Turska – „12 divova“ želi na Olimpijske igre poslije sedam decenija - Vijesti.me
PREDSTAVLJAMO UČESNIKE MUNDOBASKETA U KINI (GRUPA E)

Turska – „12 divova“ želi na Olimpijske igre poslije sedam decenija

Turska ima veoma moćan sastav na papiru. Samo kad se pogleda ta petorka prva u kojoj su Vilbekin, Osman, Korkmaz, Iljasova i iskusni Semih Erden, zaslužuje strahopoštovanje protivnika

Turska
Turska (Foto: FIBA)

Košarku i Tursku je u vječnu ljubav spojio jedan fudbalski golman.

Ahmet Roberson, profesor fizičke kulture u srednjoj školi Galatasaraj, odlučio je da svojim đacima obogati program na časovima pa ih je tako upoznao sa čarima hokeja, tenisa, izviđača i košarke. Od svega košarka se najbolje primila mežu mladim Turcima.

Roberson, rođen u Liverpulu, je i sam bio sportista, a bavio se fudbalom, tačnije bio je golman. 

U sezoni 1909. godine sa Galatasarejem osvaja tursku ligu. Kasnije je i sam bio predsjednik ovog sportskog društva.

Ljubav koju je posadio prema košarci je njegove đake nosila i prenosila se ulicama Istanbula, tako da je ubrzo „zarazila“ cio grad na Bosforu, a onda je počela da se širi i kroz ostatak Otomanske imperije.

Svoj prvi zvanični meč Turci igraju 1936. godine i pobjeđuju selekciju Grčke sa ubjedljivih 49:12.  Očekivao se dalji razvoj sporta, i košarka je poslije fudbala najpopularniji sport, ali Turci decenijama nisu igrali bitniju ulogu u njemu.

Interesanto je da su u trim prvim godinama razvoja košarke glavni igrači obično bili intelektualci, kojima je košarka bila hobi.

Tako dvije najveće zvijezde Ali Uraš i Jalkin Granit nisu bili košarkaši po profesiji. Uraš je završio medicinu, a kasnije specijalizovao hirurgiju, dok je Granit bio doktor geologije.  

Turska je na prvom prvenstvu Evrope u Egiptu 1949. (Egipat je igrao tada evropsko prvesntvo, čak je bio i šampion) završila kao četvrta. Više od pola vijeka će da čekaju bolji plasman od tog 1949. godine.

Igrajući epizodnu ulogu na prvenstvima Evrope, a čekajući svoj prvi veliki turnir (svjetsko prvenstvo ili olimpijske igre) Turci su odlučili prvo da pojačaju nacionalno prvenstvo.

Turski klubovi počinju da budu simpatična destinacija za američke igrače u Evropi i  balkanske stručnjake (prije svih Srbe i Grke).  

Prvi uspjeh klupske turske košarke bio je 1996. kada je Efes Pilsen odigrao sjajan turnir Fibinog takmičenja Kup Radivoja Koraća.  

Za taj uspjeh zaslužan je prije svega Ajdin Ors turski trener koji je prvo radio u Efes Pilsenu, pa reprezentaciji, pa je postavio temelje današnjeg Fenerbahčea.

Ors je u Efesu napravio odličan spoj baze domaćih igrača i stranaca koji su mogli da utiču na dalji razvoj talentovanih turskih košarkaša.

Njemu je savez i povjerio reprezentaciju tokom Evropskog prvenstva u Istanbulu 2001. godine. Turska je na tom turniru vjerovatno nastupila u najjačem sastavu do sada.

Ibrahim Kutlaj koji je terorisao druge reprezentacije svojom šuterskom klinikom, visoki Mehmet Okur koji je pokazao NBA potencijal koji je kasnije i dokazao nastupajući za Jutu Džez, i dva momka koja su predstavljala vrhunac razvoja turske košarke, a koji vuku porijeklo sa juga Srbije.

Prvi je Mirsad Turkdžan (rođen kao Mirsad Jahović) koji nije uspio da se nametne u Njujork Niksima, ali je zato postao među najboljim košarkašima u Evropi.  

Drugi je napravio zavidnu NBA karijeru i najbolji je košarkaš u istoriji Turske, Hido Turkoglu.

Oba košarkaša su bili prototipi svjetskog košarkaškog trenda koji je i danas zastupljen u najjačoj ligi. Krilni igrači, skoro visine centara, koji vole da organizuju napad, a nerjetko se dignu na šut za tri poena.

Orsovi momci su igrali kao u transu i pred 12.000 ljudi u Abdi Ipekči Areni, prvo su tijesno dobili Hrvatsku, samo dva poena prednosti, pa Njemačku samo poen prednosti. U finalu ih je sačekala Jugoslavija.

U tom meču Turci nisu imali rješenje za našeg Vlada Šćepanovića. Pored toga što je odigrao fenomenalnu odbranu nad turskim bekovima, popularni Šćepo je predvodio tim Jugoslavije sa 19 poena i fenomenalnih 87 odsto šuta iz igre. Na kraju Turska je morala da se zadovolji sa srebrom.

Očekivao se tada bum košarke, ali on se ipak nije desio. 

Jesu Turci postali redovni učesnici mundobasketa i evropskih prvesntava, ali značajnijeg reuzltata do 2010. godine nije bilo.  

Te 2010. Turci ponovo dobijaju organizaciju turnira, ovog puta Mundobasketa. 

Ekipu je tada vodio naš stručnjak Bogdan Tanjević.

Ekipa te godine dobija naziv „12 divova“ jer su Turci bili ubjedljivo najviša reprezentacija na turniru.  

Tanjević je te godine igrao sa petorkom gdje je samo plej bio ispod 2 metra visine (Tundžeri i Arslan su visoki 190 cm) ostatak petorke je bio dobro preko 2 metra visine.

Nosioci igre su ponovo bili NBA igrači, Hido Turkoglu, i momak koji je krimski Tatar čiji su roditelji prebjegli u Tursku, a koji je sinonim za visokog igrača koji dobro šutira za tri poena, Ersan Iljasova.

Turci su u osmini finala ispratili Francuze sa 20 poena razlike, pa u četvrtfinalu Slovence sa 30 razlike.  U polufinalu ih je čekala Srbija.

Meč koji je izazvao dosta polemike, da li je ili nije Kerim Tunčeri bio jednom nogom u autu prilikom posljednjeg napada i pobjedonosnog pogotka. Snimci pokazuju da su sudije vjerovatno napravile grešku, ali ostalo je zabilježeno da su Truci prošli dalje i u finalu zakazali meč sa SAD.

Umorni, iscrpljeni samo su prvu četvrtinu držali kakav takav otpor Durentu i drugovima, u ostatku meča nisu imali snage, pa su na kraju morali da se zadovolje drugim mjestom.

Koliko je u samoj državi odjeknuo uspjeh najbolje govori podatak da je Turksa vlada svakom igraču posebno dala bonus od milion eura, kako bi nagradili zalaganje za nacionalni dres, ali i kao podstrek za naredna takmičenja.

Međutim ponovo nisu uspjeli da ostvare značajniji rezultat. Vjerovatno navjeća želja i boljka turske nacije je što vizu za Olimpijske igre čekaju punih 68 godina, i zato je želja tima odlazak u Tokio.

Posljednjih godina politika je ušla u sve sfere društva, pa tako turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan je u masovnim hapšenjima „neprijatelje države“ našao i među sportistima.  

Najbolji turski fudbaler svih vremena Hakan Šukur izbirsan je iz istorije turskog fudbala, dok je u košarci ispaštao centar Enes Kanter zbog svoje podrške Fetulahu Gulenu.  

Kanteru je zabranjen dolazak u rodnu zemlju, prijete mu automatskim hapšenjem. Inače centar Bostona bi i te kako mogao da doprinese „divovima“.

Ufuk Sarica ima zadatak da prođe grupu (Turci su favoriti u duelima sa Japanom i Češkom), a onda u ukrštanju sa grupom u kojoj će nadamo se protivnik biti Crna Gora.

Turski košarkaši su se dobro upoznali sa našim potencijalom jer smo ih savladali u kvalifikacijama u „Morači“. 

Nikola Ivanović protiv Vilbekina i Erdena
Nikola Ivanović protiv Vilbekina i Erdena(Foto: Boris Pejović)

Nikola Ivanović, Bojan Dubljević, Blagota Sekulić, Ognjen Čarapić pokazali su tada da mogu da zadaju glavobolju Turcima.

Prva zvijezda ekipe: Čedi Osman


Čedi Osman
Čedi Osman(Foto: AP)

Jeste Iljasova i dalje najveće ime u reprezentaciji, ali turska igra zavisiće najviše od eksplozivnog mladog košarkaša Klivlend Kavalirsa. 

Košarkaš koji je u prvoj sezoni „kupio fore“ od LeBrona Džejmsa, odlaskom „kralja“ dobio je prostor za igru i to je dobro iskoristio.

Osman je postizao 13 poena, hvatao pet skokova, i imao 3 asisitencije po meču. Njegov napredak u NBA ligi se tek očekuje.

Prednosti

Turska ima veoma moćan sastav na papiru. Samo kad se pogleda ta petorka prva u kojoj su Vilbekin, Osman, Korkmaz, Iljasova i iskusni Semih Erden, zaslužuje strahopoštovanje protivnika.

Erden
Erden(Foto: FIBA)

I druga petorka je respektabilna, a nju predvodi Doguš Balbaj i Melih Mahmatoglu prije svega.

Vilbekina smo imali prilike da gledamo dvije posljednje godine u "Morači", u dresu Darušafake i Makabija protiv Budućnos Volija, ali i u tom meču u Podgorici u kvalfikacijama za Mundobasket.

Naturalizovani košarkaš je po svjedočenju naših košarkaša jedan od najbržih igrača Evrope.

Protivnici treba da se plaše i Korkmaza čiji proboj u NBA ligi se još nije desio iako je u pitanju rasan šuter.

Mane

Reklo bi se na papiru da Turci nemaju nekih izričitih mana. Ipak fali taj neki momentum na takmičenjima u kojem bi konačno napravili značajniji rezultat, da nije na domaćem terenu.

Erden je iskusan centar, koji uvijek ostavlja srce na terenu, ali ako bi on ušao u problem sa ličnim greškama zamjene i nisu baš njegovog nivoa.