Svi misle da su majstori, a morali bi da zasuču rukave…
Mogla bi se, sigurno, ta priča ispričati i bez njegovog rodnog grada.
Samo što to ne bi bila ta priča.
A i morao bi tako da je ispriča neko drugi.
Tim riječima je Marko Prelević za "Mozzartsport" počeo priču o Nikšiću, Mirku Vučiniću, uspjehu fudbalera Crne Gore nakon brodoloma prije samo godinu... Njegov tekst prenosimo i u nastavku.
Jer postoji ona objektivna geografija, koja stoji u našim pasošima, a postoji i ona druga, intimna, zbog koje su, pisao je to već jedan čovjek, neki gradovi važniji od drugih.
Čak i ako (skoro) nikada u njih ne idete.
Ima, dakle, nešto u tom Nikšiću, i ne mora u to da vas ubjeđuje čovjek čiji je otac sticajem okolnosti rođen u tom gradu, i čija je majka, koja sa Crnom Gorom nije imala nikakve veze, odabrala da radi, do samog svog kraja, baš u Nikšiću.
Mogu u to da vas ubijede Vito Nikolić ili Živko Nikolić ili možda Miladin Šobić, ili neka cura sa najdužim nogama u ulici Nikole Tesle, koju bi neki drugi grad nazvao bulevarom, a što prolazi pored fakulteta, i cura i džada; ili ste od ovih novokomponovanih pa su vam heroji neki drugi i opasniji Crnogorci, Srbi ili Hercegovci; ili ste od onih baš matorih što pamte kako je igrala Sutjeska Rakojevića, Đurovića i Brajana Nenezića tamo sredinom osamdesetih, i kako se na tom gostovanju niko nije glave nanosao…
Imate, hoću da kažem, asocijaciju na Nikšić čak i ako niste s tim gradom – piva, boksa, željeza, kvartaša, rokenrola, izaberite sami – imali nikakav lični odnos.
Ili ako ste samo gledali Mirka Vučinića, sadašnjeg selektora Crne Gore, ubjedljivo najuspješniju osobu na tom mjestu u protekloj deceniji.
Taj je rezultat, sam po sebi, jedan baš neočekivani “nikšićanizam”.
Jednom smo ga na ovom mjestu nazvali posljednjim jugoslovenskim špicem, sjećajući se utakmice koju je odigrao za mladu reprezentaciju kratkotrajnog eksperimenta pod skraćenicom SCG, a protiv vršnjaka iz Hrvatske.
To je ona generacija u kojoj su bili Bane Ivanović, Milijaš, Krasić ili Simon Vučević, ali udarna igla bješe tadašnji špic Lećea, možda najgore čuvana tajna (post)jugoslovenskog fudbala.
Biće da ga je pratio usud onih koji ne idu u Zvezdu niti u Partizan (a ni u Budućnost), već grade neki svoj put, a njega je ovaj još kao klinca vodio preko Jadranskog mora. Kartu je kupio Pantaleo Korvino, čuveni vagabund što je na Malti otkrio Valerija Božinova, a u dalekom Urugvaju Havijera Ševantona, i još desetine drugih igrača od kojih će nekolicina napraviti svjetske karijere.
(I ima velike simbolike, ako ne i pravde, u tome što je Crnogorce ove jeseni u Ligi nacija predvodio Nikola Krstović, koji je sušta suprotnost Vučiniću kao špicu, ali koji je takođe Korvinov izum, i dečko koji je, nakon onoga u Zvezdi, krenuo uz Lećea…)
Velika je, vratimo se na taj novembar 2005, velika je “Marakana”, pa je vidjela mnogo simultanki, neke od njih i na važnijim utakmicama od nekog tamo baraža s nekim tamo balkanskim bitangama, ali to Mirkovo vatreno krštenje u Beogradu, sve sa tri podignuta prsta za het-trik, bilo je simbolično iz mnogo razloga: pokazalo je i koliki je njegov potencijal i koliko je teško napraviti, stvoriti ili samo slučajno otkriti takvog špica.
Bolno će čitavom fudbalu ovdašnjem nedostajati neko takav, evo prošle su decenije, čak i ako je bio lijenj, čak i ako su ga poredili sa onim većim Crnogorcem (a koji će mu dati mandat da predvodi reprezentaciju), bilo po ljubavisanju s loptom bilo po simpatičnim lapsusima.
Mirko je bio svašta, ali nije bio veliki radnik – to pokazuje i smiraj njegove karijere, uostalom, i odluke koje je tada donosio – i zato je teško objasniti sve ono što se dogodilo 2026. sa timom koji on predvodi.
Čak ni patriotizam, a on mu nikada nije manjkao, nije dovoljno dobar argument, jer bilo je većih Crnogoraca pa su praćeni zvižducima, i bilo je većih trenerskih umova, pa su dolazili u Crnu Goru kao penzosi u oktobru u Igalo, tek da uzmu još koju platicu i odrade još jedne neuspješne kvalifikacije.
A evo njega i njegovih Crnogoraca, prvi u svojoj grupi Lige nacija, prvi u cijeloj C diviziji, sa 16 bodova od 18 mogućih, i na korak do baraža za Evropsko prvenstvo 2028. U posljednjoj utakmici, njegova ekipa uvalila je poker golova na Kipru; nekoliko dana ranije pobijedili su Letoniju sa igračem manje, i to golom debitanta u nadoknadi.
Malo šta je nas koji pamtimo Il Grande Mirka kao igrača – i moramo se vratiti na Nikšić u nedostatku boljih objašnjenja – pripremilo za selektora koji pred važnu utakmicu prikazuje svojim igračima trideset propuštenih prilika i objašnjava im da takvo rasipništvo više neće tolerisati.
Isti onaj za koga se nekako podrazumijevalo da bi mogao još malo, pa još mnogo, samo kada bi htio, koji je plijenio utiskom da je u fudbalu zato što tu želi da bude, ali da bi lako mogao da se bavi nečim drugim, recimo da ispija jedan dojč u kafiću cijeli dan, sve sa plastičnom kašičicom između zuba, isti taj sada od drugih, mlađih, traži koncentraciju, bolje odluke, predanost, odlučnost.
I bilo je, naravno, i tu preterivanja: one titule koje je osvajao u Juventusu i one golove koje je davao, davao je pod Antoniom Konteom, a nije baš da se kod dotičnog u ekipi ostaje samo zato što si mu simpatičan… Stavljali su ga u špic i Zeman i Spaleti, tek da se ne zaboravi.
I sam je svojevremeno govorio da je svjestan svojih mana, ali da ništa u karijeri ne bi mijenjao; a onda se dogodio, možda s onim debaklom na Farskim Ostrvima, neki “prebac” i u njemu, pa je postao čovjek koji svojim igračima objašnjava da dar nije dovoljan. A onaj pomenuti patriotizam još manje…
Tamo na sjeveru, nakon potopa, rekao je nešto što je imalo posebnu težinu kada izgovori neko takav: svi misle da su majstori, a morali bi da zasuču rukave.
Odatle je sve krenulo nabolje, što je slabija priča kada želite da ređate dosjetke, ali je ovo što se dogodilo u Ligi nacija, šest utakmica i pet pobjeda kasnije, mnogo bolja fudbalska priča…
Ona koja bi se, kao i ponešto u životu, dala objasniti njegovim gradom.
Jer Nikšić je možda mali, ali je dovoljan da možete da u njega učitate šta god želite: tako, kada Mirko Vučinić nije volio da trči, mogli smo da upremo prstom u sve nikšićke boeme pa da kažemo da je to baš zato; danas kada je čovjek koji je od svojih izabranika napravio ljude koji ne odustaju, i kada rival izjednači pred kraj i kada ostaneš saigračem manje, možemo da se sjetimo da je Nikšić iznad svega radnički grad.
Dobro, mogla bi se sigurno ova priča ispričati i bez Nikšića.
Samo što to ne bi bila ta priča.
A i morao bi da vam je ispriča neko drugi.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA


