Ideja djeluje privlačno: usporite obrok, obratite pažnju na svaki zalogaj i kilogrami će početi da nestaju. Nova mala studija pokazuje zašto „svjesno jedenje” ne treba predstavljati kao brzu dijetu niti kao automatski put ka boljem odnosu prema hrani.
U randomizovanom ispitivanju učestvovalo je 87 žena od 40 do 64 godine, raspoređenih u tri grupe: svjesno jedenje, molitva prije obroka ili uobičajeno jedenje tokom sedam dana. Završni podaci bili su dostupni za 86 učesnica. Istraživači su pratili stavove prema hrani, anksioznost, krvni pritisak, tjelesnu masu i obim struka.
Rezultat nije bio jednostavna priča o koristi. U grupi koja je praktikovala svjesno jedenje porasli su ukupni rezultat i podskala za držanje dijete na upitniku EAT-26. Pošto viši rezultat na tom upitniku označava više, a ne manje zabrinutosti povezane s ishranom, nalaz se ne može tumačiti kao poboljšanje odnosa prema hrani. To ipak ne dokazuje da svjesno jedenje izaziva poremećaj ishrane: studija je bila mala, trajala je samo sedam dana, a upitnik nije isto što i klinička dijagnoza.
Prosječan pad tjelesne mase u toj grupi bio je oko 0,4 kilograma, ali autori ga označavaju kao sporedan i eksploratoran nalaz. Za tako kratak period promjenu na vagi mogu pomjeriti tečnost, sadržaj probavnog sistema i uobičajena dnevna kolebanja. Nije nađena jasna razlika među grupama u krvnom pritisku, obimu struka ili trenutnoj anksioznosti, pa ova studija ne potvrđuje svjesno jedenje kao terapiju za mršavljenje, stres ili hipertenziju.
To ne znači da pažljiviji obrok nema nikakvu praktičnu vrijednost. Nekome može pomoći da primijeti glad, sitost, ukus hrane ili situacije u kojima jede bez apetita. Jednostavan pokušaj može izgledati ovako: sjesti za sto, skloniti ekran, nekoliko puta spustiti pribor i na polovini obroka provjeriti da li je glad i dalje ista. Takva vježba treba da bude alat za opažanje, a ne još jedno strogo pravilo ili test „dobrog” ponašanja.
Za dugoročnu kontrolu težine važniji su obrazac ishrane koji se može održavati, odgovarajuća količina hrane, kretanje, san i podrška kada je potrebna. NIDDK preporuke zato naglašavaju održiv plan sa povrćem, voćem, cjelovitim žitaricama i kvalitetnim izvorima proteina, uz realne ciljeve i praćenje navika. Usporavanje obroka može biti dio tog plana, ali ne može zamijeniti njegovu cjelinu.
Poseban oprez potreban je ako pažnja prema obroku preraste u strah od hrane, sve uži spisak „dozvoljenih” namirnica, često preskakanje obroka, prejedanje uz osjećaj gubitka kontrole, povraćanje, upotrebu laksativa ili pretjerano vježbanje radi „poništavanja” hrane. To su razlozi za razgovor sa ljekarom ili stručnjakom za mentalno zdravlje i ishranu. Svjesno jedenje ima smisla samo ako smanjuje automatizam bez povećavanja krivice i opsjednutosti.
Zaključak nove studije nije da treba jesti u žurbi. Važniji je: jedna popularna tehnika ne postaje metoda mršavljenja samo zato što zvuči razumno. Korist treba procjenjivati po tome da li osoba dugoročno jede raznovrsnije, mirnije i u skladu sa svojim potrebama, a ne po promjeni vage za sedam dana.
Članak pripremljen uz podršku AI alata.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
