Ivan je bio naš gost na Mundijalu prijateljstva u Ulcinju, ali kad danas pogledam unazad, mogu slobodno da kažem i da je bio mnogo više od gosta. Prvi Mundijal bio je posvećen upravo njemu - Ivanova ulcinjska igra – i nekako je sve što je kasnije nastalo krenulo upravo od Ivana. Od jednog susreta, jednog prijateljstva i jedne lijepe ideje, rodila se priča koja danas okuplja ljude sa svih strana bivše Jugoslavije, kazao je Pavle Pepđonović povodom smrti legende Hajduka, jugoslovenskog i hrvatskog fudbala, Ivana Gudelja.
Sve je u Ulcinju te 2023. počelo baš sa Ivanom...
"Ivanova veza s Mundijalom prijateljstva mnogo je dublja od činjenice da je njegova autobiografija bila povod našeg prvog okupljanja. Ivan je, na neki način, bio iskra iz koje se zapalila cijela ova priča. Sjećam se kako je sve počelo. Nisam imao neki veliki plan. Nisam tada mogao ni da zamislim gdje će nas sve to odvesti. Imao sam jednu, možda dječačku ideju - da dovedem Ivana Gudelja u Ulcinj", priča Pavle, idejni tvorac ulcinjskog Mundijala.
"Za mene Ivan nije bio samo veliki fudbaler. Bio je junak mog djetinjstva. Bio je jedno od onih imena koja se pamte cijeli život. Igrač iz vremena kada smo utakmice čekali danima, kada smo imena fudbalera znali napamet i kada je Hajduk bio mnogo više od fudbalskog kluba".
I prijeća se prvog kontakta...
"S prijateljem Ruždom Rudijem Kashodžom vratio sam se iz Splita nakon utakmice Hajduka i Viljareala. Negdje putem rodila se ideja o Ivanu i njegovoj knjizi. Kontaktirali smo ga, dogovorili njegov dolazak i krenuli. Bez velike pompe i bez svijesti da pravimo nešto što će jednog dana postati ovo što je danas", priča Pavle.
"A onda se dogodilo ono što se često dogodi kada ljudi nešto rade iskreno, iz čistog entuzijazma. Ljudi su počeli da se priključuju. Dalmacija je počela da dolazi u Ulcinj. Hoteli, restorani, ugostitelji, navijači Hajduka, sportisti, obični ljudi... svi su htjeli da budu dio te priče. Ulcinj je tada, slikovito rečeno, ustao na noge".
Prvi Mundijal održan je 11. novembra 2022. godine pod nazivom „Ivanova ulcinjska igra“, uz promociju Ivanove knjige „Ivan Gudelj - Hajdučka priča“ i dokumentarnog filma "Ivanova igra".
"Kada je u Ulcinj stiglo oko stotinu fudbalskih legendi bivše države, postalo mi je jasno da se dogodilo nešto mnogo veće od promocije jedne knjige. Ivan je postao kum jedne ideje. Ne formalni kum. Nego onaj čovjek čije je ime bilo na početku svega".
I tako je počelo.
"Godinu poslije, ono što je počelo kao susret posvećen jednom fudbaleru pretvorilo se u veliko regionalno okupljanje sportskih velikana. Počeli su da dolazie ljudi koji se decenijama nisu vidjeli. Fudbaleri, košarkaši, rukometaši, vaterpolisti, atletičari... ljudi koji su nekada zajedno stvarali jednu od najvećih sportskih priča Europe", navodi Pavle.
"Bez politike, bez podjela, bez ičega osim uspomena, poštovanja i prijateljstva. To je, po meni, i najveća vrijednost Mundijala".
Ivan Gudalje je, ipak, bio čovjek od kojeg je sve krenulo.
"Ivanova karijera bila je jedna od najvećih sportskih priča, ali i jedna od najvećih sportskih tragedija koje pamtim. Bio je fudbalski dragulj, jedan od najboljih igrača svoje generacije. Čovjek kojem su se otvarala vrata najvećih evropskih klubova. A onda mu je bolest prekinula karijeru kada je bio na vrhuncu. Ivan je u Hajduk došao sa samo 15 godina. Iz Runovića prema Poljudu krenuo je dječak koji je tamo izrastao u jednog od najvećih. Već 1979. godine bio je član jugoslovenske juniorske reprezentacije koja je osvojila naslov prvaka Evrope, a Ivan je proglašen najboljim mladim igračem Evrope. Kasnije je postao jedan od najvažnijih igrača Hajduka, reprezentativac i, u jednom trenutku, najmlađi kapiten jugoslovenske reprezentacije".
