Ustaški pozdrav „za dom spremni“ u Hrvatskoj gotovo da je izašao iz ilegale. Njegove pobornike ne brine teret koje nose te tri riječi, a sebe često smatraju pokretom otpora aktuelnoj, lijevoj vlasti.
I dok je incident koji je izazvao fudbaler Josip Džo Šimunić skoro zaboravljen, novi vjetar u leđa revizorima istorije u hrvatskoj dao je političar i posljednji komandant odbrane Vukovara Branko Borković.
On kaže da bi izraz „za dom spremni“ trebalo uvesti u zvaničnu vojnu upotrebu, uprkos „vrištanju“ onih čiji su „preci, a i oni sami, tamanili Hrvate“.
Dio javnosti uzvraća da je riječ o „nedomoljubnoj inicijativi koja može samo da šteti naciji i državi“. Ipak teško je ne uočiti da je akronimska varijanta tog ozloglašenog pozdrava „ZDS“, sveprisutna na internetu, pa čak i u komentarima posjetilaca Fejsbuk-stranica najviših državnih institucija i predstavnika vlasti. Oni koji ga koriste tvrde da je riječ o istorijskom hrvatskom pozdravu. Svoje teze potkrepljuju „bujanjem četništva u Srbiji, Šešeljevim divljanjem i pokušajem rehabilitovanja Draže Mihajlovića“, ne shvatajući da je na taj način Hrvatska propala još jedan krug dublje u spirali skoro pa komplementarnih nacionalizama raspirenih na području bivše Jugoslavije.
Izokrenuta stvarnost, zanemarene činjenice
„Istorijska teza“ najčešće se poziva na operu „Nikola Šubić Zrinski“, ideološki i mitološki važnoj tački hrvatske kulturne baštine, a koju je krajem 19. vijeka komponovao Ivan Zajc. Ali prava istina je, objašnjava za DW istoričar dr Hrvoje Klasić, da je „ZDS“ kao pozdrav uveden tek nakon osnivanja fašističke ustaške Nezavisne države Hrvatske i da je riječ o ekvivalentu njemačkog „zig hajl“ (Sieg Heil – živjela pobjeda). „Pozivao sam sve one koji šire laži da pokažu jedan jedini dokaz. To je lako provjeriti. Libreto je svima dostupan. 'ZDS' u toj operi ne postoji, kao što nigde nije ni zabilježeno da je neko prije na taj način pozdravljao“, kaže Klasić i dodaje da građani rijetko razmišljaju šta im se po tom pitanju servira.
Uz to, on navodi još jedan poklič, često korišćen na tribinama fudbalskih stadiona u Hrvatskoj: „U boj, u boj, za narod svoj!“ I to se pripisuje operi Ivana Zajca, ali toga u libretu nema. „Ono što je veoma interesantno jeste da takav stih postoji samo u pesmi srpskog autora Jovana Jovanovića Zmaja 'Bojna pesma'. To je pjesma iz 19. vijeka koja govori o oslobađanju Srba od Turaka. Ali na utakmicama se nakon „u boj, boj, za narod svoj“, izvikuje „ubij Srbina“, što pokazuje indiferentnost prema činjenicama, ali i na koji se deo istorije pozivaju oni koji viču 'ZDS'“, objašnjava naš sagovornik društvenu klimu u kojoj se činjenice koje ne idu u prilog željenoj tezi jednostavno zanemaruju.
Estrada i emigracija
Uzletu pokliča „za dom spremni“ možda je najviše doprinio estradni ljubimac desnice, pjevač Marko Perković zvani Tompson, koji ga je ugradio u svoju pjesmu „Bojna Čavoglave“, jednu od najizvođenijih ratnih pjesama u Hrvatskoj. „'ZDS' je tada bio otpor onome što se događalo i iz čega je Hrvatska izlazila. On u sebi sumira antikomunizam i antisrpstvo, ako hoćete i antijugoslovenstvo. S obzirom na to da su se ustaše doživljavale kao borci protiv komunizma, srpstva ili velikosrpskih ideja, ustaštvo je na mala vrata ušlo kao simbol otpora, posebno u trenutku kada je Hrvatska izlazila iz jedne komunističke i socijalističke zajednice, napadnuta od velikosrpske ideje Slobodana Miloševića.“
Tome su, kaže Klasić, doprinijeli ustaška emigracija i njeni potomci koji su početkom devedesetih počeli da se vraćaju u Hrvatsku. Ustaštvo je, dodaje, počelo da se toleriše jer se ljudi najlakše povezuju s radikalnim varijantama. „U Hrvatskoj je 1991. godine bilo potrebno nešto veoma radikalno da bi se oduprlo onom drugom radikalnom što nas je snašlo: Miloševiću, Šešelju, Arkanu, 'balvan revoluciji'...“ Klasić kao anegdotu navodi kolegu studenta, povratnika iz Sidneja, koji sve do dolaska u Hrvatsku nije znao da Bosna i Hercegovina nije u njenom sastavu. „Odrastao je uz kartu 'Hrvatske do Drine'. Kada sam ga pitao da li je istina da su oni tamo svi za Pavelića, rekao mi je da je to laž i propaganda i da su njegovi bili za Maksa Luburića“, sjeća se Klasić. Vjekoslav Maks Luburić je, da podsjetimo, ratni zločinac i komandant sistema koncentracionih logora u NDH među kojima je najveći bio onaj u Jasenovcu.
U ovom trenutku teško da lijevo-liberalna vlada Hrvatske može da pošalje onakvu poruku kakvu zagovornici pozdrava „ZDS“ žele da čuju, pa je odgovornost na opozicionoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici, HDZ-u, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, ali i Crkvi. Ipak, Klasić tu ubraja i intelektualce, kao i istoričare koji svojim dvosmislenim izjavama koketiraju sa različitim političkim opcijama. „Predsjednica čak ima savjetnicu za holokaust pa mislim da bi pružila najbolji primjer i poslala najbolju poruku kada bi napustila svaku utakmicu i situaciju na kojoj se vikne 'za dom spremni i 'ubij, ubij, Srbina'. Crkva je učešćem u projektima oko relativizacije Jasenovca poslala pogrešnu poruku. Ne mislim na sve sveštenike, ali riječ je o velikom broju njih.“
Provokacija bez svijesti
I ugledni zagrebački sociolog dr Renato Matić odbacuje tezu prema kojoj je „za dom spremni“ izraz pravog patriotizma odnosno domoljublja. On dodaje da sve glavne političke stranke u Hrvatskoj imaju stav da je reč o pozdravu nastalom u kvislinškoj, ustaškoj državi. „'ZDS' je zahvaljujući jednom drugom totalitarizmu bio proganjan. Potom je bez ikakvog zvaničnog objašnjenja u vrijeme agresije na Hrvatsku počeo da se koristi u pojedinim grupama. Danas ga najčešće koriste oni koji se u to vrijeme nisu ni rodili, a u školi o tom pozdravu nisu ništa učili. Oni vide da to nervira vlast pa ga koriste kao provokaciju bez svijesti o tome što to jeste.“
Korijen problema taj sociolog vidi u tome što se o njemu nije vodila skoro nikakva zvanična i stručna rasprava, pa o tom dijelu hrvatske istorije ne postoji usuglašena priča koja bi se predstavila mladima.
„Neznanje ne opravdava, ali za njega su zaslužne političke elite kojima nije bio cilj da se dobar dio dubioza iz naše istorije raščisti, već da se one koriste za dnevno-političke i parcijalne ciljeve.“
Ostrašćeni „argument“ prema kome su „s tim pozdravom ginuli hrvatski vojnici u Domovinskom ratu“, Matić takođe odbacuje, jer on nije bio opšte raširen među braniteljima. Ali čak i kada bi postojala istorijska argumentacija, kaže sociolog, trebalo bi ga odbaciti, jer je „za dom spremni“ kontaminiran u Drugom svjetskom ratu. „Pod njim su počinjeni strahoviti zločini i njemu nema mjesta u savremenom društvu, bez ikakvog ograničavanja demokratskog izražavanja. To je ono što bi mladi trebalo da znaju.“
Matić dodaje da se, prema evropskom istraživanju „Demokratija i sijenke totalitarizma i populizma: evropsko iskustvo“, Hrvatska, s naglaskom na mlade, svrstava u evropsku sredinu, pa čak i malo niže.
Strah od izbjeglica kao uvod u agresivni fašizam
„Naravno da postoje grupe, pojedinci i stranke koje zastupaju fašističku kriminalnu ideologiju može govoriti – ima ih i oni su povezani na širim nivoima od Evropske unije, redovno se sastaju. Zanimljivo je da se grupa mladih neonacista iz Hrvatske voma dobro slaže sa mladim neonacistima iz Srbije. To je na tom simboličkom nivou nešto što govori o, uslovno rečeno, otporu sistemu, bez svijesti o tome što se promoviše. Naravno, tu postoje ljudi koji su veoma svijesni i sposobni su da izmanipulišu mlade ljude i dodatno ih gurnu na tamnu stranu.“
Ipak, fašizam koje se prepoznaje na tom simboličkom nivou je manje opasan jer je vidljiv i zakonom se može izolovati i kazniti. Zato sociolog Matić smatra da su najveći problemi društveni uzroci fašizma, a koji se nakon vojne pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu nikada nisu do kraja iščistili. „Govorim o ekonomiji i politici. U njima se zakonitosti nisu promijenile, a to je vidljivo čak i u Njemačkoj koja je nakon rata krenula drugim putem. Najveća je opasnost ta pritajena fašizacija evropskog društva podstaknuta spolja.“
Po tom pitanju je profesor vrlo konkretan i vrlo aktuelan: „Vidljiva je manipulacija strahom od dolaska neevropskih imigranata. Agresivni fašizam neće tako lako da zavede velike mase, ali one mogu da budu zavedene strahom. One popuštaju pred agresivnim fašizmom kada im se govori da je potrebno preduhitriti prijetnju kojoj se godinama pripisuje ime, prezime i daje određeni lik.“ Evropska unija, smatra profesor, kroz programe obrazovanja i vaspitanja to još nije prepoznala i ne želi da se s time suoči. Baš kao ni Hrvatska. Zato socilog Matić zaključuje: „Opasno je zatvarati oči pred onim što uništava humanost, empatiju, solidarnost i iskonsku društvenost. To je pitanje budućnosti društva.“
Bonus video:
