Bokeška noć mnogo je više od datuma u kalendaru i završnice još jednog kotorskog ljeta.
Manifestacija koja nosi status nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore podsjeća na vrijednosti na kojima počiva identitet jednog grada. Još je važnije kada ta tradicija nije samo nešto što se čuva u arhivama i o čemu se govori u prošlom vremenu, već nešto što se iznova živi.
Barka i more su u Boki nekada značili život. Ili, možda preciznije, bili su njegov neizostavan dio svakodnevice. Bokeška noć iznova budi upravo tu vezu čovjeka, mora i grada, ali je istovremeno, na malo drugačiji način, prevodi u vrijeme u kojem danas živimo.
Zato mala primorska mjesta pred Bokešku noć posebno ožive. Sve počinje mnogo prije nego što ukrašene barke izađu pred kotorske bedeme i pred stotine radoznalih očiju. Počinje idejama koje se kuju u domovima, kućnim i improvizovanim radionicama i na pontama. Počinje razgovorima o tome šta bi ove godine moglo biti autentično, rukama koje mjere, sijeku, vezuju, boje i sklapaju. U mandraću se ljulja barka koja će, makar na jednu noć, dobiti novi život i postati nešto više od samog plovnog sredstva.
Taj život nije samo izraz kreativnosti. Ukrašene barke oduvijek su nosile i priču, nekad vedru, nekad duhovitu, nekad satiričnu, uvijek simboličnu. O gradu, društvu i vremenu u kojem nastaju.
Upravo u tome možda leži jedna od najvećih vrijednosti Bokeške noći. Status nematerijalnog kulturnog dobra nije samo formalno priznanje, već potvrda tradicije koja postoji onoliko koliko je zajednica prepoznaje kao svoju i iznova joj daje smisao. Bokeška noć svoje korijene ima još u kraju XVIII vijeka, kada je organizovana kao Venecijanska noć, a kroz vrijeme je mijenjala ime, forme i generacije učesnika. Ono što je ostalo jeste potreba ljudi ovoga kraja da kroz barku, more, umijeće i zajedničko stvaranje izraze nešto svoje. Svoj kritički odnos prema gradu i društvu, potrebu da razumiju vrijeme u kojem žive, ukažu na njegove anomalije i progovore o onome što bi moglo i trebalo da bude drugačije.
Očuvati takvu tradiciju ne znači sačuvati je nepromijenjenu. Naprotiv. Njena vrijednost je upravo u sposobnosti da živi u vremenu kojem pripada, da se mijenja zajedno sa ljudima koji je grade, a da pritom ne izgubi ono zbog čega je prepoznajemo kao svoju.
Zato je odgovornost prema kulturnoj baštini istovremeno i odgovornost prema zajednici u kojoj ona može da nastavi da živi, prema ljudima koji je danas čuvaju i generacijama koje tek treba o njoj da uče, i da je stvaraju.
Ovaj tekst zato nije posveta samo Bokeškoj noći. Tradiciju fešti i kulturni identitet Kotora čine i brojne druge manifestacije, običaji i posebnosti koje je grad sačuvao. Ovo je prije svega posveta ljudima. Jer grad čine ljudi.
Šta je grad bez svojih ljudi? Bez vještih ruku koje svoje znanje i kreativnost prenose budućim pokoljenjima? Bez onih koji pamte kako se nešto nekada radilo i onih koji tom nasljeđu daju neku novu specifičnost?
Bokeška noć traje upravo zato što nije ostala samo uspomena. Traje kroz ljude koji joj se svake godine vraćaju, kroz porodice, prijatelje i komšije okupljene oko iste barke, kroz nove ideje koje se naslanjaju na stare običaje i kroz potrebu jednog grada da, uprkos svim promjenama koje vrijeme donosi, sačuva nešto prepoznatljivo svoje.
U Kotoru koji prima ljude iz različitih krajeva svijeta i sve snažnije živi ritmom savremenog turističkog grada, ovakve manifestacije zato imaju još veću vrijednost. One nisu okretanje prošlosti, već način da se u svim promjenama kroz koje grad neminovno prolazi, sačuva veza sa onim što ga čini prepoznatljivim.
I možda je upravo zato Bokeška noć toliko kotorska.
Jer se ne može napraviti bez grada, ali još manje bez njegovih ljudi.
( Opština Kotor )
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
