Na pitanje ko je najbolji košarkaš svih vremena, prosječan ljubitelj tog sporta odgovoriće vjerovatno da je to Majkl Džordan.
Mlađe generacije izabraće možda Kobija Brajanta, Lebrona Džejmsa... Na to pitanje Karim Abdul Džabar svojevremeno je, nakon prilično dugog razmišljanja, odgovorio:
- Vjerovatno je to Erl Manegalt.
To je čudan odgovor i čudan izbor, ne samo za obične, već i za bolje poznavaoce košarkaške istorije. Kako legenda poput Džabara, koji je igrao s velikim i protiv velikih asova, koji je gledao i Džordana, i Kobija, i Lebrona - može da izabere nekog ko nikada nije bio dio NBA lige i ozbiljne košarkaške priče.
Ali, Erl Manegalt je za Džabara i njegovu generaciju bio pojam i neko kome su se divili. I ko je urbana legenda Njujorka. Manegalt je bio nekrunisani kralj ulične košarke, 60-ih godina prošlog vijeka neprikosnoveni vladar košarkaških igrališta u Velikoj jabuci.
Dijelio je teren i sa Džabarom, koji se tada još zvao Lu Alsindor, te Konijem Hokinsom, legendom Harlem Globtrotersa i četvorostrukim NBA al-star igračem, kao i Džoom Hemondom, još jednom ikonom strit basketa. I bio je bolji od svih.
„Bio je relativno nizak - samo 181 centimetar, ali je imao nevjerovatnu brzinu i promjenu ritma, kao i odraz. S lakoćom je zakucavao preko mnogo viših i snažnijih momaka“, pisao je o njemu „Njujork tajms“.
- To je bilo interesantno ljudima, kako tako nizak momak skače tako visoko. Nije to bilo uobičajeno u to vrijeme - kazao je Manegalt u jednom od njegovih rijetkih, a i posljednjih intervjua.
Ono što ga izdvaja od drugih je i njegov nadimak - zvali su ga Goat. Prvi je sportista kojeg su tako zvali, jer je tek mnogo godina kasnije „Goat“ postala skraćenica za „Greatest of all time“ (najveći svih vremena).
DŽABAR: BIO JE BOLJI OD MENE
On nije bio Goat zbog toga, već je nadimak dobio zato što ga je nastavnica u srednjoj školi umjesto Manegalt, kako se izgovara njegovo prezime (Manigault), konstantno zvala Mani-goat. U njegovom slučaju, Goat znači ono što i jeste - koza.
„Hiljade ljudi se klelo da ga je vidjelo kako izvodi tzv. dvostruko zakucavanje. On je zakucao jednom rukom, drugom pokupio loptu ispod mreže i ponovo je zakucao, a bukvalno je lebdio u vazduhu dok je to radio“, navodi „Njujork tajms“ u priči o prvom sportskom „Goatu“.
- Erl i ja bismo se našli subotom ujutro i igrali tri na tri dok god smo mogli. On je bio bolji od mene, igrao je sjajno, to je bilo nezamislivo, ali je bio ulični igrač - pričao je Karim Abdul Džabar.
Erl je rođen 1945. godine u Čarlstonu (Južna Karolina), kao najmlađe od devetoro djece i u ekstremnom siromaštvu. Kada je imao sedam godina usvojila ga je Meri Manegalt, preko socijalne službe, jer njegovi roditelji nisu mogli da se staraju o njemu.
Preselili su se u Harlem, u potrazi za boljim životom.
Harlem mu je pružio šansu, ali i košarkaški talenat i mogućnost da napravi mnogo više od mita o najboljem basketašu Njujorka. Dok je Abdul Džabar gradio ime u srednjoj školi Pauer Memorijal, Manegalt je postao zvijezda lokalne harlemovske Bendžamin Frenklin škole.
U njoj su počeli i njegovi prvi problemi - prije svega jer nije bio uzoran učenik, da bi u završnoj godini bio izbačen jer je uhvaćen da puši marihuanu u toaletu.
Diplomu je dobio u Laurinburgu (Sjeverna Karolina), a njegov talenat je privukao skaute prestižnih koledža - Sjeverna Karolina, Djuk i Indijana. Osjetivši da ne bi mogao da ispuni i stroge akademske uslove, izabrao je Univerzitet Džonson C. Smit u Šarlotu, gdje su uglavnom studirali Afroamerikanci.
„Bilo me je i strah da idem na koledž s dominantno bijelim studentima”, govorio je kasnije.
Nije se snašao na koledžu. Mučio se na predavanjima, na treninzima, igrao je, piše „Njujork tajms”, košarku kakvu je želio, a ne kakvu je od njega tražio trener.
„Na jednoj utakmici je potpuno zanemario instrukcije trenera i postigao 27 poena. Njegov tim je pobijedio, a on doživio kritike jer je izašao iz okvira sistema”, zapisao je „Njujork tajms”.
NEKO MORA DA PADNE, JA SAM TAJ
U konstantnom sukobu s trenerom i uz loš utisak na predavanjima, poslije samo nekoliko mjeseci napustio je koledž i vratio se u Njujork, u svoj kraj i na svoje terene. I u propast.
Na ulicama Njujorka nema mnogo izbora, košarka može da bude zabava, a stvarnost su kriminal, droga...
Prvi put je „pao” 1969. godine, u vrijeme dok je Karim Abdul Džabar potpisivao milionski ugovor s Milvoki Baksima, kao najveća zvijezda NCAA i budući NBA superstar.
- Bio sam frustriran, vidio sam da nemam gdje i da sam svoju šansu ispustio. Poklekao sam jednom, dva puta, više puta - kazao je mnogo godina kasnije Goat.
Dvije godine je bio u zatvoru, kada je izašao nastavio je da igra košarku na njujorškim igralištima, čak je i pokrenuo kampanju za odvikavanje od droge, ali sam nije uspio da se „očisti”.
Drugi put se našao u zatvoru 1977. kada je uhvaćen u pokušaju pljačke, jer mu je novac trebao za drogu. Od tada više nije imao problema sa zakonom, ni sa heroinom, ali bilo je kasno za njega.
Kratko je živio u svom rodnom Čarlstonu, prije nego što se vratio u Njujork, organizovao humanitarne turnire u uličnoj košarci.
Preminuo je 1998. sa svega 53 godine, nakon dvije operacije na srcu.
Bio je i ostao legenda Velike jabuke, o čemu govori i tekst „Njujork tajmsa”, nakon njegovog povratka iz Čarlstona: „Posrnuli kralj ponovo stvara svoje carstvo”, u kojem je Manegalt izgovorio rečenicu koja je njegova zaostavština
„Ne zaboravite - na svakog Majkla Džordana dođe jedan Erl Manegalt. Ne možemo svi da uspijemo. Neko mora da padne. Ja sam bio taj.”
Bonus video:
