Od kada je legendarni Bengt Johanson napustio selektorsko kormilo, muška rukometna reprezentacije Švedske nije osvojila nijednu medalju na velikom takmičenju.
Zahvaljujući Crnoj Gori, koja je prije dvije nedjelje priredila prvorazredno iznenađenje, pravi podvig, Švedska neće igrati na Svjetskom prvenstvu u Španiji, u januaru iduće godine...
"Nisam gledao revanš u Podgorici, ali još nakon prvog meča, u Stokholmu, nakon onog što sam tada vidio, bio sam siguran da Švedska neće izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo. Švedska je imala samo gol prednosti, a obično je potrebno imati zalihu od barem pet golova da bi se u revanšu imalo šansi, posebno na gostovanju u zemljama bivše Jugoslavije, gdje su navijači veoma strastveni, bučni", kaže na početku razgovora za „Vijesti“ Johanson, ubjedljivo najuspješniji švedski rukometni trener svih vremena, jedan od najtrofejnijih u istoriji svjetskog rukometa.
Johanson je sa „Bengan bojsima“, kako je nazvana slavna generacija zbog njegovog nadimka Bengan (u Švedskoj uobičajen za sve koji se zovu Bengt), između 1988. i 2004. godine osvojila čak 13 medalja na 16 takmičenja na kojima su „vikinzi“ nastupili.
Zato je, kako kaže, i razočaran odnosom pojedinih igrača prema nacionalnom dresu i odluci nekolicine njih da preskoče baraž ili se oproste od reprezentacije (Kalman, Alm, Lundstrom, Kim Anderson je igrao samo revanš)...
"Za mene je to užasno, to treba zabraniti. Oni koji su propustili baraž, ne bi trebalo da budu dio tima koji će igrati na Olimpijskim igrama. Protiv Crne Gore su bila dva najvažnija meča prije Igara u Londonu. Zato nijesam srećan zbog njihove odluke da ne igraju za reprezentaciju, jer Švedska bez njih nije ista ekipa", nastavlja Johanson.
Nakon eliminacije Švedske, Johanson kaže da će pratiti Zorana Roganovića i Crnu Goru SP u Španiji.
"I navijaću za Crnu Goru!
Kao diplomirani sociolog i psiholog, Johanson ističe da timski duh nedostaje današnjoj Švedskoj, dok je u vrijeme kada je on bio selektor, kada je njegova ekipa dominirala svijetom, zajedništvo, naravno uz kvalitet, bilo najjače oružje.
"Timski duh, sreća i zadovoljstvo da budemo zajedno bili su tajna našeg uspjeha. Znao sam sve o mojim igračima, njihovim potrebama, motivaciji, znao sam kako razmišljaju. Pored rukometnog znanja, trudio sam se da im prenesem i lično obrazovanje. Nijesu igrali za novac, igrali su iz zabave, a novac su kasnije zaradili igrajući širom Evrope, u najjačim klubovima. Najvažniji je bio taj timski duh. Takođe, vrlo malo sam mijenjao igrače od takmičenja do takmičenja, svega jednog do dvojice. Imali smo i dobre golmane, što je neophodno za uspjehe", ističe Johanson, koji će u subotu i nedjelju na trenerskom seminaru u Budvi, u okviru kampa Z23, govoriti o liderstvu i stvaranju timskog duha, stvaranju tima.
Na našu konstataciju da Švedska nije imala rješenja za duboku zonu 3-2-1 Crne Gore, Johanson kaže:
"U moje vrijeme nijesmo imali takve probleme. Imali smo šest različitih sistema za napad na razne odbrane. Ako se u „Morači“ posebna pažnja obraćala na Kima Andersona, drugi su morali da preuzmu veću odgovornost, da idu na gol".
Ne slaže se ni sa odlukom Rukometnog saveza Švedske da reprezentaciju vode dva trenera, inače njegovi bivši zlatni igrači iz reprezentacije, Stafan Olson i Ola Lindgren.
"Oni kažu da sarađuju međusobno. Stafan Olson je selektor, Lindgren je pomoćni trener. U moje vrijeme samo sam ja vodio tim. Ali, imao sam moje igrače i imali smo ideju kako da igramo rukomet. Ja sam donosio odluke tokom utakmice, a igrači su o nekim detaljima mogli da razgovaraju tokom tajm-autova, kada su govorili i više od mene", smatra Johanson, koji je u ponedjeljak upravo u Budvi proslavio 70. rođendan.
Punih 14 godina je vodio klub iz Halmštada u kojem je rođen, Drot, sa kojim je osvojio pet titula (za ovaj klub je igrao od 1971. do 1976. godine), posljednju 1988. godine, kada je i dobio poziv da preuzme selekciju Švedske.
"Kada su me pozvali, mislio sam da ću biti selektor dvije-tri godine, i onda otići. Međutim, to je potrajalo... Bilo je to 16 fantastičnih godina za mene".
Bivši SSSR, odnosno Rusiju smatra za najvećeg rivala u periodu vladavine švedskog rukometa.
"Imali smo i teške mečeve sa Jugoslavijom, koja je uvijek imala odličnu ekipu, i nakon rata, posebno 2001. godine na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj (25:24 za Švedsku u polufinalu). Kada Jugoslavija nije, nažalost, igrala zbog sankcija, posao je bio olakšan. Kasnije su se pojavile prvo Slovenija, pa odlična Hrvatska, i ta konkurencija se povećala. Na ovim prostorima se uvijek igrao odličan rukomet, pa ni uspjeh Crne Gore nije iznenađenje", priznaje Johanson, koji je kao igrač, između 1964. do 1972. godine, odigrao 83 utakmice za reprezentaciju i osvojio po jedno srebro i bronzu na svjetskim prvenstvima 1961. i 1964. godine.
Johanson je 2004. godine odlučio da se povuče, kako kaže zbog toga što Švedska nije izborila vizu za Olimpijske igre u Atini. Nakon toga, interesantno, više nije nikoga trenirao...
"Rukometom sam počeo da se bavim sa 13 godina, a završio sam sa 62 godine. Bilo je dosta", kaže Bengan, koji je nakon toga nastavio da predaje liderstvo na fakultetu, a bio je jedno vrijeme i u IHF-u, koji je napustio jer je, kako kaže, „previše mafijaša tamo“.
Posebno pamti dvije utakmice, finale Evropskog prvenstva u Portugalu 2004. godine protiv Rusije (34:21) i finale Svjetskog prvenstva 1990. godine u Čehoslovačkoj (pobjeda protiv SSSR-a 27:23).
"U Čehoslovačkoj niko nije vjerovao da možemo pobijediti u tom trenutku neprikosnoveni SSSR".
Tokom selektorske karijere u švedskoj selekciji trenirao je mnoge asove, poput Magnusa Vislandera, Tomasa Svensona, Stafana Olsona, Stefana Levgrena, Magnusa Andersona, Pera Karlena, Ole Lindgrena, Tomasa Sivertsona, Johana Petersona, Ljubomira Vranješa... Ne može da izdvoji nijednog od njih...
"To ne bi bilo pravedno. Svaki igrač je imao poseban karakter", kaže Johanson, koji je u finišu svog mandata lansirao generaciju 1982. čiji je današnji najbolji predstavnik Kim Anderson.
Ističe da je rukomet danas brži od vremena kada je on vodio Švedsku.
"Igrači bolje, jače šutiraju. Danas su, možda, bolji individualno. U moje vrijeme Švedska je imala jak kolektiv, jaku timsku igru, a snaga igrača je bila da zna da šutira, da asistira pivotu, da probije odbranu ili da drugog igrača dovede u bolju poziciju za šut".
Iako je na posljednjem EP u Srbiji zauzela tek 11. mjesto, Johanson ne smatra da to znači da je Francuska prekinula dominaciju.
"Vidjećemo na Olimpijskim igrama u Londonu. Francuska u Karabatiću ima odličnog igrača, on je bio nosilac njihove igre. Ali, imaju još dosta dobrih igrača".
