Paraolimpijcu Milanu Petroviću grad se ne “otvara” pogledom, već zvukom. Najprije dođe ritam koraka, potom šum publike, a onda glas partnera na stazi i jedno kratko „desno“, „ravno“, „može“. U tom trozvuku tijela, snage i povjerenja staje cijela njegova priča - od zaljubljenika u atletiku, sprintera u srednjoškolskoj sali, preko godina najboljeg u goalballu, do tandemskog biciklizma i titule “Ironmena”. A na liniji nevjerovatnih uspjeha i upornosti, našli su se i teški ispiti poput operacije mozga i gubitka vida. No, Petrović nije posustajao – dijelom zbog urođenog prkosa, a dijelom zbog stava da životni ritam često iziskuje velike i hrabre korake.
Zato u njegovom bavljenju sportom nema patetike. Ima isključivo discipline, odličnog humora i mirne sigurnosti koja dolazi kada partneru na takmičarskom terenu prepustite oči, a sebi ostavite osjećaj. Temperaturu vazduha, miris grada, tišinu prije okreta... Iz te smirenosti i fokusa, prirodno, dolazi i lakoća putovanja. Spakovati se u Leskovcu i stići bilo gdje na mapi, za Milana je samo nastavak istog ritma. Tako, nakon nedavno održanog maratona u Čikagu, uskoro stiže i u Podgoricu - grad u kojem je 2022. istrčao 21,1km. Grad u koji ga peto izdanje NLB Podgorica Millennium Run-a opet vraća i to zbog prijatelja Igora Majera, ali i zajednice koja trčanje pretvara u priču, a ne samo u broj na satu.
Najteže “bitke” vođene su van ciljnih okvira
No, baš kad pomislite da je sve u bogatoj biografiji ovog Leskovčanina stvar lakoće, ispostavi se da su mu najvažniji izazovi bili oni u tišini. Bitke započete još u dječačkim danima kada se, sa jedne strane, ispoljavala sportska svestranost, a sa druge prvi problemi sa vidom. Nizale su se analize, odlasci od klinike do klinike i obeshrabrujuće dijagnoze svedene na nekoliko riječi – atrofija očnog živca. Slijedi gubitak vida koji mu život mijenja iz korijena.
“2001. godine otišao sam u Školu za učenike oštećenog vida “Veljko Ramadanović”, i tamo sam se prvi put upoznao sa svijetom osoba sa oštećenim vidom. U početku mi je bilo teško, ali sam se kasnije navikao, uklopio i opustio jer sam znao da sam u svom svijetu i da mogu malo lakše da razmišljam. Tamo sam se nekako pomirio sa tim da vida više nema, ali da ipak može sasvim normalno i nesmetano da se živi. Međutim, 2013. godine počeo sam da osjećam i zdravstvene tegobe u vidu kratkih nesvjestica, a 2015. otkriven mi je benigni tumor na mozgu. Po svim parametrima to je zapravo bio uzrok mog gubitka vida”, prisjeća se Petrović.
Iste godine odlazi na operaciju, a nakon samo tri mjeseca vraća se sportu. I baš tu, na sportskoj stazi, učio je kako se svijet preuređuje kad pogled zamijene dodiri, zvuk i ritam. Držao se i odluke da neće čekati da se okolnosti prilagode njemu, već da će sebi stvarati prilike. A sudeći po svemu što je do sada ostvario, u tome je i uspio.
“Počeci neke moje ozbiljnije priče u sportu kreću u srednjoj školi. Tamo sam krenuo sa atletikom (sprinterske discipline) a ubrzo sam se upoznao sa sportom za slijepe i slabovide (goalball), koji mi se na prvi momenat dopao. Kasnije sam izrastao u kvalitetnog igrača, u jednom momentu i najboljeg u Srbiji. Kao dijete sam još bio ‘zvrk’, interesovanja su me vukla na 100 strana, ali srednja škola je definitivno bila mjesto koje me je usmjerilo ka sportskom putu”, priča nam Milan.
Naslovi prvaka u goalball-u, priznanja za najboljeg strijelca, najkorisnijeg igrača, reprezentativni dres, brojna međunarodna takmičenja. Sve to došlo je prirodno, kao posljedica rada i vedrine koja mu je postala zaštitni znak. Nema mjesta teškim riječima, već samo stavu da se upornost isplati, te da je upjeh najljepši kada se dijeli.
“Preko goalball-a dospio sam i do biciklizma, tako što je Goran Nikolić, osnivač goalball kluba ‘Junior’ iz Kragujevca, za koji sam takođe nastupao, osnovao Tandem biciklistički klub. Klub se u početku bazirao na promociju biciklizma za osobe oštećenog vida, a kasnije smo se upustili i u takmičarske vode. Prvi moj dodir sa biciklizmom bio je na Međunarodnom tandem biciklističkom maratonu Kragujevac – Mostar 2004. godine”, prisjeća se Petrović.
I baš tu, na dvotočkašu satkanom od aluminijuma i povjerenja, pronašao je svoje „prirodno stanje“. Tijelo mu se naučilo na duge treninge, oštre usponе, jake vjetrove i kiše. U prelomnim trenucima, kada odlučuje hoće li “napasti” cilj ili sačuvati noge, oslanja se na partnera u sportu. Na njegovu mirnoću, preciznost i refleks.
“U disciplinama kojima se ja bavim, svakako je potreban tandem partner. Što se mene tiče, dugo sam u sportu i sa bilo kim brzo se uklopim. Kažem samo na šta treba da obrate pažnju i nema nikakvih problema. A ako se cilja na neki rezultat, moramo oboje da budemo baš utrenirani“, priča naš sagovornik.
Nadovezujući na to priču o trčanju i plivanju, skromno dodaje da je “samo rekreativac”. Izgovoreno nastoji da potkrijepi i dozom prepoznatljivog humora: “Najljepše se osjećam kada su mi partneri tj. vodiči slabiji od mene, pa se neću namučiti. Tada osjetim cijelu stazu, okolinu, atmosferu... Dok sa jačima od sebe jedva čekam da završim i borim se da “preživim”.
“Ciljam samo lijep osjećaj”
S druge strane, kad ga pitate da priča o ostvarenjima, podiže ramena u stilu - „Ma hajde, nije to ništa”. No, iza Milanove skromne prirode stoje ozbiljni rezultati. Paraolimpijske igre do kojih ne može svako jer put je dug, a selekcija nemilosrdna. Potom dvostruka titula “Ironmena” na punoj distanci, dok „halfova“ broji više od deset. Polumaratona ima toliko da ih čak i ne pamti. Ipak, ne zaboravlja da istakne da ne dolazi zbog medalja i broja na satu, već priča koje se grade tim putem. Zato, kratko dodaje - “Ciljam samo lijep osjećaj”.
A taj osjećaj će ga, siguran je, dočekati i 9. novembra na NLB Podgorica Millennium Run-u, trci za koju su prijave otvorene do 1. novembra i koja se ne propušta iz više razloga.
“Ne propušta se zato što je organizator moj prijatelj ‘neuništivi’ Igor Majer. Zato što sam baš tu bio u tandemu sa momkom koji je izrazio želju da trči sa osobom sa invaliditetom, podtaknut Beogradskim maratonom gdje su takođe bile osobe sa invaliditetom koje su uz pomoć asistenata uspjele da završe trku”, navodi Milan podsjećajući da je ranije bio učesnik i Ocean Lava u Kotoru koju takođe organizuje Majer, te da bi volio da se okuša i na BlackLake-u.
No dok ne dođe vrijeme da baš na Durmitoru još jednom prevaziđe sopstvene granice, naš sagovornik ostaje dosljedan stavu koji sažima suštinu – u svemu treba tražiti smisao, a ne aplauz. Zato na start ni ovoga puta neće donijeti velika obećanja, već miran korak i snagu volje koja ne poznaje barijere.
(Podgorica Millennium Run)
