinje od žeđi”, ali su njihovi napori ostali bez rezultata. Ni tečo im nije bio od pomoći. Teška srca i neobavljena posla krenuli su dalje.
Što smo bili bliži vrhu, vegetacije je bilo sve manje, sem ponekog rijetkog drveta, koje je stajalo tu kao da prkosi. Služe i kao modeli za fotografisanje, jer sumnjam da iko, ko prođe pored njega, propusti da ga uslika.
Volim prirodu u svim njenim pojavnim oblicima. Štraftajući Crnom Gorom uzduž i poprijeko, introspektivnom metodom sam pokušavala da otkrijem razlog zbog kog me svaka gomila kamenja očara više od bilo koje livadice ili šumarka. Nisam uspjela da proniknem u tu pojavu. No, na Dečiću, a posebno pri njegovom vrhu, imala sam priliku da se kamenju divim u neograničenim količinama.
Čak sam počela da nerviram šerpase jer sam u tom divljenju, sve više zaostajala. Na kraju su, ne obazirući se na mene, sami su potrčali do vrha. Ali, bukvalno. A gore, neko je gledao u daljinu, a neko u mobilni telefon.
Pogled sa vrha bio je prilično zanimljiv. Pravo se, preko plantaža, vidio Lovćen. Izgledalo je kao da je na dohvatu ruke. Njegov je vrh ličio na bijelu kapicu jer je, na toj strani, jedini bio pod snijegom.
Tuzi i Podgorica su se vidjeli kao na dlanu. Pogađali smo gdje je koja zgrada, a Irfan i Dino su mahali svojoj mami koja je izašla ispred kuće da se divi dokle su se popeli. Desno se vidio Garač, crnogorski Kilimandžaro, na čijem vrhu je bilo i malo snijega.
Na sjevernoj strani Prokletije, skroz pod snijegom. Izgledale su nestvarno lijepo. Ja sam se na ovoj poziciji najduže zadržala. Nevjerovatan je kontrast između Dečića i Prokletija. I nikad fotografija (bar ne moja) ne može u potpunosti da dočara ljepotu prirode koja se vidi okom.
Ništa manje privlačan i nevjerovatan je pogled prema Skadarskom jezeru. Meni je samo bilo krivo što me položaj sunca onemogućio da napravim bar jednu pristojnu fotografiju i sa te strane. Ali, šta je tu je. Valjda ću nekada i to naučiti.
Do vrha nam je trebalo 2 sata i 40 minuta. Spustili smo se za 2,5 sata. Nismo se umorili. Zastajkivali smo kod svakog zanimljivog kamena i drveta. O pojilu za stoku i zaleđenom potočiću da ne pričam. Čak smo komade potoka pokušali da ponesemo u kesi, ali smo ubrzo odustali.
Bio je ovo jedan divan izlet. Preporučila bih ga svima koji vole čist vazduh, nemaju previše kondicije, a uživaju u “pogledu s visine”. Mislim da je ova tura puno bolja u periodu novembar-mart kad ne postoji opasnost od zmija. I kad je manja vrućina, naravno.
Iako je bila sredina januara i temperatura koja je smrzla vodu, ovaj cvjetić je stidljivo izvirio da izvidi situaciju.
Galerija
Bonus video:
