"POTREBNO JE SAMO SPROVODITI ZAKON"

Hrvatska na udaru patološkog lažnog novinarstva

Govor mržnje u Hrvatskoj ima svoje uporište u medijima na marginama. Strukovna novinarska organizacija i regulatorno tijelo malo toga mogu da učine po tom pitanju. Glavne adrese za rješavanje problema su politika i sudstvo
857 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Napadi na sezonske radnike u Supetaru zbog njihove navodno srpske nacionalnosti, protesti protiv Roma u Međimurju i poslanica u Evropskom parlamentu Ruža Tomašić koja veličanje NDH u mladosti pravda podjelom ustaša na obične i one druge – sve je to Hrvatska u 2019. godini. Doduše, Hrvatsku danas čine i lokalni vatrogasac koji je branio ljude iz prve priče, te gradonačelnica koja je nasilnicima uskratila javni novac. Hrvatsku čine i zagarantovana mjesta u Saboru predstavnicima nacionalnih manjina, te javno finansiran nedjeljnik „Novosti“ koji desnica voli da mrzi, a koji je prvi ukazao na problematičnu prošlost uspješne poslanice u Evropskom parlamentu.

Čini se da sve do sadašnje analize društvenih netrpeljivosti vode ka politici, društvenim mrežama i taktičkim medijima desnice. A to je mnogo šira priča od Hrvatske koja je u posljednje vrijeme zabilježila talas antimigrantskih lažnih vijesti, ali i sve otvorenije prozivanje novinara koji izvještavaju "nedovoljno hrvatski".

Tako je stara lažna vijest sa interneta ušla i u skupštinu kroz nastup radikalno desnog Željka Glasnovića koji je s govornice čitao spisak nepodobnih novinara koji iz Hrvatske, navodno protivhrvatski izvještavaju za strane medije. Dojče veleu, prvom na tom spisku, pridružen je nepostojeći novinar srpskog imena i prezimena – Jovan Vukosavljević. Otprilike u isto vrijeme, „Hrvatski tjednik“, desno marginalni štampani uradak, objavio je i svoj spisak medijskih „petokolonaša“ koji djeluju u Njemačkoj i Austriji, a na kojoj se ovoga puta našao stvarni kolega s DW-a.

Ne sprovode se zakoni, sudska praksa neujednačena

Civilna scena već duže vrijeme upozorava da država mora da smanji prostor govora mržnje, te da za to postoje zakoni koje bi samo trebalo sprovoditi. Da odgovor na te negativne pojave nije isključivo u sankcijama, upozorila je krajem prošle godine i nevladina organizacija GONG navodeći glavne probleme: neujednačenu sudsku praksu i nedovoljan nivo demokratske kulture, pri čemu posebnu odgovornost snose obrazovni sistem i – opet – medijska sfera.

Kakva je realna mogućnost regulisanja medijske scene s čijih desnih rubova nadire govor mržnje? Može li da ga zaustavi strukovno udruženje ili nadležna regulatorna agencija?

Đurđica Klancir, predsjednica Novinarskog vijeća časti pri Hrvatskom novinarskom društvu (HND), objašnjava za DW da je prostor djelovanja Vijeća veoma sužen. Članstvo čini tek manji dio novinarske scene, dok „kolege“ koji proizvode mržnju mahom nisu ni članovi strukovnog udruženja. „Mi upozoravamo da je došlo do neetičkog postupanja, pozivamo se na kodeks, praksu i uzuse profesije. Ti nalazi se objavljuju, ali to se ne doživljava ozbiljno. Ne znam da je iko ikad promislio treba li zaposliti novinara koji je na taj način kažnjen.“

Članovi Vijeća rade volonterski i teško je za očekivati da će pažljivo sondirati sve pojave na medijskoj sceni, ali ozbiljno reaguju na svaku prijavu građana i kolega novinara, kaže naša sagovornica i dodaje: „Vidljivo je da ljudi najviše prijavljuju kada misle da se kodeks krši prilikom izvještavanja o manjinama ili da su medijski neprimjereno tretirane situacije poput ubistva, teškog nasilja, pedofilije. Vrlo malo se promišlja o standardima profesije. Time se dominantno bavimo.“

Kao što je rečeno, izdavači upozorenja koja izriče Vijeće ne shvataju ozbiljno, dok su nekima ona samo potvrda dobrog puta i sopstvenog kvaliteta. „Mislim da u ovim slučajevima možemo malo da uradimo, sem da apelujemo na podizanje standarda. Vrlo je teško upozoravati na neke marginalne medijske pojave kad su se ti problemi raširili i u najuticajnijim medijima“, kaže Klancir.

Bez impresuma

O portalima koji šire mržnju Klancir navodi da su vrlo netransparentni, te da im često nedostaje impresum, pa nije jasno ko izdaje publikaciju, ko za nju piše i ko je uređuje. „Objavljuju se neprovjerene informacije ili već na prvi pogled zlonamjerno interpretirane. Ti mediji nisu valjano ni registrovani. Bavimo se jednim takvim slučajem u kojem je bilo veoma teško utvrditi ko je zapravo urednik. Važno je da kao struka nastojimo da upozoravamo na to šta su uzusi i dobra praksa da bi bilo jasnije šta zapravo nije novinarstvo.“

„U ovim slučajevima, ne radi se o novinarstvu. To su patološke pojave koje se predstavljaju kao novinarstvo. Ja kao novinarka ne želim da me smatraju dijelom takve prakse“, kaže ta iskusna kolegniica i nastavlja da bi Agencija za elektronske medije trebalo da uvede mnogo ozbiljniji registar internet-portala i da identifikuje odgovorne osobe. „Očigledno da ne postoji interes institucija za to“, kaže Klancir. U priču bi, smatra, trebalo da se uključi i Ministarstvo kulture.

Svaki građanin može da podnese prijavu

Druga vrlo iskusna novinarka s kojom smo razgovarali, Vesna Roler, ujedno je i bivša članica Vijeća za elektronske medije (VEM) koje upravlja Agencijom za elektronske medije (AEM). Vijeće ima podlogu za sankcionisanje govora mržnje u Zakonu o elektronskim medijima, ali i u Ustavu Republike Hrvatske, Krivičnom zakonu, Zakonu o suzbijanju diskriminacije i Zakonu o medijima.

„Kao društvo i zajednica, ne samo u Hrvatskoj, prije desetak godina našli smo se u potpuno novoj situaciji s razvojem digitalne tehnologije. To je problem koji zahtijeva strategije i akcije šire društvene zajednice. Sankcije su samo dio mogućih alata kojima je primarni cilj edukacija i upozorenje. Mislim da smo toga svi svjesni“, kaže nam Roler i upozorava da sam broj zakona koji reguliše materiju pokazuje da alati nisu isključivo u rukama Agencije: „Svako od građana i institucija može da podnese krivičnu prijavu Državnom tužilaštvu zbog govora mržnje.“

„Prve sankcije zbog govora mržnja izrečene su 2013. godine kada su sankcionisani Z1 televizija, Radio Plavi devet i Hrvatska radiotelevizija“, navodi ta bivša članica VEM-a. Posebno je zanimljiv slučaj HRT-a, kaže Roler koji je kažnjen zbog istupa već spomenute poslanice Ruže Tomašić koja je tada izrekla govor mržnje prema srpskoj zajednici. „Odluke su donijete na osnovu izostanka reakcija urednika. Ne možete da spriječite prenošenje diskriminatorskih poruka, ali trebalo bi se jasno ograditi od toga. U slučaju HTV, gospođa Tomašić imala je pravo da govori, ali novinar mora u tom trenutku da upozori da izražava diskriminaciju i govor mržnje.“

Prvo kazna, onda nagrada

Neki novinari iz neprofitnih medija s kojima smo razgovarali ukazuju na još jedan problem. Naime, VEM medijima raspoređuje javni novac iz Fonda za pluralizam kao podsticaj za proizvodnju programa od javnog interesa i pri tom nema zabrane da upravo kažnjeni emiteri konkurišu za taj novac, što oni redovno čine. „Agencija nekoga kazni pa ga nagradi“, kažu nam kolege. „S tim se slažem. To je nelogično. Oruđe koje Vijeće ima jeste Pravilnik o raspoređivanju sredstava Fonda za pluralizam. Vijeće ga samostalno sastavlja“, navodi Roler koja bi u propozicije konkursa ugradila period u kojem kažnjeni mediji ne mogu da konkurišu za sredstva namijenjena proizvodnji sadržaja od javnog interesa. „Afirmacija tolerancije i suzbijanje govora mržnje je javni interes par ekselans“, objašnjava taj paradoks.

Pokušaj Agencije da sve domaće portale upiše na spisak kako bi se utvrdilo ko iza njih stoji, Roler tumači kao anahroni napor. „Nema sankcija za one koji nisu na spisku, ne možete da kontrolišete kompletan internet, to je koncept koji bi trebalo revidirati. Možda je prije 15 godina to imalo smisla, ali danas samo otežava situaciju, jer je Vijeće nadležno samo nad onim medijima koji su na spisku. Institucijama koje regulišu medije i institucije potrebna je razgradnja i ponovna izgradnja. To je jedino rješenje. Kompletno medijsko zakonodavstvo je praktično iz 2004. godine“, upozorava Roler, a otada se situacija promijenila za 180 stepeni.

Politika ćuti ili staje uz pogrešnu stranu

I Roler proziva političare koji ili zatvaraju oči na govor mržnje ili ga čak i podržavaju. Tako je, navodi, VEM još jednom kaznio Z1 televiziju 2016. godine i to zbog govora mržnje prema srpskoj zajednici, što je urodilo povorkom od pet hiljada demonstranata koje je tadašnji potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš doveo pred vrata kancelarije tadašnje predsjednice VEM-a Mirjane Rakić. Istini za volju, Tepeš je danas politička prošlost i malo ko ga se sjeća.

„Ako politička i druga javnost tu poruku ne prihvati, njen efekat nije ni približan onome kakav bi trebalo da bude. Da je u tom trenutku istupio neko od funkcionera vlasti, da je podržao takav tip poruke, sve bi bilo drugačije“, govori nam Roler pa objašnjava da su VEM-u ruke dodatno vezane i Zakonom o elektronskim medijima iz 2013. godine kojim mu je ukinuta mogućnost izricanja novčanih kazni.

Đurđica Klancir smatra da je rješavanje problema velikim dijelom pitanje političke volje. „A možda je nekome bolje da se u šumi lažnog novinarstva i agresije prikriju ozbiljne teme kojima bi mediji i novinarstvo danas trebalo da se bave“, zaključuje u razgovoru za DW.

Preporučujemo za Vas