Godinama postoji uvjerenje da genetika unaprijed određuje granice čovjekovih sposobnosti.
Smatra se da dijete koje naslijedi izuzetne predispozicije ima najveće šanse za uspjeh, dok ono sa prosječnim genetskim potencijalom ima ograničene mogućnosti.
Međutim, savremena istraživanja razvoja čovjeka, kao i iskustva iz praktičnog rada sa djecom, pokazuju nešto mnogo kompleksnije: genetski potencijal nije gotov proizvod, već biološka mogućnost koja se aktivira ili ostaje neiskorištena.
Najveće iznenađenje koje donose genetska testiranja i dugoročno praćenje djece jeste činjenica da se često ne ostvaruje ono što se očekuje na osnovu same genetike.
Dijete sa izuzetnim predispozicijama može da ostane daleko ispod svog potencijala, dok drugo dijete - koje prema početnim parametrima ne djeluje posebno - uz pravilan sistem razvoja može da napravi napredak koji prelazi granice očekivanog.
Ono što se često zanemaruje jeste da između genetskog potencijala i konačnog rezultata postoji čitav jedan nevidljivi prostor, način života, kvalitet stimulacije, emocionalna sigurnost, san, ishrana, fizička aktivnost, stres i okruženje u kojem dijete odrasta.
Genetika daje određeni “kapacitet”, ali ne određuje koliko će tog kapaciteta da se iskoristi.
Upravo tu dolazimo do jedne od najvažnijih oblasti moderne biologije - epigenetike.
Ona objašnjava kako životni uslovi i iskustva mogu da utiču na to koji će geni da se aktiviraju, a koji da ostanu manje izraženi.
Drugim riječima, dijete ne nasljeđuje samo određene sposobnosti, već nasljeđuje i mogućnost da se te sposobnosti razviju kroz odgovarajuće uslove.
U radu sa djecom često se vidi fenomen koji bi mnoge iznenadio: dijete sa prosječnim početnim predispozicijama, ali sa pravilnim treningom i sistemskim razvojem, može da dostigne nivo koji na početku nije mogao da se predvidi.
Razlog nije u tome što je genetika “pogriješila”, već zato što se potencijal ne mjeri samo početnim stanjem, već sposobnošću organizma da se prilagodi.
Ključnu ulogu ima kvalitetan stimulans. Razvoj nije rezultat samo količine rada, već preciznosti tog rada. Dijete ne napreduje zato što je maksimalno opterećeno, već zato što dobija pravi izazov u pravom trenutku.
Previše zahtjeva bez odgovarajućeg oporavka može da zaustavi razvoj, dok pravilno dozirani stimulansi pokreću adaptaciju nervnog sistema, mišića i cijelog organizma.
Zato će budućnost rada sa djecom sve više da bude zasnovana na individualnom pristupu.
Ne postoji univerzalni program koji jednako djeluje na svako dijete. Jedno dijete zahtijeva više fizičke stimulacije, drugo više vremena za regeneraciju, treće promjenu sredine ili drugačiji psihološki pristup.
Posebno zanimljiv faktor je uticaj prirodnog okruženja. Promjena sredine, boravak uz more, u planinama ili u prirodi, nije samo pitanje odmora.
Takve promjene utiču na kvalitet sna, nivo stresa, disanje, kretanje i ukupnu adaptaciju organizma. Ponekad upravo izlazak iz svakodnevnog okruženja otvori prostor da se određene sposobnosti izraze na drugačiji način.
Možda najveća greška savremenog društva jeste što djecu prerano svrstavamo u kategorije: talentovan, netalentovan, perspektivan ili neperspektivan.
Dijete nije trenutni rezultat testa. Dijete je proces razvoja.
Najveći potencijal čovjeka nije uvijek onaj koji se vidi na početku. Ponekad je najveća vrijednost skrivena u sposobnosti organizma da uči, da se prilagođava i da kroz pravi sistem postane mnogo više nego što je početno pokazivalo.
Zato pravo pitanje više nije: “Koliko potencijala dijete ima?”
Pravo pitanje glasi:
“Da li smo stvorili uslove u kojima taj potencijal može da se probudi?”
Jer genetika postavlja mogućnosti, ali čovjekov razvoj određuje koliko će tih mogućnosti postati stvarnost.
Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
