Maribor, drugi po veličini grad u Sloveniji, u bivšoj Jugoslaviji čuven kao grad "ponija" i "tamića", danas je prepoznatljiv po vinu, kulturi i građanskim protestima. To je opšta slika, kojoj kada se Maribor doživi iz prve ruke, treba dodati još dvije boje - gostoprimstvo i jugonostalgiju.
Tako je četrdeset novinara iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, slučajno ili ne, u ovom gradu baš za 29. novembar i pripadajući mu vikend, dobilo priliku da se upozna sa bogatom tradicijom, kulturom, prirodnim ljepotama, turističkim kapacitetima, ali i duhom ovog mjesta.
Domaćin nam je bio luksuzni “Habakuk”, koji uz još četiri hotela i Medicinsko-termalni centar “Fontana”, posluje u okviru firme “Terme Maribor”.
Gradske znamenitosti
"Jednom je obilazak trajao pet sati i nismo stigli sve da vidimo”, kaže Jasmina Pisanec (nekada Mihajlović, napominje), dok nam u svojstvu turističkog vodiča, pokazuje znamenitosti centra Maribora. Iako su ga nekada deset metara visoke zidine i isto toliko široki jarci štitili od osvajača, gorio je više puta, pa je živopisna arhitektura uglavnom iz perioda baroka.
Smješteno u dnu Pohorja, jezgro grada čije se ime prvi put pominje u XII vijeku, svjedok je bogate istorije, ali i nedaća koje su ga zadesile. Njima u sjećanje na gradskim trgovima, stoje spomenici, jedan za one koji su preživjeli kugu, drugi Florijanu zaštitniku vatrogasaca, treći, nazvan Kodžak jer podsjeća na ćelu nekada popularnog TV lika, u čast narodno-oslobodilačke borbe. Tu su i dvije impozantne katedrale, a starija, iz XIII vijeka, osim za religijske obrede koristi se za koncerte i svečane prijeme.
Stara trta, stablo vinove loze posađeno prije 450 godina
Mariborčani su posebno ponosni na Staru trtu - stablo vinove loze posađeno prije 450 godina i zapisano u Ginisovoj knjizi rekorda. Njemu u čast otvoren je muzej u kojem je cjelokupan istorijat mariborske vinarske tradicije, koju gosti mogu i degustirati. Dok u muzeju gledamo promotivni turistički film, oduševljava nas saznanje da je danas reprezentativna građevina, nekada bila dom prosjacima. Nalazi se na obali Drave kojom pliva mnoštvo labudova, a stari most koji povezuje dvije strane grada dominira pejzažom.
Po zelenim okolnim brdima (snijega još nema) najčešće je vinova loza, dok je omiljeno izletište i turistička destinacija, Pohorje obraslo šumom, osim na mjestima rezervisanim za skijaške staze. Više informacija o ostalim lokalnim znamenitostima može se sasvim lijepo i izguglati, ali bi Slovenci bili najsrećniji da ih lično pokažu stanovnicima Crne Gore.
Jugonostalgija
“Nažalost, malo je turista iz vaše zemlje. Pamtim svega jednu grupu, zaposlene u Plantažama, koji su bili u radnoj posjeti. Više mi idemo kod vas”, kaže Pisanec iz Turističke organizacije Maribora. Na pitanje zašto bi Crnogorci trebalo da posjete njen grad, odgovara: “Mnogo je razloga. Uz turističke atrakcije koje nudimo, zajedničko nam je vino i mentalitet. Lijepo je družiti se i treba da radimo na tome da se veze između nas opet vrate u normalno stanje”.
Jugonostalgija se osjeća na svakom koraku, što u kombinaciji sa ljubaznošću i gostoprimstvom Slovenaca obezbjeđuje da se osjećate kao rado viđen gost.
U Sloveniji nema potrebe za potezanjem engleskog ili bilo kog drugog jezika, većina se služi dominantnim ex-YU govorom, a čak i ako to nije slučaj, lako je sporazumjeti se.
Građanska svijest
Mariborčani su poput, na primjer Cetinjana, ponosni što su odoljeli Turcima, ali za razliku od Crnogoraca, i u novijoj istoriji imaju primjer bunta protiv nedaća.
Prije godinu dana kontroverzni gradonačelnik Franc Kangler podnio je ostavku nakon masovnih građanskih protesta. Poznat po korupcionaškim skandalima, ovaj političar je granicu tolerancije svojih sugrađana prešao postavljanjem radara za kontrolu brzine širom grada.
“Doveo je 'svoju' firmu da postavi radare širom grada. Razumjeli bismo da su bili na mjestima gdje su važni za bezbjednost, recimo na prilazima školama. Ali bilo ih je svuda, između ostalog, na putu ka industrijskoj zoni gdje je ograničenje 70 km/h. Već prvog dana sistem je generisao više od hiljadu kazni”, priča sagovornica crnogorskog imena i prezimena.
Ona objašnjava da su ljudi prvo počeli da uništavaju radare. “Onda je firma postavila radare da snimaju radare”, dodaje uz smijeh i otkriva da su zatim i građani postali kreativniji: “Sistem je snimao tablice vozila. Jedne noći Mariborčani su ukrali tablice sa automobila gradnačelnika, stavili ih na vozilo identično njegovom i napravili stotinak prekršaja”.
Uslijedili su masovni protesti. “Na ulice je izašlo oko 20 hiljada ljudi, to je šestina grada”, kaže ona.
Prije otprilike godinu dana Kangler, koji je tokom svog mandata proglasio premijera Mila Đukanovića za počasnog građanina, podnio je ostavku. Poruke demonstranata “Gotof je” još stoje na gradskim zidovima, a borba za bolji život još nije gotova. U namjeri da obiđemo kino Udarnik, sprečava nas skup lokalnih aktivista koji se održava baš u njemu. Ovaj bioskop otvoren u doba Jugoslavije danas drži privatnik. U njemu je i kafić, a emituju se umjetnički filmovi, prognani iz velikih lanaca poput Cineplexxa (da, i Slovenci ga imaju).
Slovenački specijaliteti
U okviru novinarskog aranžmana koji je opravdano nazvan “Tri dana hedonizma” posjetili smo nekoliko ugostiteljskih objekata i uvjerili se da tradicija ima veliki značaj u turističkoj ponudi. Jeli smo isključivo slovenačke specijalitete, pili isključivo slovenačka pića, od mariborskog vina do “radenske tri srca”. Neizostavni u tamošnjoj kuhinji su pečurke i borovnice, čija je najimpresivnija reinkarnacija u vidu rakije.
I zabavni program uglavnom je bio u tom duhu, pa su nas u restoranu “Pri treh ribnikih” (Kod tri ribnjaka) dočekali tamburaši, a kod vinara Hafnera članovi folklornog ansambla “Študent”, koji su tokom “interaktivnog” nastupa pokušali i da nas nauče slovenačkim narodnim igrama.
Dok smo isprobavali njegova vina, Hafner nam je objasnio da se lokalna sorta vinove loze zove “ranina”, kao i da se od bijelog vina, posebnim postupkom može napraviti roze. Zatim nas je poslužio pravom “seljačkom” večerom iz kuhinje komšinice, koja jela pravi isključivo od sastojaka koje sama proizvodi. “Ako nešto trenutno fali, neće primati porudžbine”, objasnio nam je vinar.
Znaju Slovenci da turiste najviše impresionira autentični proizvod.
Noćni život
Iako akcije nije falilo, kolega Bato Perović iz crnogorskog “Blica” i ja odlučujemo da vidimo kako Maribor izgleda u privatnom aranžmanu. Zato, nakon kasne večere, propuštamo organizovani odlazak na koncert “Novih fosila” u kazinu i krećemo u noćni provod. Vodi nas Sani Okretič Resulbegović, arhitekta iz Maribora, Ulcinjanin porijeklom.
U lokalu “Huda kava” konobara zatičemo zahtjevom da nam donese neko lokalno pivo. Preporučuje nam pivo od konoplje - nije domaće, ali je specijalitet kuće.
Pušenje nije dozvoljeno, ali se za razliku od Crne Gore zakon poštuje, pa je ispred jednako posjetilaca kao i unutra, uprkos tome što je temperatura vazduha na nuli. U najavama koncerata kojima su oblijepljeni lokali dominiraju ex-YU legende “Riblja čorba” i Pero Lovšin.
Zatim idemo u “Tildo's” na slovenački specijalitet - koktel “fuzl” serviran u tegli. Prepoznajemo ukus kokte i limun, a Sani nam otkriva da je ostatak biljni liker tavžentroža. Kada, dok se “borimo” s teglom (služe i one od litra, saznajemo) naletimo na doktora Sebastiana Pieberla, jednog od medicinskih stručnjaka hotela Habakuk, počinjemo da se osjećamo kao kod kuće. Konsultujemo se sa njegovim društvom i dolazimo do zaključka da po zdravlje nije štetno popiti do četiri tegle fuzla.