Gudelj je za Hajduk je odigrao 362 utakmice i postigao 93 gola. Osvojio je prvenstvo Jugoslavije i dva Kupa.
"Bio je kapiten, vođa, igrač koji je mogao da igra gotovo sve - veznog, libera, zadnjeg igrača. Čovjek koji je mogao da pokrihe cijeli teren. Njegova igra bila je spoj snage, trke, karaktera i fudbalske inteligencije".
A onda je došla Španija 1982.
"Ivan je na Svjetskom prvenstvu bio jedan od najboljih jugoslovenskih fudbalera, a ugledni francuski L’Ekip uvrstio ga je među najboljih 11 igrača Mundijala. Potom je 1986. bio je kapiten Hajduka i reprezentacije, jedan od najtraženijih igrača tadašnje države. Real Madrid je bio blizu, Bordo takođe. Sve je izgledalo kao logičan nastavak jedne velike karijere, a onda se sve srušilo".
Na utakmici Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu Ivan je osjetio malaksalost i morao je da napusti teren. Bila je to njegova posljednja utakmica - ubrzo je ustanovljeno da boluje od hepatitisa B.
Sa samo 26 godina morao je završiti karijeru.
"Nikada neću zaboraviti onu njegovu rečenicu - u jednoj sekundi sam izgubio sve. I kada to čujete od čovjeka koji je imao sve pred sobom, shvatite koliko je život ponekad surov", navodi Pavle.
"Godinama kasnije pričao mi je, kao što je pričao i drugima, koliko je tada bio slomljen. Htio je da pobjegne od svega. Razmišljao je o Tibetu, o indijanskim plemenima, o tome da ode negdje gdje ga nitko neće pronaći".
Ivan je, ipak, naučio da živi s bolešću.
"I tu, po meni, počinje druga Ivanova karijera. Možda njegova još veća - karijera čovjeka. Borba s bolešću pretvorila ga je u čovjeka koji je znao da razgovara s ljudima koji pate. Postao je ambasador i promoter borbe protiv hepatitisa, govorio o stigmatizaciji oboljelih, držao predavanja i pomagao drugima vlastitom pričom. Godinama je radio s mladim nogometašima kao instruktor HNS-a".
Sa 35 godina Ivan je upisao Kineziološki fakultet, a diplomirao sa 42.
"Ono što je nekada bila fudbalska pobjeda, sada je bio položen ispit, diploma, novi cilj. Govorio je: 'Svaki položeni ispit bila mi je posebna radost'. Eto, to je bio Ivan, čovjek koji je znao da padne, ali nije znao da ostane na zemlji.
"Govorili smo mnogo puta o tome. Govorio je da su ga spasili vjera, porodica, prijatelji i odluka da mora da pronađe novi smisao".
"Ivana sam upoznao kao velikog fudbalera, ali sam ga zavolio kao čovjeka. I zato mi je danas teško da pronađen prave riječi. Vijest koja nam je došla zaledila nas je. Umro je Ivan, naš Ivan, naš kum, prijatelj. Čovjek zbog kojeg smo se prvi put okupili u Ulcinju, a onda nastavili da gradimo nešto što je postalo mnogo veće od svih nas. I danas, kada pogledam Mundijal prijateljstva, vidim njega - njegovu energiju, osmjeh, njegovu priču".
Pavle Pepđonović poručuje na kraju:
"Hvala ti, Ivane, hvala ti što si došao u Ulcinj. Hvala ti što si svojim imenom pomogao da se rodi jedna priča koja je spojila ljude. Hvala ti za sve zagrljaje, razgovore, osmijehe i uspomene. Hvala ti što si bio dio naših života. Bio si veliki fudbaler. Ali za mene i za sve nas koji smo te poznavali - bio si još veći čovjek. Počivaj u miru, legendo Hajduka. Tvoj Ulcinj te neće zaboraviti. Nikada".
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
