Kada se uspostavi simbioza između majke i djeteta, pojavljuje se strah da bi ona mogla da bude narušena ili prekinuta - da majka i dijete mogu da budu razdvojeni. Kako je riječ o razdvajanju ili separaciji, govorimo o strahu od razdvajanja ili separacionom strahu.
Djeca se rađaju kao bića koja su potpuno nesposobna za samostalan život. Zbog toga je prirodno da zavise od odraslih osoba koje o njima brinu - prvenstveno od svojih majki. Trudna žena nosi dijete devet mjeseci u svom trbuhu i navikava se na činjenicu da je dijete dio njenog organizma. Kada se porodi, ona zadržava stav da je dijete dio nje, ali ne dio njenog tijela, već da je dio njene ličnosti. Već nekoliko nedjelja nakon rođenja djeteta, majka je snažno emocionalno povezana sa djetetom. Drugo ime za ovu emocionalnu povezanost je ljubav. Smisao ljubavi je da omogući veoma čvrstu vezu koja će garantovati da će neka odrasla osoba nesebično brinuti o djetetu u budućem periodu dok ono odrasta. Krajnji cilj roditelja je da dijete pripremi za samostalan život u ljudskom društvu. To znači da je dijete, sve do postizanja samostalnosti koja bi trebalo da se poklapa sa punoletstvom, u zavisnoj poziciji u odnosu na roditelje ili druge odrasle koji brinu o njemu.
Psihološka simbioza
Kao što se majka vezuje za dijete, tako se polako i dijete vezuje za majku. Već oko šestog mjeseca života, većina djece je čvrsto vezana za svoju majku. To znamo po tome što se tada, u slučaju da je majka duže odsutna, pojavljuje osjećanje tuge. A da bi dijete bilo sposobno da tuguje za majkom, ono mora znati ko mu je majka, znati da je nema, znati da zavisi od nje i željeti da mu se vrati. Obostranu vezanost majke za dijete i djeteta za majku stručno zovemo psihološka simbioza. Kažemo da je simbioza kada dvije osobe, u ovom slučaju majka i dijete, funkcionišu kao jedan sistem, kao jedna ličnost.
Separacioni strah
Kada se uspostavi simbioza između majke i djeteta, pojavljuje se strah da bi ona mogla da bude narušena ili prekinuta - da majka i dijete mogu da budu razdvojeni. Kako je riječ o razdvajanju ili separaciji, govorimo o strahu od razdvajanja ili separacionom strahu. Ovaj strah postoji kod oboje, i kod majke i kod djeteta. Posebno je izražen u periodu prve ili primarne simbioze koja traje prve tri-četiri godine djetetovog života, ali postoji i u kasnijim fazama razvoja. U prve tri-četiri godine dijete je veoma malo i u značajnoj mjeri bespomoćno, tako da intuitivno zna da je svijet izvan „sigurne zone“ koju čini prostor oko njegove mame (tate ili drugog odraslog od povjerenja) na neki način opasan, tako da u slučaju udaljavanja od mame reaguje strahom.
Da biste pomogli svom djetetu da se lakše izbori sa strahom od odvajanja važno je preduzeti sledeće korake:
- Važno je znati da su neka djeca jednostavno rođena takva da su plašljiva po prirodi, tj. da im je osjećanje anksioznosti po rođenju dato kao “dominantno” osjećanje. To praktično znači da se dijete nikada neće osloboditi svojih strahova i oni će se uvijek javljati u nekom obliku u toku njegovog života. Drugim riječima, ne možemo tek tako mijenjati djetetov temperament. Zbog toga je važno da roditelj prihvati dijete sa njegovim emocijama i da mu pomogne da ih imenuje. Iako je teško mijenjati djetetov temperament i činjenicu da su rođena sa tim osjećanjem anksioznosti, potrebno ga je ipak učiti kako da se nosi sa osjećanjima straha i pretjerane brige. Djeca, kada brinu i strahuju, u svojoj glavi imaju najcrnje scenarije koji mogu da im se dogode ukoliko se odvoje od svojih roditelja. Kada roditelj razgovara sa djetetom o tome šta ga konkretno brine, potrebno je iskoristiti te situacije i naučiti dijete da potencijalne loše događaje sagledava kroz prizmu vjerovatnoće. Drugim riječima, istina je da postoji nekakva mogućnost da se nešto dogodi, ali koja je vjerovatnoća da se to desi? Uglavnom je ta vjerovatnoća vrlo niska i ukoliko dijete izabere da mnogo razmišlja o tome, može propustiti da uživa u nekim ljepšim stvarima, kao što je, na primjer, igra sa drugarima u vrtiću.
-Nerijetko se desi da, ako je roditelj rekao djetetu da će doći po njega odmah čim se završi poslednji čas u školi, ako roditelj zakasni i 5 minuta, dijete može imati ispad nezadovoljstva kada se roditelj pojavi. Takvo ponašanje djeteta može biti posljedica straha od odvajanja. Ukoliko roditelj zna da mu je dijete po prirodi plašljivo, ove situacije su dobre prilike da (kada se dete smiri) roditelj objasni da, iako je kasnio, ništa se loše nije dogodilo i da nekada ne treba vjerovati u potpunosti svojim mislima i negativnim slutnjama. Takođe, bilo bi poželjno ponuditi djetetu i druge opcije o kojima ono može da razmišlja kada se ponovo desi situacija da roditelj kasni. Na primjer: gužva je u gradu, kasni autobus, zakrčenje na putu, šef je tražio od roditelja da ostane još 5 minuta duže da završi neki posao itd.
- Često djeca koja su preterano anksiozna traže garanciju sigurnosti u budućnosti da se taj najcrnji scenario neće dogoditi. To je njihova podsvjesna želja da kontrolišu događaje u budućnosti kako bi smanjili rizik od loših događaja. Upravo zbog toga, zadatak roditelja je da uči dijete da postoje stvari koje dijete može da kontroliše, kao što je regulacija njegovih strahova i briga, ali da postoje neke stvari koje nije u stanju da kontroliše. Ono što dijete, niti bilo koji čovjek na planeti Zemlji, ne može kontrolisati jesu događaji u budućnosti, tj. da li će se desiti nešto loše. Dijete to treba da zna.
- Postoje roditelji koji su sami po sebi anksiozni i zbog svojih strahova i briga mogu dodatno da doprinesu da se kod djece pojača taj strah od odvajanja. Zbog toga je važno da i sam roditelj radi na sebi i uči tehnike prepoznavanja i regulisanja osjećanja anksioznosti. Na taj način doprinosi boljem mentalnom zdravlju djeteta i njegovom normalnom emocionalnom razvoju. Takođe, važno je da roditelj pusti dijete da bude u neugodnoj i “strašnoj” situaciji bar neko vrijeme - tako će mu pomoći da nauči jednu važnu životnu vještinu: suočavanje i borba sa svojim strahovima.
- Postoje situacije kada se kod djeteta razvije takozvani poremećaj separacione anksioznosti. Ukoliko, uprkos svim ovim pokušajima da roditelj nauči dijete da drugačije sagledava svoje brige i strahove, ono i dalje pokazuje jak strah, kada je bez roditelja konstantno plače (čak i satima) dok se majka ili otac ne pojave, želi konstantan fizički kontakt sa roditeljem, ima noćne more povezane sa odvajanjem i drugim opasnostima itd, onda je potrebna konsultacija sa profesionalcem koji radi sa djecom. Infobox (): Upravljanje djetetom uz pomoć straha Različiti načini vaspitanja koriste izazivanje separacionog straha kako bi roditelji lakše i „nenasilno“ upravljali djetetom. Poznato je da malim djetetom upravlja biološki usađen princip prijatnosti, što znači da dijete želi da radi samo ono što mu je prijatno, jer vjeruje da je to sigurno i korisno i dobro, dok ne želi da radi stvari koje su neprijatne, vjerujući da su one negativne i štetne. Roditelji moraju da nauče dijete da postoje prijatnosti koje nisu dozvoljene, jer su štetne, ali i da postoje neprijatne stvari koje dijete mora da počne da radi, jer su korisne i pozitivne. Zbog toga je prirodan konflikt između djeteta kojim upravlja princip prijatnosti i roditelja koji mu nameće princip realnosti. U tom konfliktu mnogi roditelji shvate da će dijete biti veoma poslušno ako mu zaprijete razdvajanjem ili tačnije - odbacivanjem. To su izjave tipa da “će roditelji dati dijete
Bonus video:
