Vaterpolo je sport koji rijetko kada ponudi iznenađenja na velikim takmičenjima, još manje senzacionalne rezultate. Taj trend nije iznevjerio ni u tek završenom Evropskom prvenstvu u Barseloni, gdje je Srbija potvrdila dominaciju četvrtom titulom u nizu, a petom od 2006. godine.
"Delfini" su u finalu savladali Španiju poslije peteraca, a upravo se to što je "crvena furija" došla u situaciju da misli o tituli vodi kao malo iznenađenje EP u glavnom gradu Katalonije.
Španija je svakako bila u krugu kandidata za medalju, ali je malo ko vjerovao da može da dođe do samog kraja, pa i najveći optimisti. Ipak, nesporni kvalitet ekipe Davida Martina, faktor domaći bazen, te ne baš mala sudijska pomoć, učinili su da Španija bude u igri za zlato do posljednje sekunde.
A Crna Gora? U Barselonu je pošla s namjerom da juri medalju nakon titule u Svjetskoj ligi i drugog mjesta na Mediteranskim igrama, a vratila se kući kao šestoplasirana i to svakako jeste razočaravajući plasman. Uostalom, i najslabiji je na EP u šest nastupa.
Biti peti, šesti ili sedmi, doduše, mala je razlika, jer sve ekipe koje na veliko takmičenje dođu po odličje praktično ostanu bez motiva kada izgube u četvrtfinalu.
Razočarala je jedino osmoplasirana Mađarska, ali ona odavno na veliko takmičenje nije povela manje konkurentan sastav.
KLJUČNI MEČEVI U GRUPI
Crnogorski vaterpolisti su u grupi bili drugoplasirani, time su i maltene zatvorili vrata borbi za medalju, jer su u četvrtfinalu naletjeli na Hrvatsku.
Danima unazad je ispričana priča koliko je Crna Gora propustila u duelima sa Maltom (morala je da juri gol-razliku), te koliko je bila blizu da pobijedi Španiju u derbiju grupe i bude prvoplasirana.
Ali, postoji li garancija da bi "ajkule" u eventualnom četvrtfinalu pobijedile Grčku (s kojom bi se sastali da su bili na vrhu grupe B), od koje su u subotu poražene u duelu za peto mjesto? U sportu jednostavno garancija nema, pogotovo u duelima sa sebi ravnim protivnicima...
U našem vaterpolu i u javnosti je došao trenutak kad mora da postane jasno da vaterpolo reprezentacija nije favorit za titule i medalje na najvećim turnirima.
Taj trenutak je, u stvari, od januara 2016. godine i EP u Beogradu, na kojem je Crna Gora posljednji put nastupila u najjačem mogućem sastavu i osvojila srebro).
Favoriti trenutno mogu da budu samo Srbija i Hrvatska (bila je bronzana u Barseloni), a crnogorski vaterpolisti spadaju u krug kandidata da im pokvare planove uz Italiju, Grčku, Španiju, Mađarsku...
DA LI SU AMBICIJE "AJKULA" U SKLADU S MOGUĆNOSTIMA?
Zbog svega navedenog, rezultat na 33. Evropskom prvenstvu mora da se prihvati kao realnost, jer Vaterpolo savez Crne Gore niti je dovoljno ozbiljan da na velika takmičenja šalje najbolji tim (u reprezentaciji nema Darka Brguljana i Nikole Vukčevića zbog svađe sa selektorom Vladimirom Gojkovićem), niti ima kapacitet da se potpuno posveti smjeni generacija.
U tom raskoraku se po navici jedino ne mijenjaju ambicije, one su uvijek najveće - kao da po automatizmu Crna Gora mora da osvaja medalje.
Da bi se ravnopravno konkurisalo za medalju onda je valjda uslov da se na veliko takmičenje vodi apsolutno najbolji tim. A ako to nije moguće, onda na red dolazi bezuslovno povjerenje u mlađe igrače, tačnije stvaranje novih šampiona.
Upravo je u tome suština - Crna Gora je ni tu ni tamo, postoji opravdani strah da pliva u nepoznato...
EP bi na kraju i moglo da bude korisno, jer Crna Gora ni u jednoj utakmici nije "bacila peškir", čak i kada je to bilo očekivano (poput duela sa Grcima u kojem nije mogla da računa na dvojicu igrača zbog povrede - Sašu Mišića i Aleksandra Radovića).
Ukratko, ostala je ekipa do posljednje sekunde nastupa na turniru, što nije uvijek bio slučaj.
Uz to, lansirala je dva debitanta (Vladana Spaića i Bogdana Đurđića), mladi Đuro Radović je stasao u ozbiljnu napadačku opciju (bio je drugi strijelac ekipe iza Aleksandra Ivovića), Dejan Lazović je konačno postao broj jedan među stativama. Sve su to igrači pred kojima su najbolje godine karijere.
Oporaviće se i Aleksa Ukropina, koji je propustio reprezentativno ljeto zbog povrede ramena, dolazi vrijeme i za supertalentovanog centra Miroslava Perkovića, po opštem mišljenju stručnjaka najboljeg sidraša u Evropi u svom godištu (2000).
Dakle, nije sve tako crno, povratak u vrh je moguć, ali samo ako svi, baš svi u crnogorskom vaterpolu, budu na istom zadatku, što je često znalo i da bude najveći kamen spoticanja...
Bonus video:
