Pravo na eutanaziju ili, kako se još naziva, "ubistvo iz milosrđa" moglo bi u skoro da bude priznato u Srbiji, tako što bi se prema sadašnjoj ideji, sprovodilo u izuzetnim slučajevima i uz saglasnost osobe za dobrovoljni prekid života ili uz pristanak njene najuže porodice.
Nacrt Građanskog zakonika (GZ), koji će do jula 2016. godine biti na javnoj raspravi, predviđa eutanaziju kao "pravo fizičkog lica na saglasni, dobrovoljni i dostojanstveni prekid života, koji se može izuzetno ostvariti, ako se ispune propisani humani, psiho-socijalni i medicinski uslovi".
"Uslovi i postupak za ostvarivanje prava na eutanaziju propisuju se posebnim zakonom", kaže Nacrt GZ-a.
U predloženom tekstu se takođe navodi da zloupotreba prava na eutanaziju, radi pribavljanja neosnovane materijalne ili druge koristi, predstavlja osnov za krivičnu odgovornost.
Međutim, kao alternativu, Nacrt ostavlja javnosti da u toku rasprave odluči da se taj član u potpunosti izbriše iz završne verzije kodifikacije, odnosno da se pravo na eutanaziju uopšte ne predvidi.
Ubistvo iz milosrđa u srpskom zakonodavstvu sada se smatra krivičnim djelom.
Zato će se Komisija za izradu Nacrta GZ, zbog kompleksnosti ostvarivanja prava na eutanaziju, koje ima, pored pravnih i medicinske, psihološke i socijalne aspekte, tek poslije održane javne rasprave izjasniti o alternativnom predlogu na osnovu argumenata stručnjaka iz razlicitih oblasti i profesionalnih djelatnosti.
Takođe, eventualnim usvajanjem osnovnog predloga - za uvođenje prava na eutanaziju, izvršila bi se odgovarajuća promjena u Krivičnom zakoniku.
O ovom pitanju je sredinom decembra raspravljala i sekcija za zdravlje Kopaoničke škole prirodnog prava, koja je podržala rješenje iz Nacrta GZ.
Doktor Hajrija Mujić Zorić, koja je naučni savjetnik Instituta društvenih nauka i urednik sekcije za zdravlje Kopaoničke škole, rekla je Tanjugu da će sekcija preporučiti da se pitanje aktivne eutanazije i dalje raspravlja, kao i da se razjasni pitanje pasivne eutanazije čiji su oblici, kako je navela, kod nas u praksi u nekoj formi prisustni.
Ona je objasnila da se kod aktivne eutanazije uvijek preduzima neki aktivini čin ili radnja, uz određene procedure kojima se ide na ciljano izazivanje smrtnog ishoda kod pacijenta.
Pasivna eutanazija, kako je ukazala, podrazumijeva samo dopuštanje da dođe do posljedice, odnosno liječenje sekundarnih posljedica, ublažavanje bola, ne prikopčavanje na aparat, ili skidanje sa aparata ukoliko se to konzilijarno odluči i uz saglasnost najbližih.
"Mi smo skloni kao sekcija da podržimo praksu pasivne eutanazije u striktno određenim slučajevima kada je to potpuno opravdano i medicinski i sa pravne strane i u tom dijelu podržavamo rješenje iz Nacrta GZ", navela je Mujić Zorić.
Prema njenim riječima, stav te sekcije je da se za sada ne ide na ekstremna rješenja koja su neprimijerena pravnom sistemu.
"Postoje protokoli i procedure koje uveliko imaju razvijene zemlje, a isto tako i mi težimo da Srbija usvoji dobru praksu. Mislimo da treba podržati ono što se radi u praksi i nazvati ga pravim imenom, jer imamo u pojedinim službama praksu pasivne eutanazije, koja se naziva nekako drugačije", objasnila je Mujić Zorić.
Ovo je samo jedno od pitanja "automonije pacijenta" o kom se u Srbiji raspravlja, a to je ne samo pravo pacijenta da bira ljekara, već i način liječenja i da u kranjoj liniji i on snosi rizike i posljedice tretmana koji odabere.
Eutanazija u više evropskih zemalja
Podaci dostupni na Internetu, ukazuju da je eutanazija omogućena u više evropskih zemalja, a Belgija je 2002. godine bila prva zemlja na svijetu koja je dozvolila eutanaziju, a od prošle godine čak i mlađih od 18 godina.
U Holandiji je eutanazija dozvoljena za starije od 12 godina.
U Francuskoj je dozvoljena jedna vrsta pasivne eutanazije od 2005. godine tako što se prekida terapija pacijentu, ali ljekari ne smiju da sprovode aktivnu eutanaziju.
U Luksemburgu je eutanazija dozvoljena od 2009. godine ali je zabranjena za maloljetnike, dok je u Švajcarskoj na snazi direktna eutanazija, što znači da ljekar može pacijentu da odredi smrtonosnu dozu nekog lijeka, ali taj lijek pacijent mora sam da uzme.
U Norveškoj, ljekar ima pravo da odluči da prekine terapiju pacijentu ako to zatraži pacijent na samrti, ili članovi njegove porodice u slučaju da bolesnik ne može da komunicira s okolinom.
U Danskoj pacijent može da ima "medicinski testament" koji ljekari moraju da poštuju.
U Njemačkoj se toleriše pasivna eutanazija. Njemci koriste reč "sterbehilfe" (pomoć da se umre), što uključuje mogućnost da ljekar prekine terapiju, ali samo ako pacijent to želi i jasno stavi do znanja.
Slična je situacija u Austriji.
U Velikoj Britaniji je eutanazija zabranjena zvanično, ali ljekar može pacijentu na samrti da da jaku dozu morfijuma, iako se zna da od toga može da umre, što se pravda ciljem ljekara da otkloni bol.
U Španiji, gdje je Katolička crkva posebno aktivna u osuđivanju eutanazije, zakon dozvoljava pacijentu pravo da odbije lečenje.
U Grčkoj i Rumuniji je eutanazija strogo zabranjena i ljekar može da dobije do sedam godina zatvora ako je primijeni.
U Poljskoj i Irskoj je slican slučaj, a ljekari mogu da budu osuđeni na zatvorske kazne od pet do 14 godina.
U Srbiji i BiH eutanazija se smatra ubistvom, dok je u Hrvatskoj zabranjena, ali je zatvorska kazna manja, u zavisnosti od slučaja.
Bonus video:
