Prvog novembra 2024. godine, betonska nadstrešnica na željezničkoj stanici u Novom Sadu, drugom po veličini gradu u Srbiji, srušila se i ubila 16 ljudi. Ta tragedija je pokrenula najduži talas protesta u posljednjoj deceniji - spontani ustanak protiv korupcije, nemara i arogancije vlasti. Godinu dana kasnije, pukotine u betonu Srbije pretvorile su se u rasjede u njenim političkim temeljima.
Nesreća je duboko pogodila zemlju iz dva razloga.
Prvo, svaki Srbin ima neku priču o toj stanici. Izgrađena 1964. godine, a nedavno rekonstruisana da bi služila novoj brzoj pruzi između Beograda i mađarske granice, novosadska stanica je dugo bila mjesto okupljanja - gdje su se porodice i prijatelji pozdravljali - na dolasku ili na odlasku. Samo nedjelju dana prije urušavanja, na tom mjestu sam ostavio suprugu i ćerke dok sam pošao da kupim vodu i grickalice. Ono što se desilo tim žrtvama moglo je zadesiti bilo koga od nas.
Drugo, infrastruktura je ponos i propaganda režima. Duže od decenije, vladajuća stranka predsjednika Aleksandra Vučića mjeri svoj uspjeh kilometrima asfalta i pruga. Svaka izborna kampanja donosi nova obećanja o putevima, mostovima i tunelima. Predstojeća Expo 2027 u Beogradu trebalo bi da bude kruna te politike. Ali u Vučićevoj Srbiji, brzina, klijentelizam i politička korist imaju prednost nad bezbjednošću i nadzorom.
Stanica u Novom Sadu je svečano otvorena dva puta - 2022. i 2024. godine. Prvo otvaranje, u martu 2022, dogodilo se u jeku izbornih kampanja u Srbiji i Mađarskoj. Tada su Viktor Orban i Vučić stajali jedan pored drugog - skladan par lidera čiji se režimi, čini se, nadmeću jedino u stepenu kontrole nad medijima, preziru prema institucijama i udvaranju Moskvi.
Ovog ljeta, Vučić je otvorio još jednu dionicu autoputa iako dio nije imao odgovarajuću dozvolu, a tunel nije imao automatski sistem za bezbjednosni nadzor. Rješenje vlasti bilo je da ukine pravilnik o bezbjednosti i na ulaz tunela postavi dežurne vatrogasne, policijske i medicinske ekipe.
Pad nadstrešnice nije izazvao krizu u Srbiji - on ju je razotkrio. Tokom proteklih 12 godina, režim je zarobio svaku instituciju, pretvarajući demokratiju mukotrpno građenu između 2000. i 2012. u praznu ljušturu. Sa sudovima, medijima i regulatorima pod partijskom kontrolom, ulica je postala jedino mjesto javnog izražavanja. Od 2016. Srbija gotovo svake godine bilježi nove protestne talase - svaki od njih je postao svojevrsna škola za novu generaciju demonstranata.
Poslije velikog protesta u Beogradu 28. juna, režim je odbacio sve maske. Tokom redovnih protesta širom zemlje, policija je tukla i gonila mirne demonstrante po ulicama; gotovo hiljadu građana je uhapšeno otkako je ustanak počeo. Država više ne skriva svoj strah - ona ga koristi kao oružje.
Vučićeva vlast pokušava da izgleda kao da sjedi na više geopolitičkih stolica, balansirajući između istoka i zapada, ali u stvarnosti zemlju vodi u interesu predsjednika, uzimajući novac iz Brisela, a naređenja iz Moskve. Što je Vučićeva stranka slabija u anketama, to se više oslanja na svoje osnovno biračko tijelo, koje je uglavnom prorusko, nacionalističko i desničarsko - i time se sve više naginje prema Moskvi. Takva neodrživa ravnoteža nosi rizik da se nestabilnost prelije i na ostatak zapadnog Balkana.
Uticaj Rusije na bezbjednosni aparat Srbije i dalje se opasno potcjenjuje. Njene obavještajne mreže djeluju nekažnjeno, od sumnjivih kampova za obuku otkrivenih na srpskoj teritoriji, gdje su operativci uvježbavali izazivanje haosa za dan izbora u Moldaviji, pa sve do hodnika samih beogradskih institucija. U međuvremenu, takozvani “antiprotestni pokret” - šarolika skupina unajmljenih nasilnika i lojalista režima - direktno preuzima obrasce iz priručnika Kremlja, kao srpska verzija ukrajinskog anti-Majdana.
Nakon mjeseci studentskih protesta, Srbijom je danas gotovo nemoguće upravljati - zaglavljena je između sve veće represije i mogućnosti obnove. Zapadne diplomate se i dalje nadaju smirivanju situacije: EU radije izbjegava da zaljulja balkanski brod dok bjesni rat u Ukrajini, a Moskva podstiče hibridne prijetnje. Ali Srbija se ne može vratiti nazad
Do kraja 2024. godine, čak i prije urušavanja nadstrešnice, raspoloženje u javnosti se preokrenulo. Istraživanje iz septembra 2024. je pokazalo da više građana smatra da zemlja ide u pogrešnom pravcu (47 odsto) nego u ispravnom (46 odsto). Danas je taj jaz još veći - 53 odsto naprema 36 odsto. Inflacija i dalje prelazi evropski prosjek, zarade zaostaju za troškovima, a iako se dug više ne uvećava rekordnim tempom, on je i dalje ogroman.
Kao odgovor na proteste, gradske vlasti Beograda su čak uvele besplatan javni prevoz - gest koji oslikava širi trend upravljanja državom kao da će njeni resursi trajati vječno, iako je prijestonica prošle godine praktično bankrotirala.
Vučićeva Srbija danas podsjeća na političku verziju Ponzijeve šeme - spektaklom pozajmljuje legitimitet, dok odlaže sopstveni pad. Američke sankcije protiv većinski ruske Naftne industrije Srbije (NIS), koje su stupile na snagu 9. oktobra 2025, prijete da ugroze energetsku stabilnost zemlje i model rasta zasnovan na jeftinom ruskom gasu. Stihijska reakcija vlade samo dodatno naglašava odsustvo ikakve dosljedne politike.
Nakon mjeseci studentskih protesta, Srbijom je danas gotovo nemoguće upravljati - zaglavljena je između sve veće represije i mogućnosti obnove. Zapadne diplomate se i dalje nadaju smirivanju situacije: EU radije izbjegava da zaljulja balkanski brod dok bjesni rat u Ukrajini, a Moskva podstiče hibridne prijetnje. Ali Srbija se ne može vratiti nazad.
Uoči obilježavanja godišnjice tragedije 1. novembra, otvara se nekoliko mogućih puteva, ali jedno je jasno - stanje prije pada nadstrešnice je zauvijek prošlost. Ni civilno društvo, ni opozicija, ni studenti neće se vratiti na režirane “dijaloge” koji su se ranije predstavljali kao politika. Srpski studenti su se pridružili globalnom pokretu generacije Z. Njihovo odbijanje da ćute pred korupcijom i nekažnjivošću pokazuje da obnova demokratije može ponovo doći s ulice, i od mladih.
Godinu dana kasnije, sistem koji je srušio nadstrešnicu i ubio 16 ljudi i dalje stoji. Protesti su iznikli iz tuge, ali opstaju iz upornosti. Ono što je Srbija izgradila za ovih 12 mjeseci nije nova stanica, već nova svijest - da stabilnost pod Vučićem nikada nije bila stvarna. To je uvijek bilo pozajmljeno vrijeme, mir založen protiv narednog kolapsa.
Autor je pisac i predsjednik Međunarodnog savjetodavnog odbora Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku
Komentar je objavljen u “Gardijanu”
Prevod: A. Š.
Bonus video:
