Dramatični podaci o iseljavanju iz Srbije, mahom u Njemačku, skrenuli su pažnju srpskih političara ka dijaspori. Tema je važna i krcata emocijama i svodi se na pitanje: „Zar ćemo djecu i unuke gledati samo preko Skajpa?“
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić našao je u gustom predizbornom rasporedu vremena i da gradi Srbiju od lego-kocki. Spot Srpske napredne stranke je, zbog zloupotrijebe maloljetnika, zabranjen, ali je podigao mnogo prašine.
„Ako bih ti rekao da imam ideju i plan, kako da tvog tatu, ali i sve druge očeve vratim u Srbiju?“, pita predsjednik devojčicu čiji otac radi u Njemačkoj.
Tako je „tata iz Njemačke“ postao lajtmotiv kampanje. Simbolički je Vučić napravio pun zaokret od osuda „gastarbajtera“ koje je na početku pandemije optužio da ugrožavaju Srbiju tako što se vraćaju da se „besplatno liječe“.
Može se sumnjati u brojku od 400.000 povratnika koju navodi predsjednik. BIRN je recimo objavio da je jedini zvanični podatak da je u samoizolaciji, u koju su povratnici morali da idu, bilo najviše 75.000 ljudi.
Kako god, izvejsno je da će mnogi povratnici ostati u domovini tokom izbora 21. juna. I da mogu da budu određeni faktor za razliku od prethodnih izbornih ciklusa na kojima su, u dijaspori, praktično onemogućeni da glasaju.
„Vjerujem da je spot kreiran kako bi Vučić pridobio glasače iz dijaspore i njihove porodice, udarajući na emocije, loše glumeći kako ima neki plan“, kaže za DW profesor Raša Karapandža, i sam „gastarbajter“ u Visokoj poslovnoj školi u Vizbadenu.
„Mislim da ta jeftina manipulacija emocijama ne prolazi kod onih na koje cilja. Jer, za razliku od Vučića, roditelji jesu dobronamerni i žele sve najbolje svojoj djeci“, dodaje Karapandža.
Na spakovanim koferima
Pitanje odseljavanja iz Srbije i, u poslednje vreme, povratka u zemlju probilo se do vrha političke agende. Nebrojeno puta su Vučićevi politički protivnici navodili procjenu da Srbiju godišnje napusti 50.000 ljudi – čitav jedan grad – te to uzimali kao krunski dokaz da vlast vodi državu u rđavom pravcu.
Statistika je zbilja dramatična. U aprilu je njemačko Ministarstvo spoljnih poslova otkrilo da u šest konzulata u regionu – Beograd, Priština, Sarajevo, Skoplje, Podgorica i Tirana – u ovom trenutku ima 192.263 ljudi koji čekaju vizu. Dakle, svaki stoti građanin regiona na spakovanim koferima čeka da njemačka birokratija uradi svoj dio posla.
Jedna anketa je prije godinu dana pokazala da više od petine građana želi da se odseli iz Srbije, a da više od 90 odsto onih koji već žive u inostranstvu budućnost svoje dece vide tu gdje žive – a ne u Srbiji. Tema postaje privlačna za politiku jer svako zna nekog ko je u Njemačkoj ili kakvoj drugoj zapadnoj zemlji, i nekog ko jedva čeka da ode.
„Posebno je zanimljiva preko-klasna dimenzija – put Njemačke odlaze i keramičari i vodovodžije, i medicinske sestre i njegovateljice, ali i ljekari-specijalisti. Dakle, od radničke klase, preko niže srednje klase, sve do sitne i krupne buržoazije“, kaže za DW sociolog Aleksej Kišjuhas, docent na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Tema je krcata slikama pred kojima je teško biti ravnodušan. „Srbija se prazni i nestaje“ ili „Zar ćemo djecu i unuke da gledamo samo preko Skajpa?“, glase neki od učestalih komentara.
Nemoguće je reći koliko je u jednačini velike seobe odgovorna naprednjačka vlast, a koliko kretanja na koja ne može imati uticaja poput neutažive gladi Njemačke za radnom snagom.
U doba Vučićeve vlasti je Berlin olakšao zapošljavanje slabo kvalifikovane radne snage sa Balkana kako bi predupredio da ljudi dolaze tražeći azil. Od nedavno je Zakonom o doseljavanju još olakšan dolazak stručne radne snage.
Izvoz nezadovoljstva
No činjenica je da je vlast u Beogradu bila blagonaklona prema tom trendu. Od 2013. postoji ugovor njemačke i srpske nacionalne službe za zapošljavanje koji služi izvozu medicinskog osoblja. Projekat se zove Triple Win jer, tobože, sve tri strane profitiraju: poslodavci u Njemačkoj, ljudi koji se sele, ali i Srbija.
Kako to profitira Srbija? „Zemlje porijekla profitiraju kroz rasterećenje svog tržišta rada“, piše na sajtu njemačke Službe za zapošljavanje. U prevodu, Srbija dobija jer – izvozi nezaposlenost. A time, rekli bi Vučićevi kritičari, izvozi i nezadovoljstvo i potencijal za smjenu vlasti.
„Da je Vučiću zaista do povratka dijaspore, mi bismo odavno imali funkcionalan pravni sistem“, kaže Raša Karapandža. „Ne bismo imali vladu sa najvećim brojem ukradenih doktorata i diploma u istoriji Srbije, a vrhove solitera tokom epidemije i policijskog časa ne bi palile njegove horde divljaka.“
Projekat Triple Win je inače, pod salvom kritika, obustavljen početkom godine. „Želimo da zadržimo ljude i smatrali smo da je, imajući u vidu ciljeve države, neprimjereno da na ovakav način podstičemo odlaske“, rekao je ministar za rad Zoran Đorđević. To je bio svojevrsni početak priče o „povratku naših ljudi“.
Međutim, primjera ima još. Kako je pisao DW, Željeznička tehnička škola u Beogradu sarađuje sa njemačkim prevoznikom Lenderban kojoj šalje tek svršene željezničare. Mašinovođa hronično nedostaje i u Srbiji, ali jedina ustanova koja ih obrazuje – šalje ih u Njemačku.
Odlazak na mrski Zapad
Na tom talasu neke opozicione opcije, u čemu prednjači pokret „Dosta je bilo“, grade narativ o Njemačkoj kao „kolonijalnoj sili“ na Balkanu. U priču se uvodi i mit o „naseljavanju migranata“ u Srbiji, kao posljednji čin navodnog paklenog plana Berlina i vlasti Aleksandra Vučića.
Sociolog Aleksej Kišjuhas pak primjećuje da u Srbiji dominira „antizapadni diskurs“, doduše uz pozitivne stereotipe recimo o njemačkoj medicini, automobilima i uređenosti, i oduševljenje „antimaterijalizmom“ Istoka.
„Realnost novčanika i mogućnosti je, naravno, sasvim drugačija, te se ljudi isključivo iseljavaju na taj mrski Zapad“, kaže Kišjuhas. „Ljudi su neobično racionalni kada je reč o njihovim sopstvenim životima i životnim šansama, ali i upadljivo iracionalni kada je reč o politikama, vrednostima i ideologijama.“
No naš sagovornik ključnu stvar ne vidi u par stotina evra manje ili više, već u pojmu „slobode“.
„Slobode mišljenja, govora, delovanja, ponašanja, pa i privređivanja i zarađivanja za život, a koju mnogi pojedinci ne vide u Srbiji danas, niti na nekakvom horizontu. Onog trenutka kada postanemo istinski slobodno i pluralno društvo, taj trend će biti zaustavljen ili bar olabavljen“, zaključuje Kišjuhas.
I to bi mogao biti važan kriterijum za uspeh svake vlasti. Jer, ima li boljeg pokazatelja kako stoje stvari od toga da li ljudi neku zemlju žele da napuste ili da se tamo vrate? Za poboljšanje lošeg bilansa aktuelne vlasti na ovom polju neće biti dovoljne lego-kocke.
Bonus video:
