Odavno je utvrđeno da je novinarstvo jedan od stresnijih poslova i kada to konstatujemo ne kažemo ništa novo.
Niko od nas ne zna šta nosi dan, a šta noć, ali u ovom poslu to je bukvalno tako.
Ne znam da li će me probuditi usred noći, jer se desilo nešto što se mora zabilježiti, niti kada ću doći kući s posla.
To su samo sitnice koje dosta utiču na organizaciju života bilo koga od nas, žene posebno.
Raditi crnu hroniku za mnoge je problematično, jer “nemaju želudac” za sve ono što možemo zateći na terenu.
Često na licu mjesta saznajemo kako se odvijao neki zločin i gledamo slike koje se ne mogu lako zaboraviti....
Ne govorim sve ovo da bih se žalila. Naprotiv.
Sama sam birala zanimanje i oblast koju pokrivam, jer to jednostavno volim.
Nadam se da se uspješno nosim sa svim njegovim prednostima i manama.
Sama sam birala zanimanje i oblast koju pokrivam, jer to jednostavno volim
Vjerujem da nisam jedini novinar kome će slike željezničke nesreće na Bioču ostati duboko urezane u sjećanju do kraja života.
To je, po mom mišljenju, prirodna reakcija svakog čovjeka koji se suoči s tolikim brojem izgubljenih života, među kojima je bilo i djece.
Koliko god da se bavimo ovim poslom, za takve scene ne možemo biti pripremljeni....
Kada me kući dočekaju moji najdraži, moje dvije predivne djevojčice Ivona i Nikoleta, onda se sve što se prethodno desilo u momentu zaboravlja.
Smijeh i igra s djecom, gledanje utakmice s Bojanom za neke su mali, a za mene i te kako značajni momenti koji mi pomažu da lakše prebrodim sve što se desilo na poslu.
Do sada je to bio pravi lijek.
Vjerujem i ubuduće.
Galerija
Bonus video:
