Posljedice povreda mogu da traju cijeli život

Kada se mladi sportista povrijedi, najčešće razmišlja o jednom cilju: da se što prije vrati na teren.

Roditelji žele isto, treneri očekuju povratak, a klub ne želi da izgubi važnog igrača. U toj želji često se zaboravlja ono najvažnije: povreda ne mora da ostavi posljedice samo na sportsku karijeru.

Ona može da utiče na kvalitet života i mnogo godina nakon završetka bavljenja sportom.

U svom svakodnevnom radu u Sports Performance centru susrijećem se sa sportistima koji dolaze na funkcionalne procjene nakon povreda i operativnih zahvata.

Jedan podatak iz dosadašnje prakse posebno zaslužuje pažnju: više od 20 odsto sportista koji dolaze na procjenu već je imalo najmanje dvije epizode iste povrede.

Iza tog podatka nalaze se sportisti koji su prošli kroz bol, rehabilitaciju, odsustvo sa terena i ponovni pokušaj povratka.

Posebno zabrinjava činjenica da se nakon ponovljenih povreda često mijenja njihov odnos prema sopstvenom tijelu. Postaju oprezniji, izbjegavaju određene pokrete, štede povrijeđenu nogu i gube sigurnost u situacijama koje su im ranije bile potpuno prirodne.

Ponekad se vrate takmičenju, ali nikada ne povrate raniju slobodu i sigurnost u kretanju...

Nije dovoljno da sportista ponovo može da trenira i igra. Važno je da može da se kreće sigurno, bez straha i bez kompenzacija koje mijenjaju prirodan obrazac pokreta.

Kod mladih sportista povreda prednjeg ukrštenog ligamenta koljena posebno je ozbiljan primjer.

Istraživanja pokazuju da je rizik od ponovne povrede značajan, naročito kod mladih sportista koji se vraćaju sportovima sa čestim promjenama pravca, skokovima i rotacijama.

Prema sistematskom pregledu i metaanalizi Wigginsa i saradnika, objavljenoj 2016. godine u časopisu American Journal of Sports Medicine, mladi sportisti nakon rekonstrukcije prednjeg ukrštenog ligamenta imaju visok rizik od nove povrede, uključujući povredu drugog koljena.

To nam govori da operacija i završetak rehabilitacije nijesu garancija da je problem riješen.

U praksi se često susrijećem sa sportistima kojima je nakon rekonstrukcije prednjeg ukrštenog ligamenta potrebno sedam mjeseci da dostignu određene funkcionalne kriterijume, dok je drugima potrebno deset mjeseci ili više.

Ne postoji univerzalni rok. Na oporavak utiču prethodna fizička pripremljenost, mišićna masa, tjelesna konstitucija, kvalitet rehabilitacionog programa, kontinuitet rada i individualna reakcija organizma.

Zamislimo mladog košarkaša koji može da trči, skače i trenira, ali pri doskoku na jednu nogu nema dovoljnu kontrolu koljena.

Ili fudbalera koji bez problema sprinta, ali pri naglom zaustavljanju i promjeni pravca pokazuje značajnu razliku između dvije noge.

Na običnom treningu to možda neće da bude očigledno. Međutim, utakmica ne pruža mogućnost da sportista bira kako će da se kreće. Pokreti su brzi, nepredvidivi i često se izvode pod umorom i u kontaktu sa protivnikom.

Zato se ne procjenjuje samo povrijeđeni dio tijela. Posmatra se cijeli funkcionalni sistem: snaga nogu, funkcija kukova, stabilnost trupa, ravnoteža, koordinacija, eksplozivnost i kvalitet doskoka.

Povreda se liječi medicinski, ali se sposobnost za povratak sportu mora dokazati funkcionalno.

Postoji još jedan aspekt o kojem se premalo govori, a to je život sportiste nakon završetka karijere.

Sportista sa 16, 20 ili 25 godina rijetko razmišlja o tome kako će da se osjeća sa 35, 40 ili 50 godina.

Njegov svijet čine treninzi, utakmice, rezultati i sportski ciljevi. Međutim, ozbiljne povrede koljena, oštećenja meniskusa i zglobne hrskavice mogu da povećaju rizik od ranijeg razvoja osteoartritisa, odnosno degenerativnih promjena zgloba.

Posljedice mogu da se pojave godinama kasnije, kroz bol, ukočenost i smanjenu funkcionalnost.

To nije neizbježan ishod svake povrede, ali je rizik o kojem treba da se razmišlja već u mladosti.

Zato pitanje nije samo hoće li dijete ponovo da igra košarku ili fudbal. Pitanje je i kako će da se kreće, bavi rekreacijom, radi i živi kada više ne bude aktivni sportista. Tu roditelji imaju posebnu odgovornost.

Dijete ne razmišlja dugoročno. Ono želi da se vrati drugovima, da igra utakmice i da ne izgubi svoje mjesto u ekipi. Roditelj mora da ima širu sliku.

Ne smije da dozvoli da želja za brzom pobjedom ili povratkom u takmičenje bude važnija od zdravlja djeteta.

Ako dijete više ne osjeća bol, to ne znači da je povreda u potpunosti funkcionalno sanirana. Ako može da trenira, ne znači da može da izdrži puno takmičarsko opterećenje.

A ako se vratilo na teren, to ne znači da je završena briga o njegovom oporavku.

Rehabilitacija se ne završava prvim treningom, niti prvom utakmicom. Potrebno je da se prati napredak, objektivno procjenjuje sposobnosti i postepeno vraćaju zahtjevi konkretnog sporta.

I nakon povratka treba da se nastavi kontrola opterećenja i funkcionalnog stanja.

Sportska dijagnostika u ovom procesu ima značajnu ulogu. Omogućava da se otkriju razlike u snazi, eksplozivnosti, ravnoteži i kontroli pokreta koje ne mogu da se uvijek prepoznaju običnim posmatranjem treninga.

Njena vrijednost nije u tome da garantuje da se povreda neće ponoviti, već da pruži kvalitetniju osnovu za procjenu i donošenje odluka.

Sport treba da doprinese zdravlju, razvoju i kvalitetu života djeteta. Ne smije da se svede na rezultat koji će da se ostvari u narednoj sezoni.

Roditelji treba da razmišljaju o sportskoj budućnosti svog djeteta, ali i o njegovom životu nakon sporta.

Jer nije najveći uspjeh vratiti dijete na teren što prije. Najveći uspjeh je omogućiti mu da ostane zdravo, da se razvija i da jednog dana, kada završi sportsku karijeru, ne plaća cijenu ambicija koje su drugi imali za njega.

spo