Crnogorska bombarderka Ivana Savić: Od početka smo znale koliko vrijedimo, doček ću da pamtim do kraja života

Iako se sa Svjetskog prvenstva nisu vratile sa zlatom, generacija mladih “lavica” (U18) istorijskim plasmanom u finale ispisala je zlatne stranice crnogorskog ženskog rukometa.

Djevojke koje je sa klupe predvodio Miloš Perović vratile su nadu da i u godinama koje slijede naše selekcije mogu da dohvate najviše stepenice pobjedničkog postolja u ženskom rukometu, uz vaterpolo najuspješnijem crnogorskom sportu.

Ono što je karakterisalo kadetkinje na ovom prvenstvu svijeta jeste što su od početka do kraja izgledale kao pravi tim.

A u momentima kada je trebalo da se pogura ekipa taj teret je bio na Ivani Savić.

Nikšićanka je svojim projektilima raznosila protivničke mreže i odbrane, a najbolji primjer je polufinalna utakmica sa Danskom.

Nakon uraganskog početka našeg tima i vođstva od 11 golova razlike, Dankinje su u drugom dijelu počele da se vraćaju u meč, a kada je falilo ideje u našem napadu upravo je Savićeva sjajnim pogocima održavala vođstvo.

Vezala je tada, u periodu od 43. do 51. minuta, pet golova (od ukupno 10 na toj utakmici) i praktično sama gurnula ekipu ka finalu.

U razgovoru za “Vijesti” Ivana Savić je kazala da su i prije početka šampionata u Rumuniji igračice znale koliko vrijede.

- Utisci su i dalje nevjerovatni i mislim da nam treba još vremena da postanemo svjesne svega sve što smo doživjele. Kada smo krenule na prvenstvo vjerovale smo u sebe i znale smo koliko vrijedimo, ali pretpostavljam da niko nije mogao da zna dokle će to da nas odvede. Kako je prvenstvo odmicalo, raslo je i naše samopouzdanje. Počele smo da vjerujemo da možemo da napravimo nešto veliko i na kraju smo stigle do finala - rekla je Savić.

Malo je nedostajalo da kadetkinje kući dođu sa zlatom oko vrata. Gotovo 50 minuta kontrolisale su finale protiv Španije, međutim, promjena odbrane koja je bila posljednja slamka spasa “crvene furije” poremetila je mlade “lavice” u finišu.

- Mislim da je njihova 3-3 zona u završnici dosta uticala na tok utakmice. Uspjele su da nas malo izbace iz ritma i naprave pritisak na naš napad, a mi nismo pronašle prava rješenja kao što smo to radile tokom većeg dijela meča. Sigurno je i umor igrao ulogu, ali mislim da smo prije svega u tim posljednjim minutima morale da budemo mirnije i da više vjerujemo u ono što smo radile do tada. Finale je odlučilo nekoliko detalja, a njihova promjena odbrane bila je jedan od njih - smatra Ivana.

Sa 50 postignutih golova Ivana je bila najbolji strijelac naše selekcije, a ukupno peta najefikasnija igračica na turniru.

- Zadovoljna sam svojim igrama, ali prije svega zbog toga što sam mogla da pomognem ekipi. Individualne stvari mi nikada nisu važnije od rezultata koji napravimo zajedno. Bilo je utakmica u kojima sam se osjećala posebno dobro i u kojima mi je skoro sve polazilo zarukom, ali bilo je i trenutaka kada sam morala da se borim i kada nije išlo sve kako sam željela. Najviše mi znači što sam u važnim trenucima uspijevala da doprinesem timu. Sve što sam napravila na ovom prvenstvu dugujem i saigračicama jer bez njihove podrške ništa od toga ne bi bilo moguće.

Po dolasku u Podgoricu na aerodromu je našu selekciju sačekalo nekoliko stotina ljudi koji su pripredili doček za pamćenje.

- To je nešto što je teško da se opiše riječima. Kada vidiš toliko ljudi koji su došli zbog tebe i cijele ekipe, shvatiš koliko sport može da poveže ljude. Bilo je mnogo emocija i iskreno - u jednom trenutku nisam ni znala da li da se smijem ili plačem. Kao djevojčica sam gledala takve scene i zamišljala kako bi bilo da jednog dana ja budem dio toga. Zato mi je taj doček nešto posebno i jedan od trenutaka koje ću sigurno pamtiti cijelog života.

Dugo ljeto je iza Ivane. Prije kadetskog igrala je i juniorsko Svjetsko prvenstvo u Kini gdje je takođe napravila odličan rezultat i osvojila peto mjesto. Ne krije da je umor prisutan.

- Ima umora, naravno. Ljeto je bilo dugo i veoma zahtjevno, praktično bez pravog odmora. Tijelo osjeća sve te utakmice i treninge, ali kada pogledam šta smo sve postigle, onda taj umor nekako padne u drugi plan. Mislim da mi je sada najvažnije da se dobro oporavim i da u novu sezonu uđem spremna, jer me čeka još mnogo izazova - poručila je Savić.

Kako kaže, rukomet joj je u život ušao prirodno. Iako često djeca promijene nekoliko sportova dok ne pronađu onaj pravi ona je od početka znala da želi rukomet. I nije pogriješila.

- Rukomet sam brzo zavoljela. U početku nisam ni razmišljala gdje sve to može da me odvede. Bila sam dijete koje je jednostavno uživalo da trenira i provodi vrijeme sa ekipom. Kako su godine prolazile sve više sam osjećala da je to ono čime želim da se bavim. Bilo je mnogo treninga, odricanja i trenutaka kada nije bilo lako, ali nikada nijesam požalila što sam izabrala rukomet.

Divila se igračicama s kojima će sada da igra

U narednoj sezoni Ivanu Savić čeka nešto sasvim novo - igranje za Budućnost u Ligi šampiona.

Prije par mjeseci Savićeva je iz nikšićke Trebjese u kojoj je ponikla prešla u redove “plavo-bijelih”.

- Jedva čekam da počne nova sezona. Liga šampiona je nešto o čemu svaka rukometašica sanja i velika je stvar za mene što imam priliku da igram na tom nivou. Svjesna sam da će da bude mnogo drugačije i zahtjevnije, ali upravo zbog toga želim da vidim gdje sam u odnosu na najbolje. Osjećam da sam spremna da napravim taj korak i vjerujem da ću iz svake utakmice i svakog treninga da izvučem nešto novo.

Sa igračicama koje je gledala na malim ekranima ili sa tribina uskoro će da dijeli svlačionicu.

- Postoji određena trema, ali više ona pozitivna. Kada pored sebe imaš igračice koje su toliko toga osvojile i prošle kroz velike utakmice, prirodno je da osjećaš veliko poštovanje. Za mene je to ogromna prilika da učim od njih, ne samo o rukometu nego i o tome kako treba da se ponašam kada je pritisak najveći. Trudiću se da upijem što više mogu i da jednog dana i ja budem neko od koga mlađe igračice mogu da uče.

Sad je vrijeme da igra sa idolima.

- Bilo je više igračica koje sam uživala da gledam, ali moram da izdvojim Itanu Grbić i Đinu Jauković. Posebno zato što su godinama igrale za našu reprezentaciju i što sam ih kao mlađa baš obožavala. Uvijek sam ih gledala sa nekim posebnim divljenjem, a sada mi je nevjerovatno da imam priliku da igram sa njima u istoj ekipi. To je stvarno velika stvar za mene - zaključila je Ivana Savić.