Danas, kaže, manje gleda rukomet.
"Pratim reprezentaciju, a u Halmštadu gledam Drot, koji sam trenirao 14 godina. Sada je, međutim, Drot loš, pa se preznojim od muke kada ih gledam – uz osmijeh kaže Johanson.
Roganović mi je trebao 2003. i 2004. godine
Johanson je posebno pohvalio Zorana Roganovića, organizatora kampa Z23 u Budvi, čiji je slavni švedski trener gost. - Roganović je veoma dobar rukometaš. Takav mi je igrač trebao 2003. i 2004. godine, jer u tom trenutku nijesam imao dovoljno dobrih ljevaka. Kim Anderson je nadolazio, ali previše sporo. Međutim, nikada ga nijesam pitao da li bi igrao za Švedsku", kaže Johanson.
Kada smo se upoznali, odmah nam je rekao da je prvi put u Crnoj Gori, a da je ranije imao priliku da obiđe sve ostale bivše jugoslovenske republike.
"Kada me Zoran u januaru pozvao da dođem ovdje, nisam znao ništa o Crnoj Gori. Onda sam se informisao preko interneta. Veoma mi se sviđa priroda ovdje, veoma su lijepi pejzaži, u šta sam se mogao uvjeriti kada nas je Zoran vozio kolima iz Podgorice. Mada nije bilo previše zabavno doći u Crnu Goru nakon poraza Švedske u baražu za Svjetsko prvenstvo", uz osmijeh je dodao Johanson, požalivši sa na velike vrućine u Budvi.
Peckanje Vujovića i komplimenti kao odgovor Vuji
Nakon zlata na Evropskom prvenstvu u Portugalu 1994. godine, a prije serije od tri uzastopna zlata na EP, od 1998. do 2002. godine, Švedska je 1996. godine u Španiji ostala bez medalje. U polufinalu je poražena od Rusije, a u meču za bronzu od SR Jugoslavije, u kojoj je tada karijeru završavao proslavljeni crnogorski igrač, sada i trener, Veselin Vujović, koji je takođe ovih dana gost na kampu Z23...
"Prekjuče mi je Vujović rekao da je Švedska počela da dominira tek onda kada je on završio karijeru. Ali, ne mislim da je bilo baš tako...", uz osmijeh je rekao Johanson, a onda i nastavio:
"Sjećam se Vujovića, bio je sjajan igrač. Ja sam dosta stariji od njega, pa nijesmo igrali jedan protiv drugog. Ali, gledao sam finale Svjetskog prvenstva u Švajcarskoj, između Jugoslavije i Rumunije. Tada je bio jedan od najboljih igrača", dodao je Johanson.
Jedino mu fali samo olimpijsko zlato
Vodeći Švedsku na ukupno 471 zvaničnu utakmicu, Johanson je osvojio četiri titule prvaka Evrope, tri uzastopne (1994, 1998, 2000, 2002), a dva puta je bio prvak svijeta, 1990. u Čehoslovačkoj i 1999. u Egiptu.
Jedino mu nedostaje olimpijsko zlato, jer je Švedska tri puta uzastopno gubila finala, u Barseloni (1992) od Zajednice nezavisnih država (bivši SSSR), Atlanti (1996) od Hrvatske i Sidneju (2000) od Rusije.
"Sad me to ne tangira, ali tada je bilo važno. Bili smo blizu u nekoliko navrata, ali mislim da je presudno bilo što je tada mnogo igrača napustilo Švedsku, i zaigralo u inostranstvu, pa smo, možda, izgubili malo na tom zajedništvu. Protiv Hrvatske smo u finalu gubili 7:1 nakon 10 minuta, naš golman je veoma loše branio u tim trenucima. Onda smo uspjeli da se vratimo, ali smo na kraju, ipak, izgubili 27:26, iako smo ih prije toga u grupi dobili čak devet razlike", zaključio je Johanson, koji osim tri olimpijska srebra ima još i dva srebra i dvije bronze na svjetskim prvenstvima.
Galerija
Bonus video:
