Brazil – Samba veterana - Vijesti.me
PREDSTAVLJAMO UČESNIKE MUNDOBASKETA U KINU (GRUPA F)

Brazil – Samba veterana

Kad su vam svije zvijezde prebacile 35 godinu, najvažnije oružje onda postaje spoznaja da su i sami igrači svjesni da vjerovatno igraju svoj posljednji veliki turnir

Možda i posljednje veliko takmičenje:  Anderson Varežao
Možda i posljednje veliko takmičenje: Anderson Varežao (Foto: FIBA)

Brazil spada u države koje su udarile temelj košarci kao igri. 

Da bi vidjeli prve košarkaške korake Brazila potrebno je poći na kraj 19. vijeka i za košarku najbitniju godinu 1892. 

Tada je pod budnim okom „oca košarke lično“ Džejmsa Nejsmita odigrana prva utakmica. Među onima koji su bili u publici bio je jedan Njujorčanin, student Jela koji se zaljubio odmah u ovaj sport.

Augusto Šo, upravo je te 1892. godine dilomirao istoriju umjetnosti na Jelu, ali se bio potpuno opčinio novim sportom koji je igrao sa kolegama kad god bi našao vremena.

Samo dvije godine od diplomiranja dobiće poziv od Mekenzi Univerziteta u Sao Paolu da predaje istoriju umjetnosti. Šo će tako pored brojnih knjiga, stručnih radova, teza u Brazil ponijeti i svoje znanje o košarci.

Amerikanac je tako bukvalno prvi izvezao vijest o novom sportu van granica SAD. 

Iako im se inicijalno svidjela, košarka će prvo bolje da se primi kod djevojki, dok će mlađi muškarci da polude za igrom koju je iste godine u Brazil donio Čarls Miler. U toj igri postaće u vijeku koji slijedi najveća sila sa najviše trofeja, a riječ je naravno o fudbalu.

Šo je ipak u dvije decenije uspio da privoli dio muške populacije da se bavi i košarkom, a pomogla je dosta i njegova femonenalna organizacija školskih turnira. Već dvadesetih godina 20. vijeka Brazil kao reprezentacija igra svoje prve mečeve sa Argentinom i Urugvajem.

Vrela latinska krv težila je uvijek ka takmičenjima u kojima bi se stavilo na test „ko je bolji“ . Tako u Južnoj Americi novoosnovana FIBA organizuje turnire mnogo prije Evrope i svijeta.

Iako je prvih godina Urugvaj igrao bolje, Brazilci će kontinentalno prvenstvo Južne Amerike osvojiti rekordnih 18 puta.

Nakon početaka, i razvijanja same košarke Brazil je redovan učesnik velikih takmičenja. U tim prvim godinama ekupu je vodio Moasir Daiuto koji je jedan od prvih ljudi koji je unio inovacije u nacionalnom timu. Na OI u Londonu Dauito je posmatrao treninge američke ekipe, i slične stvari je kasnije primjenjivao sa svojim momcima. U Londonu te 1948. godine Brazil je osvoji bronzu.

Daiutovo znanje preuzeo je Togo Soares, poznatiji kao Kanela.

Profesor fizičkog, koji je trenirao omladinu i fudbal, vaterpolo, atletiku, veslanje smatra se i dan danas za jednog od najboljih trenera svih vremena Latinske Amerike. 

Kanela je jedan od prvih ljudi u sportu inače, koji je shvatio kolika je važnost medija u cijeloj igri. Redovnim novinarskim člancima, radio i TV emisijama selektor Brazila je dao jednu potpuno novu dimeziju košarkašima.

Njegov Brazil je igrao u tom trenutku najljepšu košarku a sve je krunisano sa dvije titule prvaka svijeta 1959. godine u Čileu, i 1963 godine u Brazilu.

Kanela je imao moćan sastav u kojem su igrali Algodao, Karmo de Souza zvani „Rosa Branca“ (Bijela ruža), Edison Bispo, i dva najbitnija igrača Amauri Pasos i Vlamir Markes.

Pasos je sa svojih 191 cm visine bio zadužen za reket, dok je Markes bio zadužen za postizanje koševa. Selektor Brazila je posebne treninge radio sa njima dvojicom kako bi od njih napravio ubitačan tandem. Pogotovo je bila smjela odluka da se Amauri nakon igranja krilnog centra spusti na pleja. 

„Plavi đavo“ kako su zvali Markesa smatra se za najboljeg igrača 60-ih godina na svijetu. Brzina, dribling, skok šut, košarkaš rođen u Sao Visenteu sve je posjedovao. 

Oba igrača su po Fibinom izboru proglašena za najboljih 50 košarkaša svih vremena.

Nakon Kanele, i zlatnog doba brazilse košarke (dva zlata, dva srebra i bronza sa svjetskih prvenstva, bronza sa OI, i pet vezanih zlata sa prvenstva Južne Amerike), ekipa je i dalje bila sam vrh svjetske košarke.

Posebne zasluge za održavanje Brazila pri vrhu idu na ramena košarkaša, koji i pored zlatne generacije Kaneline i svih nagrada koje su osvojili, nosi epitet najboljeg brazilskog košarkaša svih vremena, Oskara Šmita.

Brazil, Južna Amerika i cijeli svijet nikad prije i poslije Šmita nije vidio tako rasnog šutera.

Najbolji stijelac svih vremena u istoriji mundobasketa , najbolji strijelac svih vremena u isoriji Olimpijskih igara.

U Seulu na OI 1988. godine u prosjeku je ubacivao 42 poena po utakmici. Na OI u Atlanti 1996. godine sa skoro punih 39 godina Šmit je Portoriku u grupi sasuo 45 poena. 

„Mao Santa“ ili „Sveta ruka“ kaku su zvali Šmita je u karijeri kombinovanu za klubove i reprezentaciju postigao 49.737 poena.

Mogao je Šmit i u NBA ligu, čak su ga birali Nju Džersi Netsi na legendarnom draftu 1984. godine (godina kad su u NBA ligu ušli Džordan, Barkli, Olajdžuvon, Stokton), ali ljubav prema nacionalnom dresu je bila jednostavno jača (zbog Fibinih pravila igrači iz NBA nisu mogli da igraju na takmičenjima pod okriljem ove organizacije sve do 1989. godine). 

Amerikancima je u Indijanopolisu na finalu PanAmeričkih 1987. godine dao 45 poena, za preokret i trijumf „karioka“. Dres SAD tada su nosili Dejvid Robinson i Den Majerle.

Kobe Brajant, čiji je otac igrao u Italiji u vrijeme kada je Šmit tamo nastupao, je rekao jednom prilikom na treningu američke reprezentacije da mu je Šmit prvi idol u košarci, i da je njegov šut pokušavao da kopira.

Bivši košarkaš Lejkersa stoji i iza izjave da je Šmit igrao kojim slučajem NBA ligu da bi bio jedan od najbljih košarkaša u istoriji lige.

Nakon ere Šmita, Brazilci su nastavili sa solidnim generacijama košarkaša, ali bez postolja na najvećim smotrama.

Nekoliko igrača je igralo dobre sezone u NBA ligi, a i na klupi su se smjenjivali stručnjaci od renomea. Posljednju generaciju,sada već veterana koji će nastupiti na predstojećem Mundobasketu povjereni su tvorcu svjetske dominacije Argentine Rubenu Manjani, ali harizmatični trener nije uspio Brazi da dovede do medalje na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama.

Od 2017. godine na klupi sjedi hrvatski stručnjak Aco Petrović koji poznatoj brazilskoj školi treba da da „balkanskog šmeka“.

Prva zvijezda tima: Marselo Uertas

Mozak ekipe; Uertas
Mozak ekipe: Uertas(Foto: FIBA)

Iskusni plej, koji je dugo harao španskom ligom, da bi u poznim igračkim godinama oprobao se i u NBA ligi i to u timu Los Anđeles Lejkersa.

U NBA ligi je ipak završavao češće na smiješnim klipovima Šakil O'Nila, pa se nakon dvije godine vratio ponovo u Evropu.

Barbosa je možda bolji igrački, ali od Uertasa zavisi dosta toga, jer predstavlja mozak ekipe i sva organizacija napada ide preko njega. Bio je ubjedljivo najbolji asistent tokom kvalfikacija sa sedam asistencija u prosjeku po meču.

Prednosti

Brazilci
Brazilci(Foto: FIBA)

Kad su vam svije zvijezde prebacile 35 godinu, najvažnije oružje onda postaje spoznaja da su i sami igrači svjesni da vjerovatno igraju svoj posljednji veliki turnir.

Petrović fino kombinuje spoj iskustva i mladosti, pa tako Varežao, Barbosa, Uertas i Garsia treba da budu mentori talentovanom Markusu Luzadi Silvi i Jagu dos Santosu.

Petrovića sigurno raduje i solidna forma u finišu sezone Bruna Kabokla, koji je potpisao ugovor sa Memfisom.

Mane

Svaka vrsta povrede nekog od iskusnijih igrača može da nazaduje šanse Brazila za ozbiljniji rezultatom. 

Iako Petrović gaji brzu igru pitanje je koliko na turniru mogu da istu sprovedu u dijelu brazilski „Expendablesi“


Vidi sve komentare