RUKOMETNI MAG

Igrač igra, tim osvaja trofeje

"Kvalitetnim pristupom i jedinstvom možete da izbacite Švedsku. To bi bila afirmacija crnogorskog rukometa i povratak na stare staze", kaže Červar.
0 komentar(a)
Ažurirano: 24.02.2019. 21:56h

Svoje timove ili reprezentacije dovodili su u Crnu Goru Zvonimir-Noka Serdarušić, Bogdan Venta, tandem Štafan Olson - Ola Lindgren, Veselin Vujović, kontroverzni Jevgenij Trefilov... ali jedno trenersko ime se, ipak, izdvaja u svijetu rukometa. Zove se Lino Červar.

Legendarni „izbornik” Hrvatske, čovjek koji je 2003. doveo „paklene” do titule šampiona svijeta u Portugalu, i to samo godinu nakon posljednjeg mjesta na Evropskom prvenstvu u Švedskoj, a potom u Atini 2004. i do drugog olimpijskog zlata u „povijesti” (nakon Atlante 1996), bio je u srijedu na Cetinju.

U veoma uzbudljivoj utakmici, njegov Metalurg je u posljednjoj sekundi srušio hrabri Lovćen, a čovjek koji je davno prozvan Mago di Umago je nakon uzbudljivog meča bez problema 20-ak minuta odgovarao na pitanja novinara „Vijesti”. Bez ustezanja, kao i na konferenciji za novinare, na kojoj je u svom stilu najavio utakmice osmine finala protiv svog bivšeg tima, Zagreba:

"Živim za to da zeznem „purgere”!

O nekim prošlim vremenima, o onih šest medalja sa Ivanom Balićem i drugovima, nije bilo puno priče, jer to su već potrošene teme. Linova karijera i sada je veoma „živa”, o čemu dovoljno govori i činjenica da je Metalurg, u koji je došao sasvim slučajno, među 16 najboljih ekipa Evrope.

"Nije mi bilo ni na kraju pameti da bih mogao da budem trener Metalurga. Još sam bio selektor Hrvatske kada mi se javio gazda i glavni sponzor Metalurga i pitao me da li bih došao u Skoplje. Rekao sam mu: „Ma nema šanse”, ali me je on pitao da li može da dođe u Umag da razgovara sa mnom. Rekao sam mu da može, ali da to neće ništa da promijeni. Došao je i nagovorio me je za 15 minuta. Eto, izgubio sam taj duel, ali danas mogu da kažem da mi nije žao zbog toga. Naprotiv", kaže Červar.

Čovjek koji je 1980. postao trener Istraturista iz Umaga i za pet godina ga doveo iz Pete lige u najjači rang takmičenja u SFRJ, naglašava da je dolazak u Metalurg bio izazov za njega.

"Ostvario sam sve svoje dječačke snove sa šest medalja sa Hrvatskom i 18 nacionalnih titula u tri države. Ali, uvijek sam volio male klubove. Ne djeluje mi izazovno kada treba da odem u neki veliki tim, koji je prije mene osvajao trofeje. Ja sam postao trener u malom klubu, zbog čega sam se i potrudio da Metalurg stalno raste. Sredili smo dvoranu, koja je mala, ali je naša i prava je rukometna. Donijeli smo parket iz Slavonije, napravili fitnes centar. To je naše gnijezdo, a svoju radnu etiku sam prenio i na igrače. Eto, nakon 17 godina neprikosnovene vladavine Vardara sada smo mi dva puta zaredom bili prvaci i osvajači Kupa. Klub se nalazi u radničkoj sredini, na Autokomandi, u naselju Gazi Baba, gdje je željezara. Imamo puno entuzijasta u klubu, ljudi koji rade danonoćno za klub, i to me ispunjava".

Ove godine ste stigli do osmine finala Lige šampiona, čak ste sve do posljednjeg kola bili drugi u grupi iza neprikosnovenog Hamburga. Da li je iko to očekivao?

"Nisam dalekovid, ali sam uvijek vjerovao u rad, imao sam povjerenja u momke koje vodim. Da je bilo poštenja, Hamburg bi kući pobijedio Kopar, a ne bi se prsio kod nas kao da mu to život znači. Ali, važno je da smo ušli u osminu finala, to je još jedan veliki uspjeh makedonskog rukometa. Reprezentacija je bila peta na Evropskom prvenstvu, a u selekciji je bilo 10-ak naših igrača, koji su u nacionalni tim prenijeli radnu etiku i klupsku filozofiju. Srećan sam što sam i ja dao mali doprinos svemu tome. Rukomet je sada hit, a iako je košarkaška reprezentacija postigla veliki uspjeh, mislim da narod više osjeća naš sport".

Imate li šanse protiv Zagreba?

"Bio bih bahat kada bih rekao da ćemo pobijediti Zagrepčane. Oni su apsolutni favoriti, u kontinuitetu su na dobrim pozicijama u evropskim kupovima. Ali, u sportu je sve moguće. Biće mi žao samo ako naši problemi sa povredama budu odlučili, jer je veliki broj utakmica razrijedio ekipu. I pored svega, niko ne može da nam oduzme pravo da se nadamo".

Vi imate posebni motiv, zar ne?

"Ne bih volio da me opsjedne to. U ovim godinama ne bih trebalo da se ponovo dokazujem, mada se trener potvrđuje dok je živ. Taj moj motiv samo treba da prenesem na igrače, da daju sve od sebe, da „ginu” na terenu, da se bore, kao Lovćen protiv nas".

Nedavno je završeno Evropsko prvenstvo u Srbiji. Da li je i za Vas Makedonija najveće iznenađenje šampionata?

"Nisam ni ja mogao da pomislim da će biti peti, ali kada sam bio u Nišu i Beogradu i vidio kako ljudi dolaze iz Skoplja i drugih gradova, a nemaju baš puno novca, već žive skromno, kako se žrtvuju za svoju zemlju, shvatio sam da je to velika prednost. Nisam mogao da vjerujem da navijači mogu toliko da pomognu ekipi. Bili su bukvalno osmi igrač Makedonije, to je bio nevjerovatan vjetar u leđa. Ovo je bila fantastična promocija makedonskog rukometa i sporta uopšte, a posebno jedne male zemlje koja se bori za identitet. To je vrlo strastvena nacija, velikog srca, što je pokazala i košarkaška reprezentacija".

Da li Vas je taj nacionalni naboj podsjetio na vremena kada ste bili selektor Hrvatske?

"Jeste. Imali smo puno navijača i simpatizera na Balkanu i u cijeloj Evropi, jer smo imponovali kvalitetnom igrom, ali i ponašanjem, sa puno ljubavi, strasti i borbenosti. Kada vidim da su neki digli nos, to mi smeta, tako se gube simpatije, jer ljudi vole skromne pobjednike. Rekao sam svom učeniku i nasljedniku Goluži da mi se nije svidjelo ono „postrojavanje” kada su se davale medalje, sve mi je to djelovalo malo „napuvano”. Ne volim to, nezavisno od toga što bi moglo da se nađe opravdanje za takvo ponašanje".

Je li Vas iznenadila i Srbija?

"Kada sam bio na seminaru u Srbiji, na kojem je bio i Veselin Vuković, naglasio sam da oni nemaju ekipu, već skup pojedinaca. Rekao sam mu da mora da homogenizuje ekipu, da „složi” odbranu i to je urađeno. Srbija je prvi put nakon dugog niza takmičenja djelovala kao ekipa. Imam jednostavnu tezu - igrač igra, ali samo tim osvaja titule. Kolektiv je bio najveći kvalitet Srbije, a uz pomoć publike je ostvarila vrhunski rezultat. Eto, među šest najboljih ekipa su četiri sa Balkana, što je dokaz da se na ovim prostorima igrao i igra dobar rukomet".

Nakon Evropskog prvenstva bilo je priče da su se Ivano Balić i Ivan Čupić posvađali sa selektorom Slavkom Golužom. I Vi ste, takođe, imali nesuglasica sa Balićem. Zbog čega se to dešava?

"Ja sam tvrdoglav, mora da bude kao što ja hoću, ne želim nikome da podilazim. Ipak, ne treba sada pretjerivati sa tim incidentom. Nije u redu ni da ja budem sudija, samo želim da kažem ono što vrijedi za svakoga: bilo kakav da je igrač, neka je i najbolji na svijetu, ne može da uradi više sam nego sa 15 ostalih momaka. Nikada dobar tim neće onemogućiti nekog igrača da pokaže sve svoje individualne kvalitete, kolektiv će da ga „izbaci” još boljim nego što jeste. Kada imaš posla sa jakim pojedincima, svašta zna da se kaže, ali trener mora da bude psiholog, da zna da manipuliše ljudima, da ima psihološku inteligenciju da čita misli i osjećaje ljudi".

SEHA ligi bi dobro došla iskustva iz NBA

Šta mislite o SEHA ligi?

"To je dobro zamišljen projekat, koji je donio puno koristi, posebno u sazrijevanju igrača. Nacionalna prvenstva su, ipak, slabija, sa svega dvije dobre ekipe. Ljudi koji to vode sada moraju da postave takmičenje na viši nivo, da nađu kvalitetne sponzore, kako klubovi ne bi brinuli i imali osigurana putovanja i smještaj".

Legendarni trener ima ideju kako da se ekipama olakša nastup u ovom takmičenju.

"Trebalo bi koristiti iskustva iz NBA lige kada je u pitanju raspored. Na primjer, kada ekipa ide u Makedoniju, neka odigra i sa Vardarom i sa Metalurgom tokom jednog vikenda, ili u Crnoj Gori sa Lovćenom i Sutjeskom. Tako se smanjuju troškovi, nema potrebe da se dva puta ide u istu zemlju. Dakle, potrebno je da se modelira taj Bergerov sistem i da se kalendar, naravno, uskladi sa EHF-om. Vidim da se prijavljuje dosta ekipa da učestvuje u SEHA ligi, ali moraju da se uspostave kriterijumi. Ako nema velikog interesa publike u nekoj sredini, onda nema smisla da se ne pruži šansa drugom klubu", ističe trener Metalurga.

Možete da izbacite Švedsku

Červar odlično poznaje crnogorski rukomet, a Žarko Marković i sada povrijeđeni Mladen Rakčević jedni su od lidera Metalurga. Možda je previše optimističan, ali legendarni trener smatra da „crveni” mogu da se domognu Svjetskog prvenstva u Španiji.

"Znajući da Crna Gora igra sa Švedskom u baražu, mislim da akcenat mora da se stavi na plasman na Svjetsko prvenstvo, što zaista može da se uradi, jer se revanš igra kući. Imate puno kvalitetnih igrača. Trebalo bi možda vratiti Stojanovića, ali imate malog Melića, Mrvaljevića, odličan je i Drašković. Šteta samo što se Rakčević povrijedio. Kvalitetnim pristupom i jedinstvom možete da izbacite Švedsku. To bi bila afirmacija crnogorskog rukometa i povratak na stare staze. Ovu veliku priliku ne bi trebalo propustiti. Bilo koju prednost da stvore Šveđani u prvoj utakmici, a mislim da ona ne može da bude velika, Crna Gora može da stigne pred svojim navijačima", smatra Červar.

Francuska kasni sa smjenom generacija

Francuska je u Srbiju došla kao aktuelni olimpijski, svjetski i evropski prvak, a završila je šampionat Starog kontinenta na tek 11. mjestu. Šta je, po Vašem mišljenju, razlog?

"Francuska je za mene posljednjih godina bila bauk, ali mislim da sam povukao pravi potez 2009. kada sam na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj omogućio Kopljaru, Gojunu i Štrleku da debituju. Francuzi, sa druge strane, imaju 10 igrača koji su iznad 30 godina, kao što su Dinar, Fernandes, Omejer, braća Žil..., da ih ne nabrajam sve. Nisu napravili smjenu generacija, zbog toga su ostali na 11. mjestu. Mislim da je u sportu najbitnije da se drži kontinuitet, kao što to radi Hrvatska. Eto, od Portugala 2003. do prošle godine u Švedskoj bili smo u polufinalima svih takmičenja, osim onda kada smo igrali najbolji rukomet, 2007. u Njemačkoj. Tada nas je uništio sistem takmičenja, ispali smo u četvrtfinalu...", zaključio je Červar.

Lična karta

Lino Červar je rođen 22. septembra 1950. u Delićima pored Vrsara, u Istri. Već sa 21 godinu je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Puli. Nikada se, međutim, nije posvetio poslu profesora srpsko-hrvatskog (ili hrvatskog) jezika, jer je 1974. preuzeo RK Triko iz Novigrada.

Šest godina kasnije postao je trener Istraturista iz Umaga i za pet sezona ga iz Pete lige doveo u elitni rang ex-YU rukometa! Zbog toga je i dobio nadimak Mago di Umago.

Početkom rata je napustio Hrvatsku i otišao u ASKO iz Klagenfurta (Austrija), a 1994. je postao selektor Italije, koja je pod njegovim vođstvom prvi put nastupila na Evropskom i Svjetskom prvenstvu i bila druga na Mediteranskim igrama.

U Hrvatsku se vratio 2000. kada je postao trener Zagreba, a dvije godine kasnije, nakon 16. mjesta na EP u Švedskoj, preuzeo je Hrvatsku. „Vatreni” su se pod njegovim vođstvom vratili na staze stare slave i odmah osvojili zlatne medalje na SP u Portugalu i Olimpijskim igrama u Atini. Ima još po dva srebra sa svjetskih i evropskih prvenstava.

Reprezentaciju je napustio nakon poraza od Francuske u finalu šampionata Starog kontinenta u Austriji 2010. i preuzeo Metalurg.

Sa Zagrebom je osam puta osvojio titulu prvaka, a sedam puta Kup Hrvatske. Ima dvije duple krune sa Metalurgom, kao i jednu sa italijanskim Konversanom.

Preporučujemo za Vas