Sljedeći na redu je džez klub “Satchmo”, ispred kojeg takođe srećemo poznato lice - jednog od članova kulturno-umjetničke trupe “Študent”, koja je tokom posjete vinariji novinarima predstavila slovenački folklor. Uz razgovor gotovo zaboravljamo da treba da uđemo u klub.
Za kraj odlazimo u KGB (Kulturno-glasbeni brlog), koji se kao i “Satchmo” nalazi u podrumu više vijekova stare zgrade. Na oba mjesta, autentični izgled plafona i zidova od crvenih cigli prilagođen je namjeni prostora. Već je kasno, pa nas dočekuje fajront ekipa, malobrojna, ali dobro raspoložena. Dan republike je, a Titova slika i školska karta Jugoslavije svjedoče da je ranije te večeri održan prigodan program. Prijateljski razgovor i evociranje uspomena.
“Bio sam u vojsci u Podgorici osamdesetih. Zapamtio sam jednu pjesmu, ali ne znam kako se zove muzičar koji je izvodi”, kaže Jože. “Miladin Šobić”, odgovorismo u glas Bato i ja. Nevjerica i smijeh u društvu jer pjesmu nismo ni čuli. Dobro Jože zapjevaj onda! “Sjedim sam na trotoaru...”, počinje on, Bato nastavlja, a kad se njihov koncert završio, objasnismo domaćinima da je lako bilo pogoditi - jer drugoga nemamo.
Darja Pernat, koja lokal drži zajedno sa mužem, ispraća nas zagrljajem. Odlazimo punog srca, bogatiji za nekoliko poznanstava.
Problemi isti, „tamići” još služe
“Nekad smo bili jugoslovenska Švica, a sad smo daleko od Švajcarske", postavlja Jasmina Pisanec dijagnozu mariborske situacije. U nekadašnjem Mančesteru bivše države, industrije gotovo da nema, a nezaposlenost je najveća u Sloveniji.
Priče mještana zvuče poznato - sumnjive privatizacije i gašenje preduzeća. Zato mladi Mariborčani sve češće posao traže u Gracu, pa mnogi svakodnevno putuju u Austriju (po sat vremena u oba pravca). Nekima je i to dovoljno. Darja Pernat ne dijeli naše oduševljenje mariborskom građanskom osviješćenošću.
“Dok smo ispraćali gradonačelnika, dok je čitav grad protestovao, naišla sam na grupu studenata koja je opušteno sjedjela u kafiću. Pitam ih što se ne bune, a oni kažu da im je dobro - imaju da jedu, imaju gdje da spavaju, u studentskom domu. 'Šta ćete poslije', kažem ja, a oni hladno: 'Ići ćemo u Austriju'”.
Pitasmo za Tovarnu avtomobilov Maribor, fabriku koja je proizvodila čuveni “tamić” i dobismo odgovor da više ne više postoji.
A “tamići” još služe. Dobro očuvani primjerak zatekli smo i na vrhu Pohorja, ispred hotela Belvi, kojeg je svojevremeno posjećivao Josip Broz Tito. Dok smo mi iz podnožja stigli za par minuta modernom žičarom, “tamiću” je putem trebalo oko sat vremena.
Lakše je častiti Slovenca
Maribor ima oko 130.000 stanovnika, 50.000 hiljada manje od Podgorice. Za razliku od glavnog crnogorskog, drugi po veličini slovenački grad ima operu, balet, rekreativni centar sa dva zatvorena bazena, crvenom bojom označene biciklističke staze... Javne površine, ali i privatni posjedi su savršeno sređeni, mještani se hvale da je ovaj dio Štajerske sređeniji i ljepši čak i od austrijskog.
Veliki broj festivala i raznih manifestacija daje gradu živost tokom cijele godine, a prije dvije godine proglašen je za evropsku prijestonicu kulture.
U Sloveniji je bezbjednost na visokom nivou, nasilja na ulicama gotovo da nema. Cijene su u prodavnicama i lokalima malo više, tek toliko da se šoping ne isplati, ali i ne strijepite kad konobar donese račun. Taksi prevoz je dosta skuplji od podgoričkog.
“Lakše je častiti Slovenca nego Crnogorca”, kaže Sani, poredeći dvije nacije, a zatim nastavlja:
“I Slovenci i Crnogorci su jugonostalgični, iako ne uvijek eksplicitno. I jedni i drugi se slažu da nam je sada život teži, a standard gori. S druge strane, Slovenca je lako 'zarobiti', a Crnogorca teško natjerati da radi. Sve dok ne dođe u Sloveniju jer su ovdje Crnogorci uglavnom uspješni biznismeni”.
Kako stići?
Najlakše je putovati avionom, kojim se iz Podgorice može stići do Ljubljane, a zatim autoputem ili vozom do Maribora (oko 150 km). Ako idete kopnom, čim stignete u Hrvatsku dočeka vas autoput kojim se relativno brzo stiže gdje god treba. Od Zagreba do Maribora je oko sat vremena vožnje, a i čitava Slovenija povezana je autoputevima.
"Za čas", samo da nije granica, a njih je naša ekspedicija, koja je krenula autobusom iz Beograda, i te kako zapamtila. Svi izlaze iz autobusa, šalterski službenik skenira pasoše, dok drugi prošeta kroz autobus.
Za tu proceduru potrebno je bar pola sata, ako nema gužve. Sve puta četiri, na srpsko-hrvatskom i hrvatsko-slovenačkom prelazu. Iako je Hrvatska odnedavno u Evropskoj uniji, granica sa Slovenijom, sa svim svojim čarima ostaje još dvije godine. I dok nam, pri dvostrukom ulasku u EU ostali graničari nisu nazvali ni dobar dan (pozdrav, hvala, osmjeh ne izaziva reakcije), slovenački službenik se koleginicama obratio vikanjem - jer su razgovarale čekajući da im skenira pasoše.
"Logori plaču za ovima", u šali smo komentarisali strogo držanje graničara. Znatno je lakše napustiti EU. Nije bilo izlaženja iz autobusa, a ljubazna Hrvatica je bitno popravila naše mišljenje o radnicima na prelazima i uvjerila nas da učtiva komunikacija nije u suprotnosti sa njihovim PS-om.
Hotel u kojem je Đukanović redovan gost
“Svi predsjednici koji su ikada posjetili Maribor, ovdje su boravili”, kaže direktor luksuznog hotela Habakuk. Jedan od njih je, saznajemo u neformalnim kontaktima s osobljem, crnogorski premijer Milo Đukanović.
Dođe bar dva puta godišnje sa suprugom i obezbjeđenjem. Habakuk, izgrađen 1974. dio je Termi Maribor, firme koja se nakon privatizacije izdržavala od fri šopova na granicama sa Italijom i Austrijom, prodaje nekretnina i trgovinom cigaretama. Preduzeće su prošle godine za 30 miliona eura kupili anonimni Rusi. Prema neprovjerenim informacijama, zasluge u ovoj transakciji, a možda i vlasnički udio ima upravo Đukanović. Na čelu Termi je Borut Rojs, nekada zaposlen u firmi Hit iz Nove Gorice, koja između ostalog gazduje budvanskim kazinom Maestral.
Hotel Habakuk povezuju sa Đukanovićem
Kazino Maribor nekadašnji dio Termi, po evropskom zakonu to više nije mogao biti, pa je od 2002. segment Hita. Habakuk sa novim rukovodstvom na čijem je čelu poznati hrvatski turistički radnik, Matko Vrdoljak, promoviše i novu poslovnu strategiju.
Umjesto oslanjanja na do sada neisplativi skijaški turizam, koji povlači zavisnost od vremenskih prilika, planirano je da taj luksuzni kompleks postane jedan od vodećih medicinskih i velnes centara u regionu. Oslanjaće se takođe na kongresni i sportski turizam, a trudiće se da maksimalno iskoristi prirodno bogatstvo - ljekovitu termalnu vodu koja je u bazenima ovog hotela. Uz sve to, gostoprimstvo i prisan odnos sa gostima, po Vrdoljaku, koji je lično dočekao novinare i većinu na prvi pogled oduševio, neizostavni su u savremenom turizmu. „Jedan od glavnih stubova daljeg razvoja počivaće na konceptu potpune revitalizacije.
Želimo da naši gosti odu preporođeni, oslobođeni stresa, a da efekti ne budu kratkotrajni. Zbog toga smo u hotel doveli čuvena imena iz svieta medicine, koji će svim gostima besplatno dati sliku o stanju njihovog organizma i savjete za neredne korake ka revitalizaciji. Imaćemo i ortopedski blok, a ponudićemo i minimalne estetske zahvate“, kazao je Vrdoljak. Za ostvarenje cilja “da vas kod kuće ne prepoznaju” posjetiocima su na raspolaganju brojni velnes, spa i kozmetički programi. Cijene boravka variraju u zavisnosti od perioda i paketa, a jednodnevni boravak u dvokrevetnoj sobi košta od oko 70 (oktobar - 22. decembar) do 136 eura u vrijeme novogodišnjih praznika.
Galerija
Bonus video:
