Rođen je 1951. u Lovćencu, kada je imao 10 godina sa roditeljima je otišao u Bečej, potom je živio u Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu, Rijeci, Alikanteu, Palma de Majorci, opet Rijeci, a od 1993. je stacioniran u drugom najvećem gradu Valensijanske pokrajine.
Živio je u SFR Jugoslaviji, rat ga je zatekao u Hrvatskoj, imao je „putovnicu”, a sada posjeduje i pasoše Srbije i Španije, ali kada priča o sebi nema dilemu ko je i šta je - kao i vjerovatno svi koji su rođeni u Lovćencu, ponosno ističe da je Crnogorac.
Njegovo ime su zapamtili mnogi ljubitelji ex-YU fudbala, a pogotovo navijači kluba sa Kantride, sa kojim je 1978. ostvario najveći uspjeh u „povijesti” i osvojio Kup maršala Tita. U Španiji je već živa legenda, jer se ulaz 9 na stadionu Erkulesa „Hose Riko Peres” zove po njemu. Na njemu jasno piše, sa slovom Ć, Miodrag Kustudić.
Njegovu karijeru obilježio je baš taj prvi period u Rijeci, gdje je postao igrač reprezentativnog kalibra zbog saradnje sa još jednim Crnogorcem - čuvenim nikšićkim trenerom Dragutinom Spasojevićem.
"To je najbolja epoha Rijeke. Ja sam osvojio prvi Kup i otišao u Španiju, a klub je naredne godine odbranio pehar. Sve je to Spasketova zasluga, on je napravio revoluciju. Imali smo i dobrog predsjednika Ljuba Španjola".
U Rijeku me je 1974. doveo Gojko Zec, koji mi je bio trener u Vojvodini, ali sam imao nesreću da slomim nogu već 23. oktobra i godinu i po nisam igrao. U toj generaciji su bili Avramović, Cukrov, Juričić, Radin, Desnica, Ružić, Radović, Durkalić... Imali smo stvarno dobar tim", prisjećao se 62-godišnji Kustudić u intervjuu vođenom juče u Podgorici.
- Kao igrač Rijeke ste tri puta oblačili dres reprezentacije SFRJ, a debitovali ste kao starter u veoma važnom meču protiv Španije. Koliko je bilo teško doći do poziva?
"Igrali smo 1977. godine sa Španijom za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Argentini, izgubili smo 1:0 golom Rubena Kana. To je ona famozna utakmica, kada je Huanito pogođen flašom u glavu. Bilo je jako teško doći do reprezentacije, jer je bilo puno pravih igrača, pogotovo centarfora. Ali, kada je Spaske 1976. došao u Rijeku, sve se okrenulo. On mi je najviše pomogao da se vratim i stignem do tog nivoa".
- Poslije osvajanja Kupa maršala Tita ste otišli u Španiju. Kakvo Vam je bilo prvo inostrano iskustvo?
"Igrali smo sve tri godine u Primeri, to su mi najbolje sezone u karijeri. Igrao sam dobro, ambijent je bio pravi, stalno su bili puni stadioni. Otišao sam u Španiju sa 27 godina, mada nisu htjeli da mi daju dozvolu dok ne proslavim 28. rođendan. Ljudi iz Erkulesa su mi rekli da će me čekati šest mjeseci, ali sam otišao u Beograd. Znao sam da je sastanak u toku, izvršio sam malo ozbiljniji pritisak i dobio dozvolu", uz osmijeh se prisjeća Kustudić.
- Na slikama iz perioda kada ste nosili dres kluba iz Alikantea se vidi koliko ste dobar odnos imali sa navijačima. Čime ste ih osvojili?
"Kada sam došao, nisam znao da je duel Erkulesa i Valensije derbi kao Partizan - Zvezda. Na prvoj utakmici protiv Valensije sa Kempesom dao sam sva tri gola u pobjedi 3:0 i tada je počela ljubav".
- Da se vratimo na današnje vrijeme. Pratite li reprezentaciju Crne Gore i da li su Vam iznenađenje rezultati u ovim i prethodnim kvalifikacijama i očekujete li plasman na Mundijal u Brazilu?
"Iznenađenje su za mnoge ljude, jer ovdje živi 600 hiljada ljudi. Crna Gora ima ligu kakvu ima, ali i pravih igrača koji nastupaju po Evropi. Ako momci odigraju neriješeno u Engleskoj, mogu direktno da odu na Mundijal, a imaju kvalitet da i u baražu odrade posao", naglasio je nekadašnji reprezentativac SFRJ, koji će gledati meč Engleska - Crna Gora na „Vembliju” 11. oktobra.
- Gledali ste mečeve polufinala Lige šampiona. Jeste li očekivali da će njemački klubovi da igraju finale?
"Ne. Mislio sam da će Real proći Borusiju, mada sam priželjkivao da se Madriđani sastanu sa Barselonom u polufinalu. Barsa je u ovom momentu najslabija od te četiri ekipe".
- Šta se, po Vašem mišljenju, dešava u Barseloni?
"Ima puno problema, ali je klub odlično organizovan sa novinarima, koji neće da iznesu na vidjelo ono što se dešava. U Realu je potpuno drugačija situacija. Svi su protiv Murinja, a imaju Kasiljasa, koji sve „otkucava” novinarima. Nije bilo uzaludno ono zviždanje navijača Kasiljasu".
"Murinjo je još poslije prve sezone htio da dovede Dijega Lopesa, ali mu nisu dali. Kasiljas nije trenirao kako bi trebalo, osjećao je da je jači od svih, jer će oboriti sve rekorde Reala, kao što je u reprezentaciji sve „prešišao”. Mislim da takvom golmanu nije bilo potrebno da pušta informacije šta se dešava i ko je dobar sa trenerom, a ko nije".
- Otkud ovakav pad Barselone u finišu sezone? Da li toliko fali Gvardiola ili je došlo do zamora materijala? Vidi se, na primjer, da Ćavi nije na nivou iz prošlih sezona...
"Da je ostao Gvardiola, sklonio bi četiri igrača, koji su bili nedodirljivi. To će napraviti ovog ljeta. Tu prije svih mislim na Valdesa i Pikea, kojeg su detektivi pratili godinu i po, otkada je počeo da izlazi sa Šakirom. Uzgred, Mesi odlučuje o svemu, ko će doći, a ko ostati. To na duge staze ne može da bude dobro. Sve je fokusirano na njega".
"Problem je i sve što se izdešavalo sa Vilanovom, koji je radio 60-70 odsto posla dok je bio pomoćnik Gvardiole. Što se Ćavija tiče, on ima 33 godine i ne može da igra u ritmu srijeda - nedjelja. Nisu ga dovoljno dozirali. Mislim da bi Real mogao da stigne Barsu da nije digao ruke od prvenstva još u januaru".
- Jesu li Vas iznenadile igre njemačkih timova?
"Nisu. Njemci su Njemci, uvijek igraju dobar fudbal. Oba tima imaju super igrače, ali mislim da je Bajern bolja ekipa od Borusije".
- Kako će biti Gvardioli u Bajernu?
"Neće mu biti nimalo lako, pogotovo ako Hajnkes osvoji sve tri krune. Mislim da su se Bavarci dogovarali sa Gvardiolom još prošlog ljeta, kada su doveli Havija Martinesa, kojeg je on htio u Barseloni. On je opasan igrač, može da igra i u odbrani i u vezi. Ne bi Njemci tek tako platili 40 miliona eura, plus PDV", zaključio je Kustudić.
Blažević mi je pomogao da napustim Hrvatsku
- Nakon dvije godine u Majorci, vratili ste se u Rijeku, gdje ste ostali da živite. Tu vas je dočekao i rat. Kako ste to proživjeli?
"U Rijeci sam otvorio lokal, ali mi je 1991. prvom u Hrvatskoj dinamitom dignut u vazduh. Jedva sam čekao da dobiješ pasoš i 4. septembra 1993. sam otišao u Španiju. Sistem je bio takav da prvo mene otjeraju iz Rijeke, gdje je živjelo 60-70 hiljada Srba, koji su vjerovatno pomislili šta će tek njima da rade kada se tako sa mnom postupa".
"Meni su time, međutim, napravili najveću moguću uslugu, jer nisam razmišljao da idem. Imao sam lokal u Rijeci, prodavao sam igrače, ali sam pravi posao stekao tek kada sam se vratio u Španiju".
- Da li je istina da ste te 1993. izašli iz auta i poljubili asfalt kada ste prešli granicu Španije?
"Jeste. Svaki put kad uđem u Španiju, sagnem se kao papa i poljubim zemlju, jer sam sve stekao u toj zemlji. Uopšte se ne osjećam kao stranac, već kao da sam kući. Kao kad dođem u Crnu Goru.
- U Rijeci niste imali problema kao igrač?
"Nikakvih. Bilo je sedam-osam Srba, ja sam bio jedini Crnogorac. Tek kada je počelo ludilo 1991. godine, skinuli su naše slike sa zidova i od tada ne idem u klub. Rekao sam da više nikada neću nogom kročiti tu".
- Kako ste otišli iz Hrvatske?
"Čekao sam da uzmem hrvatski pasoš, ali ne bih mogao da ga dobijem da nije bilo Ćira Blaževića. Puno mi je pomogao, kao i pokojni Branko Bevanda, prvak Jugoslavije u motociklizmu".
"Sjeo sam u auto i otišao u Španiju, gdje su me super dočekali. Dobio sam papire za četiri dana, a to što sam igrao fudbal mi je puno pomoglo u poslu kojim se sada bavim", istakao je Kustudić, koji sada uvozi voće i povrće iz Španije i zemlje bivše SFRJ.
Umalo sam se rasplakao na ceremoniji
Vječno će u pamćenju Miodraga Kustudića biti urezan 21. april 2013. Tada je ulaz broj 9 na stadionu „Hoze Riko Peres” u Alikanteu dobio ime po njemu, a prije njega su samo posthumno to dobili čuveni „Čileanac”, Hrvat Dubravko Pavličić, i dugogodišnji kapiten Huan Baena Ruis, koji su preminuli 2012. godine.
"Začudilo me je to priznanje. Klub ima 90 godina istorije, u posljednje četiri decenije je kroz njega prošlo mnogo igrača. Prvi je to dobio Dudo Pavličić, a potom i naš bivši kapiten i moj najbolji prijatelj Huan Baena, koji je umro od tumora na mozgu".
"U klubu su odlučili da tu počast daju igračima koji su živi, a ne kad umru. Iznenadio sam se, jer sam samo tri godine igrao u Erkulesu. Svečanost je bila jako lijepa i emotivna, umalo sam se rasplakao".
Golf je kao droga
Kustudić iskreno priznaje da ne gleda nijednu drugu ligu sem Primere, i to isključivo mečeve Real Madrida i Barselone, iako zbog sjajnih navijača najviše voli Atletiko Madrid i Betis. Razlog je neobičan - vikendi su mu rezervisani za golf.
"Imam neko društvo sa kojim svake sedmice dva-tri puta igram golf. To je kao droga, lud sam za tim. Idemo u Ameriku, Englesku, Francusku, Portugal, igramo po 10 dana".
"Ovdje to moraju da naprave zbog turizma. Alikante ima 350 hiljada stanovnika i šest igrališta, dnevno samo iz Londona dođe 40-50 aviona isključivo zbog golfa. I to su turisti koji najviše troše. Ovdje bi moglo čitave zime da se igra".
"Mjesto gdje je klub u kojem ja igram u Španiji je ranije bilo divljina, nije bilo travke, a sada su napravili jezera, zgrade, hotele, spa centre, četiri-pet hiljada kuća. Englezi zimi nemaju gdje da igraju, jer svakih 10 minuta moraju da stanu kad padne kiša. To mora da se iskoristi".
Vučinić i Džajić, Mesi i Maradona
- Ko je trenutno najbolji igrač svijeta?
"Mislim da je Mesi momentalno najbolji, ali su nijanse između njega i Ronalda. Kristijano je u posljednje dvije sezone mnogo napredovao, ranije je gledao sam da završava akcije, a sada je nesebičan".
"Velika je razlika što se nad Mesijem ne prave dva faula na utakmica, a Ronalda „ubiše”. Mesija niko ne dira, jer Barselona ima takav sistem i pritisak na sudije da se svaki faul u šesnaestercu svira".
"U posljednje dvije godine Real ih je rasturio, a svi su počeli da kopiraju Murinjov sistem i tu pliću odbranu, pa ne može da se prođe kao nekada".
- Ko Vam se najviše sviđa od igrača sa prostora bivše Jugoslavije?
"Volim Vučinića, baš je dobar igrač. Sviđa mi se i Džeko, ali ne igra puno. Vidić je pravi igrač, a i Jovetić je mnogo dobar. Modrić je, takođe, odličan, ali uz Ćavija Alonsa, Kediru i Ozila nije mogao puno da igra.
- A ko je najbolji igrač u istoriji SFRJ?
"Dragan Džajić. I Josip Skoblar je, takođe, bio „mrak” od igrača, pravi razbojnik. Iz mlađe generacije je odličan bio i Savićević, za koga ne mogu da shvatim zašto nije bio šesta "Zvezdina zvezda", jer je to zaslužio.
"Peđa Mijatović je veliko ime u Španiji. Mislim da je najbolje igrao u Valensiji, a i nevjerovatan je uspjeh biti direktor Reala. Uzgred, on je na toj funkciji napravio mnogo odličnih poteza".
- I, na kraju, ko je najbolji fudbaler svih vremena?
"Dijego Maradona", bez trunke razmišljanja je rekao Kustudić, koji je sa velikim poštovanjem pričao i o momku koji je takođe nosio dres Erkulesa, Andriji Delibašiću.
Galerija
Bonus video:
