Draga moja familijo i ostali koje ovo može interesovati, Organizovala je država Srbija (čitaj Vuk Jeremić, čitaj država Srbija - ta dva termina su sinonimi izgleda) novogodišnji koncert po starom kalendaru u glavnoj, i jedinoj, sali Ujedinjenih nacija. Malo li je? Nije malo.
Priznajem, bio sam skeptik. Živim dovoljno dugo u Njujorku da me okupljanja oko dijaspore ponekad jako lijepo iznenade, a ponekad puno razočaraju (rekli bi neki: osim kada si ih zvao da gledaju tvoj film). Uzeo sam dvije karte. Razboljele su nam se sve bejbisiterke zbog epidemije gripa i odlučim da odem sa Džulijanom, a da Ana ostane sa djecom.
Elem, draga moja familijo, dolazimo mi sa kartama, na vrijeme kako su rekli, Srbi kasne, a mi uzmemo najbolja, centralna mjesta. Gađali smo neka mjesta gdje su u našim zamislima nekad sjedjeli Če Gevara, Kastro, pa Nikita Hruščov i ostala elita (ili bagra, zavisi iz kog ugla se gleda)... Sjednemo. Gugluje Džulijan, ispostavi se - uzeli smo sto od Slovenije. Malo li je? Nije malo, mislim u sebi, biće tast zadovoljan...
Puni se sala, pozdravljamo se sa sadašnjim i bivšim prijateljima, sadašnjom i bivšom diplomatijom, svi lijepi, neki sa djecom (htio sam da vodim Mašu, moj previd). Dupke puno.
Smiri se narod, konačno sjedne, izlazi da pozdravlja generalni sekretar, Ban Ki Mun. Koncizno, lijepo, komforan u svom teškom akcentu pošalje poruku mira, par anegdota, i kaže da je muzika univerzalan jezik za koji ne trebaju interpretatori i da je zato ovo okupljanje jedinstveno jer po prvi put u ovoj sali nema prevodioca. Pozdravi i zahvali se i na srpskom.
Dođe poslije njega Vuk Jeremić, objasni kolika je velika čast predsjedavati UN, kako je to važna pozicija za Srbiju. Veliča Srbiju ali mu vidim (da li zbog sopstvene sujete) da ipak to zbog sebe priča. Dok je Ki Mun bio smiren, ovaj gestikulira grandiozno i malo preko mjere; dok je onaj bio smiren i tih, ovaj naš pravi dramsku pauzu u svakoj rečenici (ko da je Kovačević pis'o govor sve sa dikcijom); onaj je imao težak akcenat, a Vuk se trudi da mu akcenat ne prepoznaju (vuk u jagnjećoj koži). Malo je odužio, malo pričao o Srbiji i pobjedama u ratovima prošlog vijeka (minus ovih s kraja vijeka), o Unesku, i tako dalje... sve na engleskom, zahvalio se na srpskom. Nije ni to malo.
Civilizovan (zamalo pa civiliziran) skup.
Kreće da pjeva hor. Mladi ljudi, amateri iz Srbije, u Njujorku na podijumu UN-a. Svaka čast. Pjevaju „Imedžin“, „Tamo daleko“, „Bohimian rapsodi", "Jovano Jovanke“, „Ameno“, „Baba jetu“, „ABBA“, „EKV “, „Luk et d brajt sajd ov life“ iz Monti Pajtona.
Viva Vox na podijumu UN-a, Foto: Novosti.rs
Čak i glasno rekoše 'life's a piece of shit when you look at it' u ovom zadnjem. Svaka čast.
Elem, završi se koncert. Stojeći aplauz se malo odužio. Mislim u sebi: moram češće na ove događaje, prošle su godine, promijenila se vremena, promijenila se dijaspora. Neće na bis, a onda dolazi govornik i kaže: „Vidim da vam se svidjelo“.
Opet poruka miru... itd.
Potrošiše onoliko vreme i onolike riječi pričajući o miru, kako ne treba ratovati, pa ostaviti oružje. I bili su u pravu: lako je ratovati, mir zahtijeva rad. Nije lako organizovati ovakav koncert i prezentovati jednu lijepu i civilizovanu sliku našeg naroda, ali je lako tu sliku zasrati za dva minuta
Ne bješe ta pjesma na programu, ali poslije dva takta je svi prepoznaše. Okrete se dirigentica i krene da tapše. U transu tapše cijela sala UN „Marš na Drinu“. Tapše i Ban Ki Mun. Ne sluti da su mu Srbi zavukli opet (u namjeri da ga upropaste, rekao bi Radovan treći). Vrtim u glavi riječi pjesme: „u boj kren’te sad junaci svi. Kren’te i ne žal’te život svoj...“
Potrošiše onoliko vreme i onolike riječi pričajući o miru, kako ne treba ratovati, pa ostaviti oružje. I bili su u pravu: lako je ratovati, mir zahtijeva rad. Nije lako organizovati ovakav koncert i prezentovati jednu lijepu i civilizovanu sliku našeg naroda, ali je lako tu sliku zasrati za dva minuta. Krava prospe mlijeko očas posla. Treba to prvo mlijeko pomusti.
Uglavnom, Srbi večeras i jesu razočarali i nisu. Jesu, jer su stvarno mogli, jer su imali šansu, iako niko sa strane nije gledao, da jedno zaista civilizovano veče završe na civilizovan način. Da iskoriste šansu da se u sali UN ponašaju kako dolikuje sali UN-a (sjetimo se, Srbija je, iako tehnički zemlja osnivač, iz iste sale bila izbačena 90-tih), iako to od njih niko ne očekuje. A baš zato što to niko ne očekuje, nisu razočarali, jer Srbi ko Srbi, sve ipak na kraju moraju da sjebu.
(Napisao sam ovo još to isto veče kad se vratih sa koncerta, ali nisam bio siguran da li sam u pravu ili nisam, jer izgleda da većina onih koji imaju isti pasoš kao i ja misle da je ovo bilo ne samo ok, nego i sjajno.)
Bonus video:
