veliki rezultati i bolni porazi "ajkula"

Čudo u Malagi i olimpijska nesreća

Vaterpolo reprezentacija Crne Gore od 2008. i debija na velikim takmičenjima donijela mnogo radosti, jedino nije osvajala odličje na OI, gdje je tri puta bila četvrtoplasirana

13311 pregleda 51 reakcija 9 komentar(a)
Foto: LEN
Foto: LEN

Vaterpolo je u momentu kada je Crna Gora proglasila nezavisnost obećavao najviše - stručni kadar i ozbiljan kvalitet igrača koji su bili u najboljim sportskim godinama garantovali su da bi mogla da se stvori moćna reprezentacija. Pod uslovom, naravno, da se u i oko nje okupe najbolji...

Izgubila je Crna Gora tih godina (2006. i 2007) asa kakav je Andrija Prlainović, ali svakako je mirisalo na nešto veliko.

Od priprema sa Italijanima u Trstu, pa B prvenstva Evrope koji je predstavljalo rutinu za tim Petra Porobića, u tišini se stvarala mašinerija, a rezultat je stigao prije nego je iko mogao da predvidi.

Samo dvije godine i dva mjeseca poslije referenduma kada su „ajkule” ponizno pošle na prvo veliko takmičenje i - pokorile Stari kontinent, postale prvak Evrope u Malagi. Iste te godine su bile dio Olimpijskih igara...

Debitant, šampion, sve to na 13. jul - Dan crnogorske državnosti - tog ljeta je sve djelovalo kao bajka. Petnaest godina kasnije - podvig u Andalusiji je ostao najveći uspjeh crnogorskog vaterpola, ali daleko od toga da ih nije bilo.

SUZE ZBOG MALAGE, ALI I LONDONA

Kada je 14. jula 2008. širom Crne Gore organizovan doček vaterpolistima, a onda i godinu kasnije kada je osvojena Svjetska liga u Podgorici, teško je bilo zamisliti da će se na prvu narednu medalju na najvećim takmičenjima čekati sve do - 2012.

Nikola i Mlađan Janović, Predrag Jokić, Vladimir Gojković, Aleksandar Ivović, Draško Brguljan, Miloš Šćepanović, Zdravko Radić..., imena su od kojih je tih godina drhtala Evropa i svijet, ali u sportu garancija ne postoji.

Tako su „ajkule” 2009. na SP bile devetoplasirane, petoplasirane 2010. na EP, da bi „het-trik” neuspjeha zaokružile sedmim mjesto 2011. na SP u Šangaju.

Entuzijazam se izgubio, Porobića je na klupi naslijedio Ranko Perović, ali je kvalitet ekipe bio i dalje ogroman i čekala se reakcija. Pauza bez medalje je prekinuta na Evropskom prvenstvu u Ajndhovenu u januaru 2012. kada je naša selekcija bila srebrna, nakon poraza u finalu od Srbije.

Tada je i bilo jasno da se Crna Gora vratila na veliku scenu. Nekoliko mjeseci kasnije su uslijedile Olimpijske igre u Londonu. Svaki igrač koji je bio dio te ekipe, član stručnog štaba, navijač..., vjerovatno se naježi kada se sjeti tog takmičenja. Bolna tačka je utakmica za treće mjesto protiv Srbije - dominacija tri i po četvrtine, prednost od tri gola četiri minuta prije kraja.

Ranko Perović
Ranko Perovićfoto: Reuters

Ništa od toga nije bilo dovoljno za odličje - Srbija je pobijedila, baš kao u meču za bronzu četiri godine ranije u Pekingu. Bilo je poraza i prije i poslije, ali London boli najviše...

Izgubila je Crna Gora utakmicu za bronzu na OI i 2016. u Rio de Žaneiru, tada od Italije i postala jedina reprezentacija u bilo kojem sportu koja je na Olimpijskim igrama tri puta zaredom „osvojila” četvrto mjesto.

Nacionalni tim, međutim, nije imao problem da već naredne godine u Barseloni dođe do prve medalje na svjetskim prvenstvima. Malo je nedostajalo da bude zlatna, Mađarska je bila bolja od Perovićevih momaka u finalu, ali turnir je svakako mogao da se okarakteriše kao veoma, veoma dobar.

ERA VLADIMIRA GOJKOVIĆA

Nakon četvrtog mjesta na EP 2014. u Budimpešti, pa petog godinu kasnije na EP u Kazanju je došlo do promjene na klupi - umjesto Perovića seniorsku selekciju je preuzeo Vladimir Gojković.

I već na debiju, baš kao i Perović, donio medalju - u januaru 2016. na EP u Beogradu nakon poraza od Srbije u okršaju za titulu.

U Gojkovićevoj eri, koji je i danas selektor, piše se i četvrto mjesto na OI, peto mjesto na EP u Budimpešti (2017), šesto u Barseloni godinu kasnije, a onda i najslabji rezultat od osnivanja - deseta pozicija na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji.

Vaterpolo Crna Gora, Crnogorska vaterpolo reprezentacija
foto: Aleksandra Krupanič

U tim godinama je realno i pao kvalitet naše selekcije jer je većina „senatora” završila karijeru, ali Crna Gora je iz male baze i četiri kluba, od kojih dva nemaju bazen, izvukla maksimum. Čini se čak i više od toga...

Da mladi imaju i kvalitet i sportski bezobrazluk vidjelo se prvo 2018. titulom u Svjetskoj ligi, a malo čudo je uslijedilo u januaru 2020. epskim preokretom za treće mjesto protiv velikog favorita Hrvatske i još jednim odličjem. Zasada posljednjem...

NAJVEĆA MRLJA - NEDOSTATAK BAZENA

Reprezentacija je uradila mnogo dobrih stvari, ali klupski vaterpolo je sve ove godine - uprkos nekim istorijskim uspjesima - stagnirao ili čak i išao silaznom putanjom.

To je i najveća mrlja crnogorskog vaterpola i odgovornost snose svi koji su na bilo koji način uključeni u funkcionisanje tih klubova.

Uprkos svemu - veliki trofeji nisu izostali. Primorac je napravio senzaciju nad senzacijama u Rijeci titulom prvaka Evrope 2009. protiv Pro Reka (godinu kasnije je igrao i finale), tada je i Kataro - tek osnovan klub - osvojio LEN kup trijumfom nad Savonom.

Primorac slavi evropsku titulu
Primorac slavi evropsku titulufoto: Dance.hr

Trofeji su proslavljeni veličanstveno u drevnom gradu, ali problemi su bili iza ugla - tek tada počeli da izlaze na površinu i svi su uslovljeni finansijskom situacijom.

Ono što u vaterpolo sportu godinama ne može da se riješi je infrastruktura.

U Kotoru se konkretno i dalje čeka kraj rekonstrukcije zatvorenog bazena, a sve to znači i da stvaranje igrača ide mnogo teže. Zato kao blago vrijede mlade snage poput Dušana Matkovića, Marka Mršića..., koji su kotorski „proizvod”.

Posljednjih desetak godina čast klupskog vaterpola u svakom smislu čuva Jadran, koji je dominatan na domaćoj sceni, ali koji se dokazuje i u Evropi.

Novljani su bili i blizu evropskog trofeja, ali su u sezoni 2018/19. zaustavljeni u finalu Evrokupa kada je bolji bio Marsej. Pamti se i uspjeh Budvanske rivijere koja je 2011. prvi put u klupskoj istoriji bila na fajnl-foru Lige šampiona.

Primorac i Kataro još čekaju povratak u svoje plivalište, a u međuvremenu su bazene dobili Nikšić i Podgorica.

Preporučujemo za Vas