Sport ne stvara šampione samo na terenu. Sportistu oblikuje i ono što nosi iz kuće.
Prvi aplauz, prvo ohrabrenje, prvi razgovor nakon poraza, sve počinje od roditelja. Zato njihova uloga može biti presudna.
Roditelj može pomoći djetetu da izraste u samopouzdanu, odgovornu i srećnu osobu, ali može biti i razlog zbog kojeg dijete izgubi vjeru u sebe i ljubav prema sportu.
Danas se sve češće susrijećemo sa dvije krajnosti.
S jedne strane su roditelji koji sport doživljavaju kao obavezu trenera i kluba. Ne znaju kada je trening, ne dolaze na utakmice, ne pitaju kako je bilo, ne interesuju se za napredak svog djeteta.
Možda misle da time daju slobodu, ali djeca to često doživljavaju kao nezainteresovanost.
Nije svakom djetetu potrebna nagrada, nekada mu je dovoljno da na tribinama ugleda poznato lice i osjeti da neko vjeruje u njega.
S druge strane su roditelji koji žele uspjeh više nego njihova djeca. Nakon svake utakmice traže objašnjenja, analiziraju svaku grešku, viču sa tribina, porede svoje dijete sa drugima i očekuju pobjedu kao obavezu.
U želji da stvore šampiona, često zaborave da je pred njima dijete. Takav pritisak ne gradi karakter, već strah. Strah od greške, strah od poraza, strah od razočaranja onih koje najviše voli.
Najveća greška nastaje onda kada roditelj počne da ostvaruje svoje neostvarene snove kroz dijete.
Tada sport prestaje da bude mjesto razvoja, radosti i učenja, a postaje teret koji dijete nosi na svojim leđima.
Jedan od najboljih primjera koliko roditeljska podrška može biti važna jeste Novak Đoković.
Njegov put do vrha svjetskog tenisa nije bio popločan privilegijama. Bio je ispunjen odricanjem, vjerom i podrškom porodice koja je u njega vjerovala i onda kada je malo ko drugi.
Roditelji mu nisu mogli garantovati uspjeh, ali su mu dali ono što je svakom djetetu najpotrebnije, osjećaj da nije samo.
Nasuprot tome, sportska istorija poznaje i mnoge talente koji su pod teretom ogromnih očekivanja izgubili dio sebe.
Među njima je i teniserka Dženifer Kaprijati, koja je još kao djevojčica nosila breme slave i pritiska kakvo mnoga djeca ne mogu izdržati.
Kada se od djeteta prerano traži savršenstvo, posljedice često ostaju mnogo duže od jednog izgubljenog meča.
Zato roditelji moraju razumjeti da njihova uloga nije da pripremaju put za dijete, već da pripreme dijete za put. Da ga nauče kako da pobjeđuje bez oholosti i gubi bez stida. Da ga nauče da je trud važniji od rezultata i da vrijednost čovjeka ne određuje mjesto na tabeli.
Iza svakog djeteta koje vjeruje u sebe stoji odrasla osoba koja je prvo vjerovala u njega. Upravo zato riječi roditelja imaju težinu koju često nisu ni svjesni.
Jedna rečenica može da podigne dijete nakon najtežeg poraza, ali ga jedna nepromišljena kritika može pratiti godinama.
Pehari se broje, medalje se osvajaju, rekordi se ruše. Ali ono što ostaje jesu uspomene. Ostaje sjećanje na to ko je bio tu kada nije išlo. Ko je pružio ruku nakon poraza. Ko je zagrlio dijete kada je mislilo da nije dovoljno dobro.
Djeca neće zauvijek pamtiti rezultat utakmice. Neće pamtiti ni broj postignutih golova, osvojenih poena ili medalja. Pamtiće ko je sjedio na tribinama, ko ih je zagrlio nakon poraza i ko je vjerovao u njih kada nisu vjerovali sami u sebe.
Zato uloga roditelja nije da stvaraju šampione. Njihova najveća uloga je da odgajaju ljude koji će, bez obzira na rezultat, znati da se bore, ustanu i nastave dalje. Jer na kraju, najveća pobjeda nije medalja oko vrata.
Najveća pobjeda je dijete koje iz sporta izađe kao dobar čovjek.
Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
