BRINE IH BUDUĆNOST I EKONOMSKA SIGURNOST

Umijeće suživota Hrvata i Srba: Ako ne mi, ko?

Dvadeset i pet godina poslije "Oluje", Hrvati porijeklom iz Janjeva i Srbi starosjedioci u Kistanjama pronašli su formulu mirnog suživota

6123 pregleda 29 reakcija 10 komentar(a)
Foto: kistanje.hr
Foto: kistanje.hr

Vruć avgustovski dan na ulicama Kistanja rijetke mještane otjerao je u hladovinu. Mjesto s nekad većinskim srpskim stanovništvom odavno je pronašlo formulu mirnog suživota Srba i Hrvata iz Janjeva. Više ih brine to što nakon toliko vremena sve ostalo i dalje izgleda kao da se rat nedavno završio.

„Ovo je naša svakodnevica, nije nikakva gluma za potrebe članka“, objašnjava nam Silvestar Dučkić, Hrvat iz Janjeva, dok ispija kafu s Milanom Tišmom, Srbinom rođenim i odraslim u Kistanjama.

Uskoro nam se pridružuje i Josip Antić, ratni dragovoljac. I on nam potvrđuje isto. Politika im nikada nije glavna tema, jer znaju da je normalno da imaju različite poglede na određene stvari. Ipak, na aktuelno pitanje o dolasku Borisa Miloševića na proslavu "Oluje" u Knin, istog su mišljenja. Ako ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved ide u Grubore, sasvim im je u redu da i Milošević dođe u Knin. Život ide dalje, a za boljitak mjesta zajedno bez podjela je svakako lakše, slažu se sva trojica.

Svako ima svoju sudbinu

"Ja se kao starosjedjelac u Kistanjama sjećam lijepih dana kada smo imali industriju, fabrike, kad smo mogli dobro da živimo. Nekad je u mjestu bilo osamnaest kafića, a janjci su se pekli svaki dan. Sada ih je samo četiri, ali svejedno, ovo je moj dom i mene je uvijek vuklo da se tu i vratim“, objašnjava Milan koji je nakon "Oluje" otišao u izbjeglištvo u Srbiju.

Mnogi su prodali kuće i nisu se vratili. Dosta srušenih kuća je obnovljeno, pa poslednjih deset godina ti ljudi intenzivno dolaze tokom ljetnjih mjeseci, što se i vidi po registarskim tablicama. I Milan je, kaže, napravio kuću u Srbiji, ali se ipak 2000. vratio.

"Moj otac i nekolicina susjeda ostali su tu u mjestu tokom čitavog rata i niko ih nije dirao, tako da sam se ja sa sinovima vratio čim se moglo. Ja ostao, a oni opet otišli trbuhom za kruhom u inostranstvo“, priča, potvrđujući nam da je egzistencija mladih ljudi u takvim sredinama bitnija od bilo kakve politike.

Svojih teških dana prisjetio se i Silvestar koji je novi dom, kao i većina Janjevaca, pronašao 1998. u Kistanjama.

"Mi smo 1992. suptilno protjerani iz Janjeva. Većina nas je prvo stigla u Zagreb, Split i okolinu, ali država nam je ponudila ovdje kuće na korišćenje dok se situacija ne riješi. Mnogima od nas koji smo kao uspješni trgovci i preduzetnici preko noći bez ičega napustili svoje domove, bilo je teško i ispod časti da živimo u kućama ljudi koji su protjerani ili su još bili u okolini“, kaže Silvestar.

Janjevci su izgradili nove ili kupili postojeće kuće, i sada doprinose boljitku mjesta sa svoji sedamdesetak firmi.

"Mi smo majstori umijeća suživota“, šali se Silvester, pa nastavlja: "Ko ako ne mi? Nama je to bilo prirodno okruženje na Kosovu, da živimo s toliko nacionalnosti. Danas mladi ljudi u Kistanjama žive potpuno neopterećeno, a sklapaju se i mješoviti brakovi".

Zajednička slavlja

Don Ivan Perković već osam godina je u župi Kistanje, ali od 2014. posebno ističe odličnu saradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Na inicijativu igumana i sadašnjeg episkopa koji upravlja manastirom Krka, počeli su međusobno da dolaze na slavlja.

"Oni nama dolaze na svetog Nikolu kojeg slavimo ovdje u župi, a mi njima na njihov praznik Preobraženje“, objašnjava don Ivan. O politici se kaže, ne priča – samo o vjerskim temama: kako narodu pomoći da živi vjeru, što podrazumijeva miran i skladan suživot.

Ali ima još jedna specifičnost i primjer suživota, nastavlja don Ivan. Naime, susjedno selo Nunić koje pripada župi Kistanje posebno slavi Svetog Antu. Iako je to katolički svetac, pravoslavci toga kraja prihvatili su ga kao svog sveca, a neki su mu se čak i zavjetovali.

"Zanimljivo je da na sam dan proslave više pravoslavaca dođe i plati misu svetom Anti nego katolika“, kaže don Ivan. Vjerovatno je iz tog razloga njegova crkva jedina u okolini ostala netaknuta u ratnim stradanjima, kao i samo selo.